okus kiše

Sita ili gladna, htjela ne htjela, svjesno ili po navici, uvijek kad sam sama i kad nemam nekog posla, ja razmišljam o hrani, je l tako i vi? O tome što sam jela i što ću sada jesti, a što malo poslije. 

Ne računam kalorije ni kile što bi nakupila, kako bi se očekivalo, nego što ću reći da sam spremala a da svi klimaju glavom zamišljeno pa da budem faca koja nešto zna. Drugačije od onog što se očekuje. 

Davno je prošla opsjednutost brojevima kojima se vjeruje jer je sve broj, ali to 'davno' je vrlo relativno, budući da svatko računa svoje vrijeme po svojim pravilima. Od ono kad su se zadnji put samo vidjeli s nekim, a s nekim neki put i proljudikali. Neki čak zapisuju bilješke da ih ne bi prevarilo, čuvaju isječke iz novina, skrinšotove, za dokaz. Za svaki slučaj, ako bi ih netko pitao pa da budu spremni, opravdati sebe točno i precizno. Sve sa materijalnim dokazima. 

Nisam gladna, maločas sam jela i nikakav me realan osjet ni osjećaj ne tjeraju na mozganja tog tipa, dakle što mi je? 

- Tvoje misli nisu tvoje! - stigao je brzinski odgovor s radija koji je donio trenutno ali ne i trajno olakšanje. - Sve tvoje je tuđe. 

Dakle, čije, i tko mi je dao dopuštenje da se tuđim mislima okoristim, ili sam ja ona koju se koristi, mislim a na svoju štetu. 

- Baš svatko tko prođe ostavi za sobom oblak svojeg dima, a ti budi zrcalo a ne prozor, vidi što ima, pa pusti da se odbije o površinu. Ako će kasnije trebat krpa da se opet uglača do visokog sjaja, onda uzmi krpu, ili ostavi sve malo zamagljeno do sljedećeg ogledanja snaga, na tebi je. 

Priroda uma? Ili slobodna volja. 

Na volju mi, dakle, ostavljeno baviti se onim što je prošlo, onim što prolazi ili onime što ima proći, a proći će, prolazi sve. 

I tako je to uvijek vikendima, kad je obitelj na okupu a svi jedni drugima stranci. Kad ne bi bilo tih imena, još bi se i razišli ili podnosili s više strpljenja jer nema govora o poštivanjima, ne poštuje nitko nikog, izdržavamo se. Poznato i strano. Trpimo. 

Onih prvih dana mislite da ćete moći uvijek biti nasmijana i budete sretna kad vas se takvom proglasi, jer onda je trud manji oko predanja na svaki šum koji bi mogao najaviti onog ili onu na koga treba ostavit dojam. Dojam je sve. Tako su vas naučili, i to je, znači, istina. Bilo bi jednako da ste navikavani vjerovati bilo što. Suvisla konverzacija. Bezobrazna ignorancija. 

Ako sam sita, ako sam suha, ako sam čista, i na sigurnome sa svojima, odakle ove misli o gladi o hrani, i strah o šta ću imat sutra. Pa da budem spremna. 

Tuđe su, reklo je radio. 

Jesu li mi djeca sita i čista i suha, stariji i nemoćni. Nevidljivi kućni prijatelji? Zamisli da se to paučina tuži da davno nije ništa uhvatila, mreže su prazne i popucale. A grad nekad bogati i moćni, polako postaje sušilište mreža. Zloguko se proročanstvo ostvaruje upravo pred našim očima, a mi ništa! 

Ili ipak, proročanstvo nije bilo zloguko, nego blago upozorenje, jednako pjevno ponavljajuće kao ova melodija: Sve je tuđe. 

Moja kuća, stol i krevet, familija. Siti smo i nahranjeni, ima se svega. Svega. Bez glutena, bez aditiva i bez konzervansa. To nikome ne treba. Onda šta? Postoji i hrana za dušu, možda je to to što fali. Nedostaje knjiga, muzika, priča, igra. Dobro se neki put i dobro posvađat, za ispuhat ventile. Ma daj! Verbalni sukobi uvijek svrše ratovima, a to se može izbjeći bar na ovoj razini, dok smo još sami i koliko toliko svoji i mladi i mislimo da smo se izabrali zbog dubinskih osjećaja, a ne površinskih kompatibiliteta. 

Možda to kiša misli kroz moju glavu, gleda se spustiti da vidi što je u nas za ručak, pa pravi sve te kombinacije, koje je već prolazila na drugim sličnim mjestima, jer nije na njoj da postavlja uvjete i da bira, kod koga će što. Ne bi ni liznula. 

Osim nje i nas, druge žive duše nema koja bi mogla bit tako uporna, a sve smo ih pregledali. 

I mačke, i stare majke i svi koje oboje pratimo na svim društvenim profilima, nitko ne spominje marmeladu od naranči i gorku čokoladu na biskvitu kućne izrade ili krekeru iz dućana. Koje ne volimo, ali reklama se vrti i mi se vrtimo skupa. 

A što bi kiša s tim receptom. Kako bi ga okusila? Prošla kroza nj, namočila i postala zbog toga jača? Ili bi slađe prionula svojem lijenom prepuštanju padu. Bi li to ovisilo o količini šećera. Ili o boji? Netko je rekao da je smeđi zdraviji. Dok je bijeli slađi... 

Ali mi znamo da se o ukusima, kao ni o bojama, ne treba raspravljati. 

Jedino, šteta mozga. 

san sedmog kozlića

Životni vijek, ako traje tisuću godina kako kažu da je rekao Sokrat par milenija prije ovoga trenutka, i ako je život čovjeka niz rođenja i umiranja, koja se događaju svaki dan i u svakom dahu, onda sam u ovom krugu vidjela više nego što je većina ljudi koje poznajem ili za koje znam, sanjala, a kamoli zamišljala. 

Kad samo pogledate, na koji način žive i kakve odluke donose, oni koji smatraju sebe i koji su uspjeli uvjeriti druge u to da su jako maštoviti i zanimljivi, jasno vam je da su to uglavnom oni koji ponavljaju tuđe greške, niti ih ne modificirajući prema trenutnom vremenu, modi ili interesu. Jedino što imaju iza sebe mnoštvo koje je uvjereno da samo nije maštovito ni zanimljivo, pa te greške galamom podržava. 

A san, nije u domeni koju mogu kontrolirati. Pa im tu treba pripomoć, kakve stare knjige ili kakvog novog proroka. 

Proroci, budi i to rečeno, su izvorno oni koji govore nadahnuti bogom, u ime, ili umjesto nekog višeg od sebe bića. Ne tumače ništa, samo pjevaju, a publika shvaća kako joj je dopušteno. Uzima krpice za koje ima ideju kako ih iskoristiti, ili one koje ostanu odbačene. Često puta baš te neželjene, nezanimljive, odbačene i naoko nekorisne, postanu temeljac za novo i bolje nešto. Da, temeljac, kao juha ili kao kamen. 

Ugaoni kamen iz pisama. Mjesto nakon kojega se mijenja smjer, nakon kojeg sve poprima drugačiji oblik. Smisao. Značenje. I svrhu. 

Osim grešaka koje sam trebala ponoviti sama, vidjela sam greške svojih majki, i svojih sestara. 

Kako već ta priča ide; sedma kći sedme majke. Ili kletva? 

Po bajci, ili ipak basni, o sedam kozlića, najmlađi i najslabiji i najnezaštićeniji od njih, ima najviše šansi da preživi i prenese naučeno. Broj jest ključan, a ključ je u satu. 

Sedma noć. Je li to ona sa subote na nedjelju? Ili s nedjelje na ponedjeljak. A sedmi sat? Ako se dan dijeli na 24, 12, pa šest, kad bi bio 7.? 

Uglavnom, majka je koza uspijevala koliko-toliko sačuvati sigurnost doma, dok crni vuk nije pokucao na vrata. Kozlići su bili dobro odgojeni, pametni i oprezni, i prozreli su opasnost, ali nisu uspjeli izbjeći da budu prevareni. Vuk je promijenio odijelo i izmijenio glas, pretvarajući se da je njihova majka, ili možda netko sličan i poznat, koji donosi vijest o njoj. Uvaljao je šapu u brašno da bi bila bijela: "Vidite da nisam tako strašan ni ružan, pustite me u kuću." Najmanji od kozlića se sakrio u ormar velikoga zidnog sata, i tako izbjegao da bude na licu mjesta u vlastitom domu, pojeden skupa s braćom. 

Ništa, samo kažem, ne događa se nama, ništa drugačije ni strašnije od onoga što se događa svima. Zlo nema puno lica, niti može držati masku reda i mira na dugo vremena. Može se svatko pretvarati da je nešto što nije na nekih deset minuta dok ne prođe opasnost. Ili, uz pomoć zajednice, kozmetike i možda kakvoga demona mjesta, pa onoliko dugo dok ne ostvari svoj naum. 

A kada ga ostvari, ne zna što će dalje. Ne zna što će s njime. Svo je uzbuđenje bilo u planiranju i izvršenju prevare. Sad kad vidi koga je varalo i koga je vrebalo, vidi i to da sam nije ni tako velik, ni pametan ni jak. 

Pojeo je tuđu djecu pa dobio gastritis. Što bi da je svoju, kako to neki ljudi rade. Ili je taj misteriozan kraj u kojem lovac raspori vuku trbuh iz kojeg iskoče živi kozlići da bi ga zatim zatrpali stijenama, ostatak onog mita kad je Kron pojeo kamen umjesto Zeusa, koji je zatim sjeo na prijestolje? 

Oni koji su izgurani, ili koji su se sami izgurali, na pozicije koje se bolje vide, u koje svi gledaju, imaju više šansi, ako je to moguće reći tako, da ih se oponaša, te je njihova odgovornost veća. Svaki grad i svako selo ima takvu svoju kraljevsku obitelj, onu kojoj se svi dive, ili koju svi potajno mrze. Onu koja postavlja trendove. Logično da se oko njih sjate svi oni koji žele šivati odijela i praviti lijepe frizure i prodavati što god tko već ima. 

Naša je obitelj bila odabrana jer je imala izuzetno snažne pojedince. Nije ih se moglo samo tako zavesti. Nije im se moglo svašta podvaliti. Nisu se dali ucjenjivati. I znali su da su nevoljni i slabi oni koje treba štititi, umjesto ih se gaditi ili bojati ili dokazivati svoju snagu rušenjem svakog tko nije sam od sebe borben. 

Ti su jaki pojedinci, u pravilu bile žene, i nježniji muškarci. Kažem nježniji, u smislu, senzibilniji, osjetljiviji, razumniji i odgovorniji. Životniji. Orijentirani na stvarnost umjesto na poziciju i posjed, kako to već muški imaju običaj poredati. Umjetnici i posvećenici. Posvećeni čemu god da su radili u danom trenutku, pa tako i bogu, u tom smislu svećenici. 

I drugdje je isto bilo puno takvih istih vrijednih žena, ali uvriježen je bio običaj da se hrani truta umjesto matice. Matica je sluškinjala i izrabljivana bila do iznemoglosti. 

Dakle, imaju vuci neki način, kojem još nisam dospjela do kraja uvidjeti svrhu, dakle, način da pronađu, nanjuše ženu poput mame-koze, dakle, matice rodne i plodne, i da ju podrede potpuno sebi, i onda sišu i glođu dok ne sruše doslovce sve do temelja i temelje, čak i uspomenu koja bi ih, kad prijeđu sve granice, mogla sačuvati. 

Znači, kako god da zdrave zajednice ili one koje bi htjele da su zdrave i dugovječne, časte i štuju svoje matice, ono što ih hrani i daje im sigurnost u svakome smislu i pogledu, materijalno i duhovno, tako su ovi, ali oponašajući samo ono vanjsko, počeli zahtijevati da se časti truta. Njemu se prvom daje hrana, njemu se ljube ruke i noge, on prima zasluge za sve što netko drugi radi i, ubire porez. 

Kad stavite maticu na prvo mjesto, ona sve što ima umnožava i dijeli: Dijeli s vama i sa svima koji su voljni ili koji mogu primiti. Pa dijelili oni dalje ili spremili za poslije, za van. Svatko odlučuje za sebe. 

Kad hranite truta, jedini on se deblja. Zdeblja se toliko da mu i samome škodi. Kad ga hvalite i darove kad mu nosite, jer tako on to zahtijeva, on vas vrijeđa, kudi i izruguje, a darove spremi neka mu se nađu, za nedajbože. Ili baci u smeće, da ga ne bi vještica proklela. 

U tome je sva razlika. 

Mama nije morala, ali izabrala je truta. Sestra nije morala, ali izabrala je truta. Jesu li bile prevarene ili su se dale prevariti? Ni jedno ni drugo: svi smo im govorili da ne idu u tu i takvu obitelj. Jesu li birale svjesno? 

Mudrac je rekao: Ako vam je jedina briga vaš duhovni rast, tada je najbolja stvar koja vam se može dogoditi, brak s demonom. Najbrže ćete stići na odredište. 

Pretpostavljam, do svetosti. A ne samo groba. 

Nevjerojatno puno štete rade, ali drže se nevjerojatno junački. I one, i demoni. Neki put se ne vidi razlika; tko je demon u toj zajednici. 

Odabrati svoj put, navodno, možemo sami, tu jednu kvalitetu koju će biti vrijedno slijediti, i ustrajati u njoj. Nakon nekog vremena, dogodit će se transformacija. 

Pretpostavljam, ili će demon postati svecem, ili pripravnica za sveticu, demonom. 

I jedno je i drugo je potrebno. Bez jednoga ne bi znali što je drugo. Nit je jedan bolji od drugoga. Čak i kada štetu rade zajednički, postoji neka viša sila, koja sve izravna. 

Iz ove pozicije ne možemo znati, osim držati svoj pravac. Držati svoj prostor uredno i čisto, i ne petljati s onime što sluti na prevaru. Pa makar se i u toj slutnji prevarili. 

Ili se, pak, odvažili testirati zbog čega smo izmislili riječi poput srčanost i hrabrost. 

:) 

svilene bube

Marko je Polo trebao bit podsjetnik na to da je u nas bilo ljudi-pomoraca trgovaca a ne samo gusara i razbojnika. Ljudi da su putovali, još onda kad je životni vijek prosječnog čovjeka bio tridesetak godina, i da se stigao vratiti doma da taj dom poboljša. Da ispriča gdje je bio i što je vidio. Kako se na drugom kraju svijeta živi, kakva je hrana, kakve su žene, i kakva su godišnja doba. 

Je li istina da je zemlja okrugla, ili je stvarno stajao na kraju svijeta, na rubu svemira i gledao u crninu bezdana ispod. Huči li kao što huči ispod vodopada, ili tihano prestaje šumjeti kao potok kad odjednom potone ispod korijenja stoljetnih jablanova, hrastova, cedrova. Jer, kako bi drugačije izgledao kraj svijeta, ako živote zamišljamo kao rijeku koja teče od svog izvora prema svojem moru. 

Čak ako ste odgajani misliti da je život vatra koja paluca ili se razgorijeva sa malene šibice ili ufitiljena u vosku svijeće, kraj mora biti ili dim i gar koji peku za oči ove koji će zuriti u nj bez prestanka i bez treptanja, ili požar. Eksplozija vatrometenja. 

A mi smo odabrali vodu. 

Polo je, velim, uspomena na sve one među nama, naša privatna i naša lokalna, znači zaludu vam sramoćenja stranaca koji nisu nikad čuli za njega i njegove putopise iz dalekih poljana, koji su nepouzdani koliko je i nama zemlja nepouzdana, miče se naime i mijenja, a mi mislili da je stalna i dosadna, i sad nam teško priznat da smo se prevarili. Pa dok ne pronađemo toga tko nam je lagao, da visi, idemo u poricanja. 

Tko je uopće bio taj lik? Je li stvaran. Ili je projekt. ili produkt nečije mašte i uma i njihovih nečasnih namjera s nama. 

Netko bi nešto od nekoga načuo, tako je to bilo u stara vremena, a ne ovako ko danas da svatko baš sve unaprijed o svemu zna, i onda bi nešto u vezi s tim što čuje i poduzeo. 

Slično kao ovo što danas omladina polako počinje shvaćati da svo ono bogatstvo i raskoš i znanje nije iz amerike nego da se amerika opet tuđim perjem okitila, pa gledaju na istok. Eto tako se naš marko uputio, isto. 

Ovi koji su odlazili prije njega, se možda ne bi ni vratili, možda bi zaglavili, tko zna svojom voljom ili preko nje. Mogli su se oženiti tamo i zasnovati novi život u novoj zemlji, a mogli su i zginuti. Neki put bi se vraćali s kovčezima s blagom i bili bi slavljeni do sljedećeg puta, dok se kesa ne isprazni, pa onda ponovo u pljačku. 

Ali ovaj se sa trgovačkim brodom sigurno vraćao. I sigurno doveo sa sobom i neke ljude od znanja, koji su bili voljni poučiti nečemu mještane. Tako se počela i ovdje proizvodit svila. 

Navodno, da smo bili treća sila u svijetu. 

Ali mislim da je to prije ona igra, zna se tko je prvi a tko drugi, zdravo rivalstvo radi poboljšanja proizvoda i radi zaštite kupaca, a treći su svi preostali i oni između. 

Tako su se i počele sadit murve po ćelavim rivama, jer murvino lišće je hrana svilenim bubama. I ti stvarno nisi trebao ništa ni radit ni znat, samo provjerit da dovoljno tog lišća ima u kutijama u kojim žive ti kukci, i proslijedit dalje onome kome treba, a za drugo ćemo lako. Gotov proizvod za gotov novac. U tome je vrijednost novca, što ne moraš sve od nule sam. 

Ne znam kako je dalje bilo da su murve zamijenile palme, da li zbog datulja ili zbog šećera ili zbog ulja, ili zbog izgleda i zbog hlada. Jesu li se murve razboljele ili svilen bube, ili je ljudima svega bilo dosta pa su ih iz čista mira popilali da se ne bi sjekli međusobom po rukama i vratovima. Uglavnom, skoro su se i palme srušile u ime još boljeg rješenja na metalnim nogicama, i ljudi se svađaju oko boje tende koja se ima razapinjati među njima. Većina bi da budu ujednačene, a manjina se veseli šarenilu boja, jer boje znače život, a život je veselje, pa onda. 

Tek ovi koje se na ulici zaustavlja radi anketiranja kažu da treba ostavit struci da odluči. A struka se pak nećka ili dvoji oko prirodnih eko materijala i umjetno stvorenih ljudskim rukama u laboratorijima. Ergo, plastika ili svila. I eto nas opet, sve do svilenoga puta ili puta svile, ovisno o prevoditeljima i o izdanjima. 

Navodno je koloseum u rimu još u ono vrijeme bio natkrit svilenim zastorima da zaštiti visoke gledatelje, i one na visokim pozicijama u društvu jednako kao i one s najviših mjesta sjedenja, a svi znamo da mjesta u najgornjoj loži zauzima najdonja sirotinja jer je pregled najdalji i time najslabiji, i najdalja je pozornica čime su manje šanse da će se baš nekog odozgo pozvati da dolje čestita se s glumcima i gladijatorima kad ih on pozove dolje, velike svoje obožavatelje, nakon što uhvati baš vašu ružu s najgornjeg balkona. 

Je l vidite kako mi ponosno ponavljamo iste krugove sve misleći da radimo nešto originalno čega se nitko nije sjetio. Samo svemu dajući još gluplja imena i razloge. 

Tako je to prije bilo. Nije se moglo. Nije se imalo. Sirotinja, jad i bijeda. Velika diskriminacija. 

Umjesto da se sa zahvalnošću poklonimo ovima zbog kojih smijemo biti u prosjeku koji se uvijek provuče na bolje mjesto. Sretni što nije na nama tako velika težina donošenja teških odluka što sa tuđim novcima. 

Netko bi ih mogao pojest zapravo, a ne onako kako to radi vrijeme. Moljac. 

Netko bi ih mogao zakopat u zemlju, pa za par sto, ili tisuću godina da netko na tom mjestu iskopa naftu ili kakvo drugačije boje zlato. 

Netko bi mogao uplatit krstarenje koje nikad ne prestaje, sve do kraja svijeta, ako znamo da svijet kraj nema, jer je okrugao pa kako će. 

Sve se vrti, cirkulira. Čak i ako stoji mirno, nema kraja ni početka. Ili makar mi to ne možemo ocijeniti. Točka do točke, kako bi? 

Al morate priznat, kad se sjetite da je ta svilena pidžama slina neke bube koja je pojela dudov list da bi je isprela, ili čak pauka kojega ste mogli imat u svom stanu da ste kojim slučajem neuredna neugledna, nije vam svejedno. 

Oni su se mogli i jedno i drugo nahraniti drugačije tom slinom da se njih pitalo, mogli su osnovati obitelji sada oni bit na vašem mjestu, ali ne. Htjeli ste tu nježnu tkaninu i čvrstu. Hladnu kad je vruće, toplu kad je zima. 

Eto što ste napravili. 

Od previše znanja čovjek prerano ostari. Ili ako mu se neće starjeti, poglupi. 

Da je to bio samo on jedan u drvenom jedrenjaku u jednom životu kad bi sve dospio? 

Ali ne, bitno je tko je on bio i tko su mu zakoniti nasljednici. 

Preneseš im znanje na istim rukama a oni samo traže prevaru. Pa ako ne nađu grešku, od vas naprave grešnika. 

Iluminacija, je li to to. Prosvjetljenje. Je li to bila svrha lomače, ili subliminalna poruka. 

Gori za nas! 

Žrtvuj se za nas. Trebamo još više tvog svjetla. 

Koja je onda poruka raspeća. Ili čerečenja. 

Kakogod da bilo, ovdašnjim ljudima nikad nije nedostajalo mašte kad je u pitanju bila živa materija, ona koja još diše životnim dahom. Ili je stvar u slabom razlikovanju živoga od neživoga. Dok i jedno i drugo ne postane gadljivo. 

Koliko je ta mala buba morala proći bolnih provjeravanja prije nego što je iznijela svoj rad na van. Možda je zato svila toliko skupa, ona zna svoju vrijednost, ta buba. i ne da da ju se preko mjere iskorištava. 

A onda od murve do palme, od palme do plastike od plastike do tko zna čega, put je sam od sebe nizbrdo. Strmoglavljujuća litica s kraja svemira, rupa bez dna. 

Piram i Tizba, mislim imaju neke veze s murvinim stablom, plod je mislim promijenio boju zbog njihova nesretnog kraja, ili u spomen, ili za opomenu. Nitko to ne zna, jer nikad se nitko ni ne pita zašto bilje reagira na svoju okolinu niti kako. 

Bijeli plod je postao crveni, mislim. 

Nevinost okrvavljena. Prekinuta mladost. Ili prelazak iz djetinjstva u odraslost. Sve igra. Tjelesne tekućine, njena i njegova. Ili samo njena. Djevojčica je umrla i postala žena. Dječak je u krvnoj žrtvi sudjelovao. Ono što nije bilo njegovo, izmiješalo s njegovim i to straši. Njena krv neočekivana na njegovu alatu, možete si mislit. Zašto se trebalo prolaziti ta učenja tajno, i zašto i danas, kad svi znaju sve, još uvijek ove koji imaju dužnost o tome govoriti smatraju bolesnima. Perverznima i opasnima. 

Zato, držite se poznatog, a kad naiđete na bilo što nepoznato, okrivite prvog slučajnog prolaznika, pa ako mu se puno tih slučajeva nakupi, neka gori, a mi ćemo klicat to jače što više bude bolnih krikova. Pa koga bog bolje čuje. Njegova je krivnja veća. 

rog obilja

Romantizam, prosvjetiteljstvo, renesansa, sve su bili save soil projekti, otkako naša zapadnjačka povijest bilježi. Ne toliko povijest koliko književnost i umjetnost, iako sve ima svoje pro i svoje kontra. Potonja se fokusira na imena i datume, potpise i originalne povelje, bilježi i arhivira i nastoji rastumačiti, uvijek s katastrofalnim posljedicama, tako da ne znam zašto joj je dan naslov znanosti. 

Književnost i likovna umjetnost su subjektivan dojam onih koji su imali sredstava i vremena da zabilježe kako su se osjećali u vezi događaja u svijetu kakav bje. 

Ako sami niste imali nikakav talent, mogli ste platiti drugoga da nacrta ili opjeva pa ponudi svijetu kao svoje, a svijet neka se zabavlja ako mu je do zabave, neka ismijava ako samo to zna, ili neka samo u čudu gleda, pa poslije pokušava biti bolji od drugoga, ili isto oponašajući, biti bolji od sebe staroga. Kako god da okreneš, život je takmičenje od svojih početaka. 

Sjetite se samo izljeva ljubavnih, a samo se jedan crv dokopa cilja, i postane plod. 

Tako svi počinju, od tog rođenja Venere iz morske pjene. Biser prevelike cijene, iz periske. Zrno soli. Kristal. 

Brak zemlje i vode, svijet obilja. Flora i fauna. Dok se netko ne sjeti da je ta pjena posljedica kastriranja. Urana. Muškarca se osakatilo da bi se rodila žena, i onda lov opet počinje. Nepoštena borba koje nije trebalo bit u ovom krugu. Sasvim nepotrebna. Pa da mu se neće zaprijetit drugi put malo strože i doslovnije! Zar vi ne biste? 

Taj zavinuti rog koji Flora drži u naručju kao da je dijete, koji je prepun svakakvih plodova poljodjelstva, je stvarni rog stvarnog jarca ili ovna, ili bika rasplodnoga, bez njega ništa ne. Simbolično i doslovno, prikazan kao škartoc sa pijace pun voća i povrća. Da nema muške snage, iliti razuma, ne bi se zemlja oplodila na korist ljudima. Rađala bi nasumično, pa koga što zapadne. A ovdje se sad uvela nekakva raspodjela, i još kao neko pravo da se odlučuje tko dobije više a kome neće pripast ništa. Uključivo i ljude i zvijeri i samu majku zemlju koja je rodila i rađat će. 

Tog se jarca ili ovna ili bika trebalo žrtvovati na neki način, ili čekati da umre, da bi mu se taj šuplji suhi rog mogao odlomit sa glave pa prikazati kako se prikazuje. Kao rog obilja. Posuda koja nešto sadržava, i iz koje se višak prelijeva na van. Trokut sa vrhom prema dolje. Dakle nije sasvim žena, ali sigurno nije ni muškarac. 

Je li to taj rog koji drži gracija sa freske iz Pompeja? 

Ili je ovaj još uvijek na glavi onog boga jarca sa Goyine freske, murala, kako li se zove slikarija na zidu kuće gluhog čovjeka. Mural je na vanjskom zidu, a freska je crkvena? Provjeravajte sami ako vam je do točnih podataka, a ovo je put koji iako krivuda, ima svoje graničnike. i rukohvate. Baš zato i jest pouzdan. Nećemo se, dakle, gubiti u ponavljanjima starih zaključaka, koji ne znače više ništa. 

Ovako ide najnovija kombinacija: 

Witches' sabbath, praznik za vještice, dan odmora. 

- Dođite k meni vi trudni i umorni i ja ću vas odmoriti. Jer jaram je moj lak i moje je breme slatko. 

Kad bi netko na ovaj način povezao ove dvije slike, čak i u današnje vrijeme kad nema javnih spaljivanja na trgovima, ali ima privatnih premlaćivanja i javnih sramoćenja sve do sedmog koljena unatrag i naprijed, dogodilo bi mu se baš to. Najgori mogući scenarij. Koji se može zamisliti. 

Onaj primitivac koji gine za kojeg god prekrstitelja zalijećući se kao kamikaza u izloge dućana ne bi li plastika bila skršena u ime stvarnih kostiju i srži, nije neki crni stranac s drugog kraja svijeta, nego taj tikvan s vašega kauča. Samo mu kaži krivu riječ od one koju trenutno valja od jednog uha do drugoga. To je tinitus. Znak buđenja. Probudit će se i tresnuti vas je ste mu najbliži. Duh mjesta. U njemu i u vama. 

Goya je slikao po zadatku svu raskoš carskih i kraljevskih dvorova, familija od utjecaja, časnih zanimanja. Prizore nezamislivih mučenja i sakaćenja ljudskih tijela, egzekucije, strijeljanja, silovanja. A onda je prešao na antiku i na maštu. Razum, ako nije pod nadzorom, oplodi se čudovištima. I od tad se pojavljuju uz lik izmučena ili usnulog muškarca, sove i šišmiši i divlje zvijeri koje vide u mraku. 

Teoretičari umjetnosti će vam reći da su to simboli neznanja i zaluđenosti, zaslijepljenosti za danji život, za stvarnost koja je lijepa i vide sve samo crno. I strašno. On sam nije nikad pravio filozofiju od svoje umjetnosti, dok je slikao za novac. Slikao je za novac, da preživi da se prehrani, to je bilo to što radi, zanimanje, posao koji je radio najbolje što je mogao i tako se i dogodilo. 

Jedna slika - tisuću riječi, pa neka svatko tumači kako mu je dano, i kako mu se da. Svatko sebi. Problem je jedini u tome, što ovi koji imaju novac da bi mogli sebi priuštiti staru sliku, trebaju da im bude objašnjeno, što se to točno prikazuje i za što točno daju svoj novac. Tako da se mogu pohvaliti pred svima, kao znalac. 

Centralna figura je jedan bijeli jarac. Lice mu je, ako jarci imaju lica, ako ne, vi pišite glava, dakle, glava mu izgleda oblo i zadovoljno, lijepo je okićen i uređen i obraća se nekako sretno i zadovoljno okupljenima. A okupljene su oko njega sve same vještice. Žene naboranih lica i sitnih očica, kratke kose, ispruženih ruku, praznih pogleda, neke sjede mirno, neke su zgrčene, nekima su prljava ili izranjena stopala. Na štapovima više fetusi, u zadnjim redovima mrtvačke glave ili suhi starci. Na noćnome nebu rogati mjesec, onaj koji crkava, dakle ili djelomična pomrčina, ili skori mlađak. i šišmiši. Taj siguran znak slijepila. Ili zasljepljenja. 

Prije nego što mi je bilo ponuđeno tumačenje, i prije nego što sam ga sama potražila, vidjela sam, recimo to tako, stvarnu verziju onih romantičnih kola koja se prikazuju na uobičajenim pastoralama. Kolo lijepih mladih djevojaka koje plešu na mjesečini na taj jedan poseban dan u godini. Dan ili dva.  Taj trinaesti uštap ili mlađak u tijeku jedne sunčeve godine. 

To su stvarne, umorne, iscrpljene žene koje se u stvarnom životu preko mjere iskorištava, i koje se uzima zdravo za gotovo. Sve one koje su im prethodile, i sve one koje nisu smjele roditi. I taj bijeli jarac koji će biti žrtvovan, jer takva je priroda stvari, im daje snagu i na to ih podsjeća, niste same. 

Sjajni zarez svjetla na tamnom noćnom platnu koji je mjesec koji umire i koji se rađa već sljedeće noći i to je obećanje, koje se obnavlja i kojem propuštamo vjerovati, da osim ovog neba postoji još jedno, još nešto, da osim ovog svijeta postoji još jedan, još neki ili nekoliko njih, tako i osim ovog života ima još života. Osim našeg, osim nas. 

Nikakvi vjerski simboli, nikakva krivovjerja niti pravovjerja, nikakva crna magija. Takva je priroda stvari. 

Postoji noć i postoji dan. Živi svaki na svoj način. I ona i on. Jedno i drugo. Koliko god da mi u to nevjerovali. Ne nestaje svijeta kad očne jabučice pokrijemo kapcima, niti postajemo nevidljivi kad se pokrijemo ušima po glavi. Kad okrenemo drugi obraz, udarce ovaj prvi ili treći izdržava. Razumijete. 

Dok je na vrhu glave živog boga jarca, pokušava doseći prema gore, ali se ipak savija dolje ili unatrag, jer gore više ne može. Ni gore kratkouzlazno, ni gore dugosilazno. A kad napokon dođe čas da se osuši i slomi, nema od njega nikakve koristi niti kad se uzme kao trofej za pokazivanja, osim ako ga ne okrenete naopako, šiljkom prema dolje da se zabode u zemlju kao međaš ili znak, bio sam bit ćeš, ili kao posuda u koju ćete napuniti svoga viška koji imate a ne možete držati rukama, pa da podijelite s onima koji će htjeti uzeti jer im se hoće ili im treba ili znaju kome treba. 

Promjena pozicije, smjera, polova i spola. 

A ne fizička mutilacija. Kontrolirana i odobrena, ili nasilna i divlja. 

I onda se moraš pravit i gluh i glup. Ne možeš više sudjelovat u svjetskim lažima, a svijet još nije spreman na vašu verziju istine. Pa dok smogne snage, ili samo sredstava?, da nacrta svoju. Kao onaj tamo slikar koji živi u petoj kući od gluhoga čovjeka. 

pasiflora

Poznati i svijetao san koji se često ponavlja, počinje na tim vanjskim stepenicama od bijelog kamena s rukohvatima od kovanog željeza koji se nastavljaju na ogradu krovne terase. 

Netko bi možda rekao, mramor, ali mramor je ukrasni kamen obrađen na poseban način, posebnom tehnikom i više priliči muzejima ili grobljima nego životnom prostoru, što ovaj san svakako jest. 

San, da. San snova. 

Počinje s vrha, dakle, promatram sve s tog ograđenog širokog prostora krovne terase i poviše je samo svijetlo plavo nebo bez oblaka. 

Stepenice su dosta strme, i uglačane do visokog sjaja koracima lica koja su njima prolazila u obadva smjera, brzo ili sporo, trkom ili vukući se kako to djeca rade guzičicama i sitnim stopalima jedno do drugoga jednu po jednu skalu. A možda je bilo i zamjenskih sanjkanja ili surfanja na daskama ili jastucima. Zamišljam ono isprekidano a a a a, kako se poskakuje po pravilnim neravninama, iz otvorenih usta koja ne znaju treba li plakati i vrištati od straha, ili uživati u neizvjesnosti neočekivanog bilo čega. 

I sad sam ja na redu. 

Nitko me ne gleda, u to sam sigurna, jer su sve oči koje su ikad bile na raspolaganju i kojima su me strašili otkad za sebe znam, moje. A ja sam promatrač, dakle? 

Čak vidim vrh svoje cipele i neko se vrijeme možda i duže nego što je to potrebno, zadržavam na obliku tog vrha zamišljajući umjesto osjećajući prste koje se u njima grče. Zbog čega sam za ovo posljednje putovanje odabrala baš taj tip cipela, umjesto da sam jednostavno bosa, kako jedino i pamtim te čiste bijele skale iz vremena kad smo svi bili svima samo nečija djeca, a ne napast. Nečija djeca, bilo čija. 

Koja ne vode računa o tome tko je vlasnik kuće, tako da čak i kad je vaše zakonsko pravo i nasljedstvo, hodate na prstima poput lopova koji nema namjeru krasti ali se zatekao na tom mjestu nepozvan i neprepoznat, pa zato. I zato pazite, da ne dirate ništa, da biste ostali nevidljiv, neprimijećen, neprimjetan da bi se mogli na miru išuljati na svoje sigurno mjesto, ali sada bogatiji za dojam. A to se isto može protumačiti kao krađa: prije nisam imao, sad, međutim, imam. 

Kad ste predugo s onima koji cijede radost iz svega što im se pred očima nađe, lako možete povjerovati da je to pravi način, jer prevara ima logiku koja zna biti dosta uvjerljiva u svojoj upornosti. Ako nešto nije s velikom mukom stečeno, onda to malo do ništa ne vrijedi. 

- Lako tebi, ti imaš. A ja? 

On ima i veću kuću i brži auto i bolja primanja koja redovito kapaju na račun, ali, lako je onom koji je zadovoljan s ono malo što mu padne s neba. 

A nema, govorim vam opet, ni jednog oblačka na tome nebu. Čisto je ko suza. 

A meni je pogled usmjeren prema dolje, govorim vam opet, na vrhu sam vanjskih skala s ogradom od kovanog željeza. 

Bila je bijela, zadnji put kako se sjećam, i kroz tanak sloj boje se na nekim mjestima počela probijati bakrenasta hrđa. U točkicama nejednake dubine i oblika, i dugačkim linijama kako je netko, stvarni vlasnik kuće, brus papirom skidao nadigle slojeve koji su se počeli ljuštiti i predstavljali opasnost od pratite me sad, udisanja. Otrovne mikro čestice su imale svoje varijante u svakom povijesnom razdoblju, od metalnog doba, do staklenog i drvenoga, pa do sada plastičnog. Čak papir, koji se peruta, može biti opasan, a zamislite da ste na njemu vidjeli kakvog prozirnog pauka kako se brzinski kreće između slova, ili uholažu. 

Knjiški moljci, ili crvi. Ili su crvi zemaljski? Dakle, prema dolje se krećem, dolje je put. 

Drugi kraj stepenica je naslonjen na zid stare kamene kuće, sa svim onim prozorima i udubinama i ispupčenjima na pročeljima i tako na svim zidovima i stražnjem i ovima sa strana, a kuća je velika i nije pravilan pravokutnik, ima i unutra i vanka još tih balkončića, terasica i verandi, odmorišta i skloništa, za ljude i golubove. Golubice i lastavice, ujedno za ptice. Da, kuća za ptice. Takva su pravila gradnje, oduvijek bila, ako nema ptica, ako ptice ne lete, zrak se usiri i zaboli glava. I ne samo glava. 

I ti viseći vrtovi po prozorima. Nimrod i Semiramida. Ili piramida? Kleopatra, zašto ne, Nefertiti, najljepša među svim ženama. A svatko može biti izvana lijep. Dosta da počupa obrvice i podigne čelo. 

A odozdo iz ono malo zemlje koja nije bila izgažena ili zalivena cementom ili zasuta šljunkom, pružila se pasiflora, koju su obično zvali bršljanom, jer je rijetko cvala, rijetko se mogla vidjeti u cvatu, jer bi uvijek dolazili u krivo doba godine, a sada cvate, i ja ju gledam. Znači tako to izgleda. 

Nježno ljubičaste, ružičaste, lila, velike latice oko indigo tučka pravilno okruglog sa sitnim zlatnim kuglicama, kraljeva kruna. I sjetim se lika mlade majke iz Sretnog princa, koja veze pasiflore na svilenoj marami za neku kontesu, dok joj sinčić gori u vrućici. Rijetko točna i logična bajka koja priča o paralelnim svjetovima koji se isprepliću a da likovi koji su u njima to jedva da znaju, neki naslućuju ali se ne miješaju, a ovi drugi niti naslutiti ne mogu, koliko su okupirani svojim sitnicama koje su im smisao života. 

Isprepliću se i utječu jedni na druge, nenamjerno ili da, s nadom da im se za pošten posao i pošteno plati, što se rijetko kad događa. Baš kao u stvarnom svijetu. Zato smo i izmislili platne i bodovne liste i kartično poslovanje, sve misleći da će biti manja vjerojatnost da će se netko vezati za običan papir na kojem je nešto nacrtano, nego za predmet koji se može objesit oko vrata ili staviti na glavu pa da svi koji vas vide popucaju od ljubomore i jada. 

Zašto su mi, kao djetetu govorili da je pasiflora otrovna i da je ne smijem dirati, ne znam. 

Možda zato i ponavljam stalno taj isti san, ne bi li došla do kakvog odgovora koji će odgovarati svima, pa da više bude taj mir božji na koji meditiramo. 

Pasion, pasija, se u nas prevodi i povezuje sa Kristovom mukom i nikako drugačije. Pasija, strast je isto što i muka, tako to piše u rječniku stranih riječi koji je bio najveći autoritet do pojave gugla, a vidim da sada i gugl to isto ponavlja. 

Pet rana. Pet latica. I kruna. 

Ne znam. 

Po dva čavla kroza ruke i noge, a peta? Ona jedna kroz bok? 

Koja kad krvari, ne prestaje da krvari, i od koje se ne umire zapravo? Ali se otvara po zapovijedi mjesečeva ciklusa, u njegovoj je vlasti? Krist je postao žena, ili je bio žena? 

Tajna vjere. 

Sveta posuda u koju izlije nebo od svoga viška, pa da se pomiješa sa ono taloga od zadnjeg puta, jer drugačije ne može ono malo sedimenta izigrati sentiment a u tom je sva nada, sav trud i nastojanje. 

Pronaći taj sitan biser, trun, sjeme, zrno soli, bilo što drugačije od onoga čega u izobilju - nedostaje.  

š š š š 

vanesa

Vanesa je bila kćer školske knjižničarke i nije bila upisana u našu školu, ali mama ju je, kako se tad moglo, često puta dovodila sa sobom na posao, koji je nama bio razonoda. Da dobro ste čuli i vidjeli i dobro sam vam napisala, školska knjižnica - razonoda. 

Za razliku od redovne škole koja je bila muka. 

Knjižničarka nije bila 'naša', bila je ili u onom programu studenata na razmjeni kad joj se dogodilo dijete, ali ne i ljubav, pa ju je zajednica prihvatila na način da joj da stan i stalan posao. Ili to, ili je baš ona bila edukatorica ovim našima, pa joj se dopalo kod nas, pa dovela i malu. 

Kako je se ja sjećam, bila je baš onakva kako Hans Andersen opisuje Snjeguljicu, samo što on ne navodi visinu ni težinu, pa je volt dizni predstavio manekenku, dakle, crne kose kao ugalj, porculanski bijela tena i kao krv crvenih usana. 

Crno, bijelo, crveno, ili kojim god hoćete slijedom, nema tu nekih pravila kad je u pitanju čarolija: nigredo, rubedo, albedo. Crvena nije uvijek žrtva jer je često žetva. A razlika je mala, jedva jedna noga drugog slova. 

A drugo sve isto, od a do ž. Ili obratno. 

Umiranje i rađanje, koji su opet jedno te isto. 

To sam od nje naučila: takve su se priče mogle naći u njenoj knjižnici, sporohodnoj ali predivnoj verziji interneta. 

Putovanja u svim smjerovima, po svim svjetovima, i paralelnim i okomitim od nas. 

Postoje, naravno, jednako kao ovi kraj nas, isto tako i oni iznad i ispod. Ne morate živjeti u velikom stambenom betonskom naselju da biste znali da ima ljudi, koje netko zove susjedima a netko napastima, i u stanu do, i ispod i iznad. 

I da svaki vrti svoje priče. Koje mogu, a da to i ne slutite, imati veze sa vama. Da, doslovno vam se nepoznati ljudi na nevidljiv način mogu upetljati u život i utjecati na nj. Dosta da vas jedanput vide ili čuju za vas, mogu isplesti priču na način da vas zaboli glava. Tolika je moć izgovorene riječi koja se umnožava. 

Sjetite se toga prije nego odlučite o bilo kome pustiti bilo kakav glas. Vi ste taj koji se neće moći isplesti iz te mreže. Sve ako protagonist ili antagonist vaše inačice i ne preživi. Ili pogotovo tada. 

Tako se s Vanesom dogodilo. 

Mati ju je radije vodila sa sobom na posao nego da je ostavlja s nepoznatim ljudima. 

Možda nije imala izbora, možda stvarno nitko nije htio pazit na tu čudnu malu od te čudne žene. Ali prije mislim da je na taj način pokazivala nama neukima običnima i uvijek znatiželjnima za tuđim načinima bivanja na svijetu, kako se uvodi u život i u posao dijete na pravilan i bezbolan način. 

S koljena na koljeno, s roditelja na dijete, sa starijega prema mlađima. Pa ako dijete pokaže zanimanje ili talent, ostane s time u čemu je dobar i dalje se samo još više poboljšava na radost i na korist svima. A ako ipak ne, sad bar ima izbora sa svim tim obrazovnim ustanovama koje niču ko pečurke i gdje treba i kad ne treba i svaka nudi nešto posebno i osobito svoje. 

Nije li to prava sreća, imati izbora, ostati na svom mjestu ili otići s mirom. 

A onda ljudi ko ljudi. 

Preko djece, kad shvate čiji su tko ih štiti a tko ih kontrolira, gledaju za sebe i svoje neke koristi i igre doći do roditelja. 

Ili kazniti roditelja preko djeteta, jer dijete možeš i gurnut i udarit i uzet mu i raskidat bez većeg problema, pa ga proglasit cmizdravcem i trapavkom i nesposobnjakovićem, smrdljivcem koji samo pada, ruši se, 'biće nešto bolestan'. I sve one lijepe riječi i sve one divne stvari koje ne smijete u lice sasuti ocu ili bratu ili materi i prababi koja je bila jedanput nešto vašoj prababi bila rekla i to joj je kazna, neka se zna, kako radi karma, sve s vraća sve se plaća, na dici će ti se vratit! 

Knjižničarka nije bila samo zgodna i zanimljiva, dakle, vrijedna žena iz mudrosnih knjiga, nego je bila i dobro osigurana, materijalno i financijski. Znači, ne toliko ona ko ona, nego to što ima, a ne dijeli, ili baš suprotno, nesebično dijeli svima, a on bi da se zna čija je i koga se treba pitat za nju. Pimp. Takozvani čuvar. 

Čak je naš otac tražio da se sprijateljimo s njima. A bilo je sto posto još takvih očeva, stajali su u redu. 

Onda je žena počela pobolijevat i došla je zamjena. Jedna, druga, treća, i sve ostajale za stalno. Znate ono, 'a šta ne bi i moja to mogla'. 

Javne su knjižnice, ustanove općenito, nova sjemeništa i to vrlo doslovno, zna se dobro šta se sve ne događa između polica, postoje čak i edukativni filmovi za seksualni odgoj, novi predmet bitniji puno, i sto puta više, od vjeronauka i od prirode i društva. Šta se koga briga kako to ptice rade ili amebe, je li tako? 

- Nu, ja ću ti pokazat. 

Vanesa je, znači, ostala sama u tom stančiću na atraktivnoj lokaciji, istog onog porculanskog tena i crvenih usana, jedino je imala malo preširoki nos. Sljedeće što se čulo je bilo da je imala saobraćajnu i da joj se šoferšajba smrvila u prsi, ali srećom neki je plastičar pažljivo pokrpao i sad je mogla birat po katalogu koji god ona nos hoće. 

- Je l da je to super! 

- Bi li volila da i tebi neko tako. Zamisli ono da ti neko omogući da sam biraš kakav god oćeš oblik lica, sad se to sve može i sve zdravstveno pokriva. 

gondola

- Gondoli gondoli gondola ...  

Evo mala uspomena da imate pa da se sjetite, ono kad smo mi bili u Veneciji, a vi kad ste ostali doma. 

A zatim, kućedomaćica ponosna i sretna što ima prijatelje koji misle o njoj koja je na svome mjestu posađena, čak i onda kad bi mogli prosto i jednostavno uživati u svom putovanju, stavi suvenirčić na najvidnije mjesto na regalu. Neka svi vide, pa da pitaju, ali ste bili u Veneciji. 

- A ne, ne mi, nego prijatelji jedni naši dobri, oni su od putovanja, mi volimo doma. 

Dalje priča može poteć u različitim smjerovima, ovisno o dinamici odnosa koje njegujete sa znatiželjnim susjedima koji znaju vas, ali ne i vaše dobre prijatelje koje vi viđate i s kojima se darivate, a ne sjetite se podijeliti ih i s njima. 

Ima zgodna prispodoba u starome zavjetu u onoj priči o stupovima soli ili malo ispred nje, kad nekom dobrom i gostoljubivom čovjeku dođe neznanac, a domaći mu malo zatim počnu lupat po vratima vičući daj i nama gosta da ga se naužimo, a on im umjesto gosta izvede svoju kćer još nespremnu za udaju, dakle čistu, neka rade s njom što god hoće a gosta neka ostave na miru. Eto do te se mjere cijenilo hodočasnike. 

Ništa sad ne tvrdim, samo napominjem da je možda to taj spomen koji je uzrok nepovjerenja: 

- Ma koga ti to imaš!? (a da ja to ne znam)

Jedna je stvar kad dobijete na dar naušnice pa ih nosite svaku sa svoje strane svog obraza i usput se pohvalite, vidi šta sam dobila na poklon, a druga je stvar kad dobijete hrčka ili zmiju ili ilustriranu enciklopediju u dva toma ekstra lardž, koje ne možete baš ponijeti pod rukom svaki put kad vam bude zgodno da se pohvalite da ste zaželjeli i želja vam se ispunila, je li tako, al svejedno, ovaj koji sluša nakrivi glavu s nepovjerenjem i rekne: 

- A je li? A di su ti, a? 

Ma vidi ti lažljivca. 

I sad imate tu gondolu, na tankoj nozi na postolju na kojem piše venezia, i malenog gondolijera s veslom i gdje ste je stavili tu je i ostala i ta se ne dira. Razumijete, osim pogledima, i riječima. Svi su je prokomentirali. 

Kako donositelji, tako i primatelji, a nakon vas i nakon njih, i svi ostali koje ste u primaćoj primali. 

Ovi prvi vam i nisu neke informacije koje niste mogli i sami doznati ostavili, nije bilo ni anegdota sa ljetovanja koje bi bile vrijedne pamćenja ili širenja, sve je ostalo ili naknadno svedeno na ono, od kad do kad, i pošto. Jeste li zaveslali? Kako mislite, a to, a ne, nismo, to su profesionalci. Pa jeste li napravili đir. A ne, mali se boji pa nismo zbog njega. Koja je dubina u prosjeku koja brzina potonuća, cifre i zarezi među njima, sve je stvar izračuna, niti matematika, samo račun zbog računa. Tako se i dolazilo, baš s tim. Za koliko se dođe i koliko dođe, to je zanimljivo, ali to je promjenljivo i to se ne pamti pa ni ne prenosi, a ljudima je samo do priče, samo im je priča zanimljiva. Tko s kim i kad. Jer gdje je preočito. 

Kad idete dalje širit priču vi iz druge ruke možete nadodat što god da hoćete ali lako vas se i pobija. Sve informacije koje ste naknadno nakupili, jer o čemu ćete inače sa ljudima pričat, ispalo je, bile su netočne. Da pustite umu i jeziku da ide svojim tijekom moglo bi lako doć do svađe i do rata, a to je jedna između mnogih stvari koja nikako ne smije bit prepuštena slučajevima, naime, i ratovi se pomno planiraju, odnosno jedino se oni i planiraju pomno, nema tu ništa ofrlje, dogodilo se, žena je kriva pitajte nju. 

Iz treće ruke, jedni dobri prijatelji naših jednih dobrih prijatelja … kad su bili u Veneciji jedno ljeto … Pa je l više potonila?! Nova Atlantida. 

- Pazite, gledajte, ja sam bila u Beču, u Veneciji, a gdje je ona ikad bila... 

Pozdrav svima sa regala! 

Ma šta regala, astala! Sve se sad može pročitat sa dlana, uz minimalne troškove. Do sad najbolja zamjena za knjige spomenice, rečeni akaš. Materijalizacija jako materijalna i vrlo minimalna. Čak možete naučiti više i vidjeti i čuti bolje i lakše i brže stupiti u kontakte s relevantnim osobama, a vi ako vam je avantura i uzbuđenje putovanja bilo prvotna il jedina namjera, izvolite. Ili vam je samo do toga da vadite nekome mast usporedbama tog tipa, ja se mogu micat i ja imam, a ne kao vi tamo neki, stalno na istom mjestu isti sa istima. Bus pun pionira. Ulaznice u muzeje u koje inače nitko normalan ne zalazi, uračunate u cijenu punog aranžmana. A kafiće i restorane ćete morat sami. Na vlastitu odgovornost. 

Malo sitnijim slovima.