Noć je bila gusta poput ove, to je jedino čega se sjećala. Moglo je iz tog gustog mraka iskočiti bilo što, ali njoj to nije niti padalo na pamet. Zurila je u tamu kao da joj je najrođenija i, niti to ne znajući, grijala ju svojim dahom, dok se sama umatala u nju kao pokrivačem.
Led ledeni. Ne postoji.
Iz dubine najcrnjeg mraka može se očekivati samo da što zasvijetli. Žar ptica. Krijes.nica. Svitak. Ili čak neka davno umrla zvijezda.
Štogod da se desi, bilo što da bljesne, ne može bit loše. Sve ako je Lučonoša, čovjek i ako je zao, svjetlo kada zasja unosi promjenu. Nikad nije važno, nama nije važno, tko donosi hranu, važno da donese i da vas ponudi.
Ono što je otrovno, može biti lijek, isto kao što poslastice mogu izazvati povraćanje.
To treba uvijek imati na umu: da izgled vara, i da sami ne znamo ništa, ne možemo ništa znati osim ako to nešto sami ne iskusimo. Treba li zato probati što više toga u životu? Ili su i priče dovoljno dobre? Pretpostavimo da da, ako ste pažljiv slušač.
Jednom je od nekoga čula da grijanje troši više od žarulje, ali dok svjetleći objekt može i zagrijati, grijaći teško, rijetko ili slabo može osvijetliti. Moguće da je to pisalo na nekom od letaka za uštedu energije, a možda su se time kao prispodobom služili članovi neke vjerske sekte. U oba slučaja, činilo se korisnom i točnom informacijom.
Svjetlo kao hrana? hrana je svjetlost?
Komu? Ili čemu? Tko bi i kako bi pojeo - žar?
Iz pećice. Iz plamena. Iz očiju.
