Poglavlje (drugo) u kojem pratimo prve Ianove korake prema još uvijek neizvjesnoj i neznanoj (mu) sudbini.
On sam nije znao što je pisalo u pisamcetu koje su mu dali zajedno sa imenom i adresom, da prenese izigravajući kurira. Jedino su mu rekli da biti kurirom nije njegova životna svrha, da to ne smetne s uma, i da se ne dodvorava osobama koje će ga čitati i nakon toga usmjeravati dalje.
Iz ovakve se preporuke moglo naslutiti da ugledniji ljudi zajednice imaju neku predodžbu o Ianovoj životnoj svrsi, ali moglo se raditi o predstavi za moguće znatiželjnike, ili za samog Iana: lakše se kretati kroz život kad misliš da postoji netko tko unaprijed zna sve tvoje korake.
Tko to zna iz svih smjerova i sa svih razina. Na površini. U dubinu. Od malih nogu. Kroz vrijeme, pa sve do kraja vremena.
A još je ljepše kad se radi o nekome drugom.
Pa, pošto priča nama neće biti zanimljiva, osim ako nismo u poziciji sveznajućeg promatrača, reći ću vam što je točno pisalo u poruci.
U poruci je pisalo: "dragi prijatelju XD, pobrini se molim te za ovog mladića. malo je spor, ali bezopasan. uzdam se da ćeš napraviti od njega čovjeka."
Sve malim slovima, osim slova 'iks' i osim slova 'de'.
Za pretpostaviti je da bi Ian bio bijesan, ljut ili makar tužan, kad bi znao kako ga ugledniji ljudi zajednice predstavljaju pred nepoznatim osobama, svatko normalan, naime, bi.
Ali znajući njega, vjerojatno bi se osmjehnuo, i sve zaboravio. Možda bi mu pažnju privukla ova dva jedina velika slova, budući da to nisu bili inicijali osobe kojoj je trebao predati pismo, svakome normalnom, naime, bi.
Ali znajući njega, vjerojatno bi se osmjehnuo. Kao da zna nešto što ni ja kao pripovjedač ne mogu još znati.
- Dobro, dajte, molim vas, pojasnite malo, kakav je to krug ljudi? Kako izgledaju? Kako se kreću? Druže li se, međusobno, ili još s nekime? Spominjete odjeću, nakit i frizure... dajte malo to pobliže, moliću...
A-ha, dobro, znači to je neko miješano društvo, i muškarci i žene, da da da da, i kažete ravnopravno sudjeluju u raspravama, a ha ha da da da...
Dobro, znači oba spola, sva tri roda, prirodno i gramatički. Da, da da... pa važno je, kako nije? Preciznost, konciznost, kohezija koherencija, ah ha da da
U redu, sad ću vam pročitiati kako sam ja to: Okej, znači:
Snažna zajednica (u daljnjem tesktu SZ), skup je pojedinaca svih životnih dobi, obaju spolova, muških i ženskih, koji ravnopravno sudjeluju u svim odlukama i potezima koji se tiču same SZ, ali i svakog njenog pojedinog člana.
Iz rečenog se može zaključiti da privatnost ne postoji. Osobna odgovornost ne postoji. Individualnost je potpuno nepoznat pojam. Za istražiti ostaje da li ovim stvorenjima upravlja kakva kolektivna svijest, poznaju li boga, ili je sve prepušteno intuiciji i imaginaciji onoga koji ima najsnažniji glas ili najveći broj pristaša koji će galamiti za njega.
Dalje;
iako se tvrdi da ravnopravno svaki od članova sudjeluje u svim odlukama i u svim potezima, čini se da ipak postoji zbor tzv. uglednijih pojedinaca, na temelju čijih se vračanja u stvarnosti odvija sve što je za nekoga bitno. Rječju, nečija se sudbina određuje i pečati, na temelju vračanja i vradžbina malog broja pojedinaca, za koje se misli da su 'ugledniji'.
Ovi su pojedinci stvorili popis propisa koji su boguugodni, i popis propisa koji su bogumrski, a za koji nitko ne zna koliko je dug niti gdje se nalazi. Osim njih samih. Pa je za pretpostaviti da se popis skraćuje ili produljuje ovisno o osobnoj potrebi. Da, pardon, o osobnim protrebama takozvanih uglednijih pojedinaca.
Molim vas, koliko uopće tih pojedinaca broji taj zbor?
A-ha. Kako mislite varira? Dakle i time se može manipulirati... Mhm, zanimljivo.
Pa da, upotrebljivo u svakom slučaju. Na više načina. Više od dva, a ha ha ha. Da dam.
Kad su Iana pustili da uđe u prostoriju, ta jedna jedina usamljena žena se još uvijek glasno smijala, i učinilo mu se da se smijala njemu. Osjećao je njen smijeh kao težak kaput koji je želio što prije svući...
- Još me ne poznajete, a želite me svući?
... proletjelo mu je kroz glavu da žena loše čita misli, jer je bio siguran da glasno nije rekao ništa, Ali postojala je i mogućnost da se ona uopće ne obraća njemu.
- Vama govorim, ta koliko nas je u ovoj sad sobi?
Dakle, čita mu misli, ali ih tumači na neobičan način.
- Zašto mislite da bih vas želio svući? - Ianov je glas bio blag. Bio je ugodan. Kao sama muzika.
- Ajde, dajte, nemojte me sad, molim vas. Poslali su vas k nama jer imate dar koji treba izbrusiti. Rekli su nam da čujete ono što nitko u vašoj društvenoj zajednici ne čuje, pa da vidimo sad, što se s time može.
- Dakle, to su vam rekli. Da čujem glasove?
U glavi?
- Svi mi čujemo glasove u glavi. Uši su nam prikačene za glavu. Kroz ušne se lijevke ulijevaju zvukovi. Mozak ih razlučuje i tumači. Mozak je u glavi. Ukratko. Što čujete kad slušate? Što slušate najčešće? Što slušate najradije?
- To je točno, zvukovi i glasovi ne bi imali nikakvu težinu, kad im ne bi davali nikakvo značenje. Jednostavno bi bili ugodni ili neugodni. Ugodnih bih htio što više, ali u zadnje vrijeme, više je ovih drugih.
- Samo vas molim, nemojte mi filozofirati!
Ianu je bilo jasno da težina koju osjeća ne dolazi od boje glasa ove žene. Njen je glas bio kao da je moduliran strojno. Netko je izračunao frekvenciju i netko je napravio matricu, i sve se zvučalo skladno.
- Mislite da sam skladna? - žena se umiljato promeškoljila, i činilo se da je, ako je uopće mogla čitati Ianove misli, nešto od njih ili u njima shvatila kao kompliment.
- Pomislio sam na boju vašeg glasa...
Nešto je bilo jako pogrešno, ali nije znao što. Niti je imao želju da istraži. Jedino što ga je držalo u toj sobi, bilo je obećanje, a nikako ne volja.
Da je bio svojevoljan, kako je mišljeno da bude i što se stavljalo na test, poslao bi kvragu preporuku uglednijih od sebe, rekao bi "niste vi bog, a ako jeste, hajd' da vidimo, kako ćete podnijeti prkos ovog ovdje", poklonio bi se, pozdravio i produžio dalje.
- Isto sam pomislila i ja za vašu boju.
Što se on u sebi više grčio, to je ona izgledala življa.
Bez sumnje, koristili su se istim riječima, govorili, ili mislili, istim jezikom, ali značenje tih riječi bivalo je dobrano izmijenjeno, na putu od jednog mozga do drugog. Ili je bila stvar u lijevcima, kako je ova žena nazivala ušne školjke?
Svakako se radilo o stvari koju bi bilo vrijedno istraživati, ali je li ovo mjesto dobro za takav poduhvat. Radi li se o prvom koraku dugog putovanja? Putovanja na koje je bio poslan. Onog kojem je netko unaprijed znao ili zadao smjer.
Odlučio je, ipak, opravdanje svojoj zbunjenosti naći u činjenici da nikada prije nije bio u kontaktu sa nekim od ovakve vrste. Čak nije znao kako da ju nazove, kojoj sorti božjih stvorenja bi mogla pripadati. Novine uvijek zbunjuju. To im je svrha. A na nama je da odlučimo kome ili čemu ćemo vjerovati. I vrijedi li na to trošiti pažnju.
A onda je uhvatio samoga sebe kako počinje razmišljati na neobičan način: o dijelovima tijela, kao o nečemu što je odvojeno od njega samog. O ušnim lijevcima! I o zvukovima koji se ulijevaju u njih.
- Netko, kao da drži lijevke sa strane, i silom u njih ulijeva zvuk. - rekao je tiho, nadajući se da će dobiti kakav odgovor, ako ne potvrdu, svoje slutnje.
- Sad ste pak komičar. Morat ćete se odlučiti. Vidite, mi ovdje nismo navikli gubiti vrijeme na neodlučnost.
Ian se nasmiješio:
- Što bi po vašem sudu bolje bilo biti?
- Ako volite pozornicu, svejedno je. Ne morate biti vrhunski, bitno je da ste prisutan i da nikada ne budete odsutan. Ali, znate, ni u jednom poslu ne postoji ona da 'novac pada s neba'...
Napravila je neodređen pokret rukom i nacerila se neprirodno.
Ian je prepoznao i jedno i drugo. Radilo se o pokretu kojeg je vidio prilikom svečanog rituala žrtvovanja kojem se slavio njegov vlastiti početak odrasla života. A ona ga je znala. Znala je za nj. I koristila se njime u, kako se činilo, nekavom drugačijem kontekstu. Sa sasvim drugim značenjem i ciljem.
Zato je odlučio ostati. Zbog toga. I zbog obećanja.
