Život je rijeka
Pjesmica koju mi je baka upisala u spomenar dok sam ja bila dijete, a ona ovih godina otprilike kojih sam ja sada, i jedina možda koju znam napamet a da nije vezana na melodiju neku, ide ovako točno:
Život je rijeka,
ustrajna budi,
ne kloni nikad,
pomisli samo
na ono srce
koje te ljubi.
Možda se zaista i radilo o melodiji koja je bila popularna u njeno vrijeme. Možda o recitaciji koju je sama morala napamet učiti za školu. A možda ju je sama izmislila ili prepravila nečiju tuđu, da odgovara prilici.
Ona je išla u katoličku školu, pa lako može biti da je bila otisnuta na pozadini sličice sa srcem Isusovim.
Jer to je prva asocijacija koja i meni sada odrasloj prva dolazi na pamet.
Znam da je po različitim spomenarima bilo različitih varijacija na istu temu, pokušaja objašnjavanja života i dijeljenja životnih savjeta. Bilo je čak i pokušaja ispravljanja upisanih istina. Kako u tuđim spomenarima, tako i u vlastitima, napisanih tuđom rukom u prijateljskoj namjeri.
U redu, o tuđim namjerama se ne može raspravljati. Što je u tuđoj glavi, ne može biti naš problem, dok nas direktno ne ugrožava. A kome bi moglo smetati slovo na papiru? Pogotovo ako znate da ga nitko neće ni pogledati.
Upisivanja u spomenare, u današnje vrijeme, tako sam imala priliku čuti, slično je komentarima na osobnim stranicama na osobnim profilima na društvenim mrežama: svi su na fejsu i instagramu, nastoje se prikazati najbolje što mogu, objavljujući svoje privatne slike i priče, a vi komentarima dodajete vrijednost i pokazujete prisutnost u njihovim životima, i podršku.
Ruku na srce, više se negativnih komentara ispod statusa dostupnih javnosti može pročitati, ali ipak...
Ne mogu se sjetiti da je zlobe bilo u spomenarima mojega vremena. Ali vi sami ste određivali kome ćete dati da ostavi svoj znak u vašoj bilježnici. Koga se želite sjećati. I naravno, svi su nastojali ostaviti najbolji dojam da bi ostali u najboljem sjećanju.
Svi smo imali te bilježnice, i djevojčice i dječaci. Neki su sami ukrašavali one obične školske, izrađujući korice od tkanina ili postera omiljenih glumaca i pjevača, ili sportaša. A neki su se ponosili onim kupovnima.
Ja sam imala i jedne i druge. One koje su mi kupovale mama ili sestre ili prijateljice za rođendane. I one koje sam sama spajala od papira za printanje i kartona od zajedno slijepljenih fascikli i plastičnih folija sa presovanim cvijećem i lišćem između.
Bilo je zlobe, naravno. Gledanja, ko je kome šta napisa, ko se kome upisa, ko je iza koga, ko je preskaka listove, ko je zauzeja kolko mista, takve stvari. Bilo je čak i lobiranja i prijetnji, ko se kome smi upisat, a kome je zabranjeno da se upisuje kome drugom, ili da se iko upisuje njemu.
Ruganja, ako vam se članovi obitelji upisuju u istu bilježnicu koja cirkulira razredom. Ili ako susjedi dođu u posjed one koja je bila školska. Ili obratno.
Hoću ovdje reći da, nisu to bila bolja vremena, samo da smo odlučili ili uspjeli sačuvati ono lijepo, a zaboraviti ono ružno.
Bilo je plakanja i stvarnih suza, ne krokodilskih, ako vam se netko nije upisao, ili ako vam je netko poderao stranicu, ili probušio papir ili ga zapalio tako da je čitav spomenar zaudarao po paleži. Nekome su bile lijepe te dekoracije, probušenih srdaca pravim pribadačama, ili efekt starog papira koji se postizao plinskim upaljačem, a netko je mislio da su nepotrebne, ako ne i pokušaj izvođenja crne magije na vašem upotrebnom predmetu. Dapače, onom koji namjeravate čuvati uza se vječno.
Jer to su spomenari, knjige spomenice, vaš osobni akash.
Život je rijeka ... koje se u mnogim bilježnicama ponavljalo, nešto sam kasnije imala čitati u čitanci iz književnosti: Ima jedna modra rijeka... odmah sam je prepoznala. I kasnije na internetu, uhvatila sam taj val, pa mi algoritam, gdje god da povirim, nudi Rumija i Hafiza i sve one divne mistične strofe koje pjevaju o vječnom kretanju prirode, radije nego broda ili lađe kako se forsiralo tijekom obaveznog školovanja.
Ljudski život kao rijeka koja teče prema svojem moru. Probija put do njega, do mora, more je cilj, destinacija, odredište, stapanje sa većim od sebe, a istim ili sličnim, pridonoseći sve što ste na tom putu mogli prikupiti: i snagu sunca i sjaj mjeseca, i nježnost kiše, i sve boje duge, miris visokih jablanova, ljekovitost mulja, minerala i metala, zlata! Sve je plemenito.
Nekad tečete koritom, a nekad se morate probijati kroz stijene. Nekada se morate i strmoglaviti sa neke. Vodopadi tako lijepo izgledaju u oku promatrača.
Sjetite se toga, kad vas put prisili da skačete na glavu, bez sigurnostnog pojasa. I učinite to s novim udivljenjem. Natrag je nemoguće. Takvo je pravilo.
A onda vam netko strgne bilježnicu iz ruke i podrugljivim glasom počne čitati, zabavljajući one kojima je uvijek sve dosadno i glupo:
- Život je rjeka ustrajna budi pomisli samo da ima neko ko tebe ljubi... ha ha ha ha ...a ni rođena mater je ne voli. Mater joj se nije tila upisat, pa dala babi senilnoj, ko da baba zna ko je ona uopće! Inače ne bi ni baba.
- Kako-kako, jel život je rjeka? Pravilno je "Život je borba...", jadna žena ne zna ni šta govori...
Pa vam debelim crnim markerom, ispravljaju vašu pjesmu.
- Život je more valovi ga kreću i na tim valovima čovjek traži svoju sreću. - ovo je mild verzija.
I ta mi je imala biti ponuđena na google-u: ... čovjek gradi svoju sreću... u smislu, ne radi to, to bi bilo nepametno. Graditi nešto čvrsto na nečemu promjenjivome. Slično onoj biblijskoj, ne gradi kuće za stanovanje na mostovima, a to je što je ovaj ljudski život na zemlji, most. Most kojega valja prijeći, što brže, što prije, jer ne znate koliko je čvrst, jer ne želite smetati drugima koji isto tako nastoje prijeći na drugu stranu što prije i što brže, jer ne želite platiti preveliku mostarinu, jer su svi rekli da se nije mudro zamjeriti mostaru, ni lađaru, ni splavaru.
I na koncu, Život je barka, i Neka vali gingolaju svoje barke...
Treba to, sve to treba, mirna voda nikad nije napravila dobroga mornara. Valovita jest. Virovita i vodopadna. Olujna nevremena, izgledaju preprivlačno moćno onome tko gleda izdaleka, sa sigurnog mjesta.
Eto, toliko je i tako sigurno mjesto vaše zemaljsko tijelo. Koje se kotrlja skupa s drugim elementima. Samo što mislite da ga možete vidjeti sa prave strane, ponavljam: mislite da ga možete vidjeti, jer je to iluzija. Mislite da ga možete zaštititi i odvesti na sigurno mjesto, i to je iluzija. Ta čestica zemlje će se kretati svojim putem bez obzira na to što mu vaš um dirigira. Jer put postoji. Težnja postoji. I postoji cilj. Mjesto sa kojeg je sve poteklo, i mjesto sa kojeg će poteći opet. Istim smjerom, s istom namjerom, ali sad obogaćeno i za vaše dojmove i doprinose. Ili osiromašeno.
Jer će neke kapi popiti ribe, neke ptice, a neke će zapeti u vodovodu i kanalizaciji. Jer će neke kapi ispariti u zrak, sjesti na oblak i izliti se s kišom, rosom, snijegom ili maglom. Neke će obojiti smog, a neke rumeno svitanje, kristalne zrake svjetla. Nešto će zemlje potonuti na dno, zapetljat se u morskoj travi, zatvorit se u školjci, zalijepit se na krljušti strašne vodene nemani, koja će se poželjeti otresti od vas negdje na suhom tlu, i eto vas opet, u pustinji. Trun u oku brata nečijega. Ili sitan kamen na dnu cipele.
Opet sve ispočetka.
Reused, reporposed, recycled.
To zovemo životom. Krug. Ne začaran, čaroban.
A onda vam netko kaže, da je bitno tko je to prvi napisao, ovjerio i dokazao istinitim. Kada i gdje! Što je pravilno, dopušteno, sigurno i provjereno. Što bolje a što gore. I od čega će vam doći zlo. Sekund prije nego što vas gurne tamo.
Pjesme su tu samo zato da vas podsjete. Da nema potrebe za patnjom. Da se stvari kotrljaju sve u svoje vrijeme, i da ste željeni i da vas se dugo čeka. Vas i vašu priču. Vas i vaše srce. Vas i vaše ruke. Da zagrle ove koji će sigurno doći. Sigurno doći. Sigurno. Jer nema drugog mjesta osim ovog. Drugog odredišta.
Makar, mi udarali trgovačke marke na što god da nam se svidi. Zajedno s autorskim pravima, na riječi, ideje, učenja i tumačenja.
