Poglavlje (peto) u kojem Ian susreće učitelja.
- Jad, Onix Jad. Drago mi je.
Ian je sklopio ruke na pozdrav, ne rekavši ništa. Gospodin Jad je ustuknuo. Kad je Ian podigao pogled imao je vidjeti gomilu mrtvih ptica napunjenih slamom, i gomilu papira, uglavnom priznanja i zahvala 'za postignuća u znanosti', i... namjeru s kojom su bili raspoređeni.
- Ariadnne mi je pričala o vama. Rekla je da se zanimate za život ptica...
Ian je ponovo spustio glavu.
- Pa dajte mi malo. Nemojte se sramiti. - čovjek se trudio zvučati pristojno. Ali zvučao je razbojnički.
- Ne znam o pticama gotovo ništa. Osim onog što mogu očima vidjeti, i na osnovu toga zamišljati.
- Zamišljati? Ma nemojte mi, molim vas reći, da ste pjesnik!
Ian se tiho nasmiješio.
- Znate onu staru: od pjesama nema kruha! Ali, ne bojte se vi ništa. Bliska su ta dva područja, znanost, znate, i poezija. Osim toga, obećao sam starom prijatelju, napraviti čovjeka od vas.
Ova se zadnja izjava mogla učiniti kao zgodna dosjetka ili stara šala, ali u Ianove ušne lijevke ulila se poput zrnaca sitnog pijeska koja su zapinjala na putu prema mozgu, koji ih nikako nije mogao preraditi niti u dosjetku, niti u šalu. Instinktivno je znao da mora nešto reći, ili se makar naglas nasmijati. Jer tišina je postajala grozna težina.
- Ne dodvoravaj se ljudima kojima te šaljem, niti onima kojima će te oni dalje slati.
- Moj je djed imao običaj reći, da nikada nismo dovoljno ljudi. Štogod to značilo. Unaprijed cijenim vaš trud. - Ianov je glas postao škripav i čudno zavinut. Njegove riječi nisu ni izdaleka bile njegove. Način na koji ih je spajao u rečenice, bio mu je nepoznat.
- Dobro. - otresao je Jad - Imate li kakvih pitanja?
- Samo jedno.
Ne pričekavši, dapače, potpuno ignorirajući činjenicu, da je Ian htio nešto pitati, zaspe ga debelim snopom papira, što je imalo značiti da je razgovor gotov, i da neće tolerirati znatiželjnost, ni izdaleka, ni ubuduće.
- A šta mi ti radiš ovdje, najdraža naša? - zameketao je profesor, kao da se umiljava mačetu, ili kao da se mače umiljava njemu.
Ali, radilo se o djevojci, kojoj očito nije bilo do umiljavanja. Za njom je uz puno buke, došla mlada žena, pokušavajući je zagrliti, ali nekim čudom, to joj nije polazilo za rukom. Ili, za rukama. Jer se doimalo kao da ih ima stotinu, i kao da ni jedna od njih ne čini ono što bi ona htjela da čine.
Ugledavši Iana, počela se hihotati, prebacujući kosu sad iza jednog uha, sad iza drugoga:
- Ovo je naša Dodo. Bez brige, ni ja se još nisam naviknula.
Kao da se ispričavala, kao da je ta djevojka, napravila nešto neprilično, dočim je samo mirno stajala, čekajući svoj trenutak.
Ian nije bio siguran, treba li nešto reći. Osjećao je jaku potrebu da stane u obranu tog mirnog stvorenja, a u isto vrijeme, šutnja se podrazumijevala.
- Štogod da kažeš, štogod da pomisliš, štogod da napraviš, za njih, zbog njih, pred njima, oni čuju i razumiju na svoj način.
Djevojka nije otvarala usta. Ali to je bio njen glas. Ona je davala upute i smjernice. Ona je određivala tijek radnje. Kada se treba uplitati. A kada je bolje ostati tiho.
I začudo, ona je bila ta zbog koje se činilo da je, ipak, sve u redu, da se sve odvija kako treba, i da samo treba nastaviti gdje se stalo.
- Uštedi taj dah. Zaustavi tu pomisao. Neka glava ostane čista.
