Poglavlje (prvo) u kojem se u kratkim crtama opisuje, na koji način funkcionira "snažan pojedinac - snažna zajednica" krilatica, te daje jedan praktičan primjer, za početak.
Tako je to bilo u davna vremena: kad bi mladić stasao za životna djela, sastali bi se ugledniji članovi zajednice da usporede dojmove i vide u kakvom bi okruženju taj potencijal mogao najbolje doći do izražaja, do punog ostvarenja ili onog što bi bilo najbliže tome. Uvijek se vodilo računa da i zajednica s njime cvjeta, ali to nije bio krajnji cilj, niti uvjet. Zajednica ne može biti snažna, bez snažnih pojedinaca, a pojedinac neće biti snažan, ako se ne kali na pravi način. O tome je zajednica vijećala.
Kad bi došli do zajedničkog dogovora, prinijeli bi žrtvu bogovima, u ime te odluke, u ime tog mladića, u ime zadanog cilja, da mu budu u pomoći, da im svima budu u pomoći; u slučaju da put ne bude prav, da ga izravnaju, ili ako padnu, da im pad ne bude prebolan.
Postoji i danas čitav popis boguugodnih žrtvovanja. Postoje popisi i propisi, posvuda. Najčešće su vezani uz hranu. I uz piće. Uz određene pokrete rukama. Određenu vrstu odjeće, nakita i frizure.
Postoji, isto tako popis onih žrtvi koje se ne bi svidjele bogovima, koje bi njihovo djelovanje okrenule u suprotnom smjeru, izazvale suprotan efekt... Postoji, velim, i postojat će uvijek, za svako rješenje, bar hiljadu problema. Jer problemi stvaraju dojam života. Imitat su, naime, životne sile.
No, to ne mora biti loše, to može biti plodno tlo za razvoj potencijala koji se skriva u snažnom pojedincu, koji će postati ravnopravan član snažne zajednice, o kojem je ova priča.
Tako je to bilo u davna vremena.
Ian je došao do određene dobi, a još nije pokazivao interes za obiteljske poslove. Zanimale su ga ptice: one koje lete, zbog čega i kako lete, one koje ne lete, zbog čega ne lete, mogu li to, odnosno može li im se u tome pomoći. Neke koje je vidio da lete, također je vidio kako skakuću po čvrstom tlu, ili kako plutaju na površini vode. Neke druge je mogao vidjeti samo visoko u oblacima, i slutio je da moraju imati neko mjesto na kojem bi se neko vrijeme morale odmarati od visokih letova. Spavaju li s bogovima na vrhovima planina? Miruju li u mraku pećina, viseći naopačke radi sabiranja dojmova, radi promjene percepcije, radi vraćanja usijane glave u ravnotežu . Sjeti se da si smrtan, ti koji letiš prema nebesima. I nikada to nemoj zaboraviti! Ili makar nemoj, s vremena na vrijeme.
Znao je da su ljudi nekim pticama podrezali krila, da bi im mogli uzimati jaja, da bi ih lakše mogli uhvatiti i poslužiti kao hranu u svako doba dana u mjesecu ili godini, bez obzira na to kojoj će svrsi služiti njihova žrtva. I da li uopće sa svrhom, drugačijom od one da se ispuni osjećaj praznine u želucu. Ono u što nije bio siguran je, da li su ptice to podnijele zbog volje nekog od bogova, ili su se svojom voljom prilagodile prilikama, misleći da će si na taj način olakšati kratko postojanje. Misleći da tako treba. Da je to ono što se od njih traži. Olakšavajući ljudima da ih pojedu, jesu li postale idealne žrtve, samo žrtve ili samo hrana. Ispunjava li to njihovu svrhu. Ispunjava li ičiju želju. Je li to uopće mogla biti ičija želja, ili je još jedna varka.
- Naš Ian misli da ptice imaju slobodnu volju. Kao da su ljudi. Štaviše, on misli da ptice mogu misliti, i da misle na ljudski način.
Zbor uglednijih ljudi je zamukao mukom. Nije to bila neugodna tišina, dapače. Od samog rođenja toga stvorenja, događale su se same čudne stvari. Stariji se sjećaju, i prije rođenja, bilo je znakova da dolazi, da će doći, da je u pripremi nešto - drugačije.
A onda se netko iz pozadine počeo cerekati. Tim cerekom se probio do govornika. Tim cerekom koji je sad zvučao kao slap zvončića, i teškom desnicom koja je izgledala kao prijateljski zagrljaj:
- Da ga damo u cirkus ili u zoološki?
- A zbog čega ga ne bismo dali u veterinare, ornitologe? Zašto ne u znanost, nego odmah u klaunove?
- Kakve klaunove?! O čemu priča ovaj?
- Da, o čemu priča? Pa pozornica je... je uvijek bila...
- Da, to hoću reći, kazalište je fiiiinoooo. A što je cirkus nego neka vrst teatra. Samo sa životinjama. Slonovima i tigrovima i tako to. A Ian će imati svoj, sa pticama, i... to će biti to nešto novo... zbog toga je ovdje. To je njegova životna svrha.
- Govoriš ludosti. Bilo je u prošlosti, i još uvijek ima, ovih što izvlače ptice iz šešira. Čak imaju ime. Klubove obožavatelja, imitatore i sindikate. Ta je stvar već učinila svoje. I nije nikome zanimljiva.
- A i tih što pričaju sa životinjama mi je prepun kufer. Varalice, pozeri, usamljene duše koje se ne mogu sa sebi sličnima, pa se pretvaraju da su jedno s prirodom koja ih jedina razumije i šalje im signale u cvrkutu ptica, govorom koji samo oni razumiju. Priče za malu djecu i za vjerske fanatike.
- O moj sveti Antune! Čuješ li ovo sveti Frančesko?
- Mrtvi ne govore, sve da i slušaju.
- Ptice ne govore! Niti imaju svoju volju.
- Hmh, samo čovjek može biti svojevoljan. Oduprijeti se volji bogova, naime. Sva se druga bića povinjuju bezpogovorno. Onom što je veće od njih samih.
- Trebalo bi vidjeti, je li Ian sam, više čovjek ili ptica. Hoće li izabrati pokloniti se onom što je veće, ili će imati snage da se većem od sebe odupre?
- Snage i hrabrosti.
- Da.
- Neka mu bogovi budu u pomoći. - time je odlučeno.
Slavlje na kojem se prinijelo žrtvu za Ianov sretan put u budućnost neizvjesnu, bilo je slavlje o kojem se dugo pričalo. Ne zato što je hrana bila ukusnija nego inače, iako jest, niti zato što se ljepše pjevalo nego inače, iako jest, nego zato što nitko nije znao što su ugledniji ljudi zajednice zaključili i po tome odlučili, a nema ničeg slađega od tajne.
