bolje virus na marsu, nego na zemlji ...

Nitko me nikad nije vidio da jedem i proširila se priča da ne jedim uopće i tako sam postala i ti. 

Da se ista stvar primijetila u drugim & drugačijim krugovima, možda bi me stavilo uz bok krstitelja iz Ivanova evanđelja koji je živio samo na divljem medu i na skakavcima. 

Imenjak je hodao naokolo odjeven u devinu dlaku vezanu konopcem oko struka. Ne onako kako fratrići idu, manja braća, uvijek na ruku svima, u tamno smeđoj robi s kapuljačama, i zauzlanim čvorovima, ako bi slučajno zaboravili na zavjet poslušnosti poniznosti i služenja: Ovdje smo dobrovoljno. Nego u uvijek popularnoj i neizbježnoj boji pijeska, ručno tkanoj, iz uvoza, znate na što mislim, čitava se misterija napravila od nerezanog komada tkanine omotanog oko golog tijela. 

Je li stvar u grbama, dvije ili jedna ili tri, jer znate postoje i trogrbe deve, ili se radi o teretima na grbačama, al je trud natovarit! 

Srećom, velim, nisu se sjetili. Ili? Makar meni nisu dali na znanje. 

Pa sam postala ET, vanzemaljac. Oni vam znate jedu drugačiju hranu, drugačije se hrane. 

A možda su odgojeni tako da jedu u privatnosti svog doma sa izrazom poštovanja prema hrani i u miru božjem. 

U miru se božjem jede s većim tekom, pa ti ne treba svako malo grickanje. Bilo čega. Riječi, ljudi, izmišljenih događaja, dojmova koji to nisu, samo prepisivanja, sama oponašanja, ponavljanja. 

Uzimam to kao dokaz duha mjesta koji se zadržao preko vremena, ili pak vremena koje je požurilo pred mjestom. Jer previše je tih ljudi koji se teško rješavaju starih priča i običaja. 

+++ 

Mislim da je to to što nam se događa. Ljudi hvataju iz atmosfere, čitaju iz knjiga spomenica, radije nego iz stvarnih fizičkih knjiga, da je tako, potrčali bi prema boljemu brže. 

Pisci i pjesnici i proroci su ostavili gdje god su mogli točne upute, a oni ipak radije kaskaju za zrakom koji je ustajao jer ptice ne lete kao prije. Male su i lijene tražit hranu i zaklon, jer se hrane smećem i odbačenim ulovima. Nema više uzbuđenja lova, pažljivog promatranja i brzih reakcija nit među grabljivicama ni među pjevicama. samo vrebanje, i špijunaža, da gazdarica dođe istrest biootpad. 

I što ćeš ti pročitat iz takvoga zraka, iz tih oblaka? 

Ne možeš do vrha zgrade od papirnatih aviona, i dronova, ni par metara više od signalnih raketa i sve češćih bezrazložnih vatrometa, pogotovo van sezone pucanja, a gore su avioni, turistički i putnički i bojni i borbeni, još poviše sateliti i svakakve letjelice, posude i tanjuri. 

Ništa anđeli, ništa sveci, ništa duhovi, nezemaljski. sve je van sebe. vanzemaljsko, pa kako ne bi bile takove i misli. 

Kakve su ti misli, takva ti je narav, kakva ti je narav, takva ti je život, pa ti vidi. Di to vodi. 

- Radije bi bila na sigurnom sama, nego u lošemu društvu uvijek nesigurna. Ko će te ka tvoj! 

A sam nikad nisi, prema tome..?! 

Bolje virus na marsu, nego na zemlji. Čovjek. 

- Ajmee, nihilizmaaaa! 

- A znaš li ti uopće što je nihilizam? Pa šta onda govoriš.. 

-Oću, jer oću govorit i bila me je volja, a ne uvik muči muči. 

- To ti je zato što stalno govoriš. 

- Govorit ću. Oću. 

- Okej, samo se nemoj ljutit ako ja jedan čas odem. 

Znate ono protupitanje od kojeg su znanstvenici napravili teoriju, još jednu nerješivu: ako stablo padne u šumi koju nitko nije vidio i ne zna da postoji, je li ipak palo? Tako i ovo: hoćeš li nastaviti govoriti i kad znaš da nitko ne sluša? 

- Ajme tebe, uvijek ljuta uvijek tužna, depresivna. Reci mi, reci svima nama, smiješ li se ti ikad?  Ono ha ha, znaš.

- Molim? 

A može li i moj dan trajat 24 sata, smijem li pojest nešto kad sam stvarno gladna, smijem li izut cipele prije spavanja i zurit u prazninu koja to nije i iz nje se vratiti ojačana. 

- Ajme, zamisli šta ti je ona meni rekla, da ti njoj dan traje 24 sata. 

- Ajme je li, to ti je rekla, zamisli. 

- Ma zamisli, i ko je ona uopće, kako je nije sram, ona meni. 

- Zamisli, stvarno, ona tebi i to ti je rekla, zamisli. 

A šta ćeš zamišljat više, majko moja mila. I tako u nedogled. 

Ne možeš dat ono što nemaš, a one su uronjene u to što svima dijele. Ustajali zrak. Uzak krug ljudi. I nimalo leta. Ni poleta. 

Stvarno, vrti li se brže točka koja je bliže centru vrtnje ili one dalje, koje će od točke napokon formirat kružnicu, kotač ili kuglu vrtnjom u svim smjerovima? 

Stvarno ne znam. 

safa s lezbosa

Nikada me nisu vidjeli u muškome društvu i nikad se o meni "nije ništa čulo", pa su, mozgajući zaključili da sam: 

- Sigurno lezbijka. 

Drugačije je to, od onoga kad nekome kažete da je peder, na puno načina, bilo muškome ili ženskoj. 

Sodomiti prljavi i ljigavi i šporki i svakakvi, da nisu takvi ne bi još u bibliji ostalo da je to naj naj naj gori mogući smrtni grijeh, niti bi bogu ocu dobrome došlo da ih sa sumporom zatre da im ne ostane ni trag. 

Lezbače, ako su i ružne i agresivne muškarače, uvijek jesu i zanimljivo i poželjno društvo. U takvim društvima, jelte. 

Običnom i normalnom svatu nije briga tko s kime spava i šta radi i sebi u svoja četri zida. Pokaži mi kakav si čovjek onda kad se čovječnost i ljudskost broje na stvarnom terenu, kad je bitno i hitno i ono kad se zbrajaju punti i onda kad samo bog gleda i nitko drugi. Pa ako ćeš ti imat stotinu preljubnica ili nijednu, ako ćeš ti bit jedna od sto u nizu, ili sami niz, ti jedna. 

A onda me je odjedanput počela salijetat ta neka cura, ko da je još jedna duša iz čistilišta. 

Nikad niste sam na svijetu, ovo nije loše što češće ponavljat, sjetite se samo zadnje gripe, virus nevidljivi vas je polegao u krevet na četrnaest dvest dana, a zatim vas je isti nevidljivi podigao iza nj. 

Zrak je živ, vjerovali vi u njega ili ne, dišete ga bez problema i bez ičijeg dopuštenja. Tek kad dođe čas na ove veće organizme, nakupine, možete si priuštit biranje, a ovo ste kako god da vam prilazilo, koliko god salijetalo, s kojih god da nenadanih strana, pošto poto htjeli izbjeći. Ne radi se samo o fizičkoj nametljivosti i potrebi za praznim prostorom, već vam rekoh, prazno ne postoji. vazduh je posvuda. I dijeli se, i dijelite ga, nemate tu problema, ali ovo..: 

Znate one sheme i trikove, kao, ljudi su toliko zaljubljeni u sebe iz nekih prošlih dana, pa kad vidi da joj sličiš, navrijet će joj uspomene i momentalno se zaljubit u tebe. Nije prošlo. 

Onda oponaša vaš način kretanja i govorenja, kupuje hranu koju vi kupujete, posuđuje knjige koje ste vi tren prije vratili. Voli romantične komedije jer joj sličite na onu neku glumicu koja je po mišljenjima sviju vaša karbonska kopija, samo da je kocka drugačije pala, i da su uloge bile zamijenjene. I postaje najbolja prijateljica vaše mame, mame ko mame sve su uvijek usamljene i željne su pažnje, a ona i njena mama su isto godište, godina gore dolje tko to više pamti i računa, sitničavost je ionako znak sitnih duhova. Uglavnom, imaju slike, za dokazivanje. 

Od takvih se nametljivih ljudi ne možete branit drugačije nego da ih pustite u svoj život ali samo do ulaznih vrata, da imate makar i malenu kontrolu bolje reći uvid u to što vam spremaju. što se dešava, nikad vam neće biti jasno. stvarno zašto to rade? 

I hodamo mi tako, širokom ulicom, nabrajamo jedna drugoj događaje dana, ona svaku vašu odobrava, a vi ste na oprezu, jer odobrava baš svaku, pogotovo onda kad se namjerno zalijećete u nerazumljivosti, ne toliko zbog teksta i testa, nego više ni sama ne znate što dalje govoriti, a govorancija se traži jer ona, to ste primijetili, samo ponavlja zadnju vašu crtu od prošloga puta, i čeka reakciju, onda sljedeći put dođe do te reakcije sad njenim glasom ponovljene pa čeka opet novu, tako da ste već umorni od tih sporohodnih razgovora sama sa sobom i mislite se je li luda ili bez duha, znate ono, nedostaje li komadić mozga ili srca, kad ne može smišljat svoje tragedije, a ima ih sigurno, bilo ih je u onim knjigama koje smo i jedna i druga kao pročitale. i onda vam postane jasno da ona snima, ili svojim fotografskim umom, ili stvarno nekim aparatom, i s nekime preslušava, analizira i planira novi ulet. Napad. Takvi su bivali ti razgovori. I ne jednom, dvaput, mjesec godinu. Sve do maloprije. Sve dok je nisam blokirala, a ona se čudila okolo:

- Ja stvarno ne znam čime sam je izazvala, ni što je bio povod. komunikacija je bila skroz uredna, skroz. 

Sada da se vratim, časak, na ovo od početka, lezbice i lezbače, su bitno drugačije od pederčić i pederčina narativa, zašto: 

Zbog poezije, čuli ste sigurno ako i niste čitali prepjeve, za antičku grčku poetesu i vlasnicu ženske škole, sa otoka Lesbos tu u Sredozemlju, koja je i dala ime čitavom pokretu, da pokretu, o tome se radi, a ne o posteljnim preferijencijama. 

Je li ta škola bila nešto poput samostana, hrama ili sigurne kuće, utočište ili zadnja crta obrane, jesu li u njoj djevojke, djevojčice i žene nalazile okrepu ili utjehu ili prenočište, ili su bivale slane tamo da se poboljšaju i dignu sebi vrijednost ili je otkriju u sebi, ili su tamo familije slale svoj sramni izdanak na popravljanje i učenje pameti, mene moraš slušat a ne se inatit, ili su kao i dječaci koji su odlazili u retorske škole da bi se učili ratovati riječima umjesto mačevima i kopljima i kamenjem, ne zna se, sve igra. 

Ona sama je morala biti uzor žena, stvarna žena a ne božica, poput djevica Atene ili Artemide koje su i hrabre i pametne i na dobar način same, na dobar način jer to svoje slobodno vrijeme, tu svoju slobodu, koriste na pomoć običnim ženama. I ljudima koji im se uteku. I u miru, a još više u ratu. 

Sapho je bila obična žena, imala je dijete, malenu zlatnu kći, i voljela je. Najljepše njene pjesme pisane su upravo tom malom djetetu, onako kako kršćanske svetice pišu malom kristu. 

A onda su joj naknadno našli i ljubavnika za kojim je neutješna plakala, i ljubavnice koje su je tješile sve u šesnaest. 

Ništa od tog ne čita se u njezinim dnevnicima. A je li moglo sve to biti, naravno da jest. Je li toliko bitno. Naravno da ne. 

Nitko na svijetu ne bi imao ništa protiv te nježne i pametne žene. Nitko je ne bi htio ne imati na svojoj strani. Mislim čak da nitko ne bi htio ne biti nekako poput nje. Pogotovo imati je za mamu, ili uzor ženu. Bar ja ne. I sad, s tim i takvim stavom, ulijeće vam robotica: koja je Sapfu pročitala krivo. 

Koja misli, ili joj je nekako netko to tako usadio u glavu, ili u srce pod velikim grudima, da je Sapfo lik žene s neke minijature, nekog porculanskog servisa za kolače iz pretprošloga stoljeća, znate one idilične slikarije pastira i pastoralnoga života, čipkastoga i urednoga, bujna kosa, gole grudi i dugački tanki štapovi s viticama. 

I tako, hodamo mi tom širokom ulicom jedna pored druge, kad predusretne nas neki visoki muškarac, kao slučajno, di si mi odavna se ne vidjesmo, obraća se u množini, a ja ne znam otkuda ga ne znam. Marina se smije, hihoće raskalašeno neurozno, ja ga ravno u lice gledam, ne bi li od piljenja dao kakvo objašnjenje, jer sve stoji, i to neugodno dugo, na onome "di si ti?, međutim ništa. 

- Lipa si mi, i lipo se nosiš, uvik, uvik, - najednom će on - a nu nje! 

Niti ne gledajuć prema meni, jer zna me napamet, frkne s gađenjem, i sve čekaš mogao bi pljunut to što je nakupio u grlu i oko grla, Marina stoji na mjestu, stojim tako i ja. 

- Ne b je pojubija ni za šta na svitu. 

Oni vam se, znate tako razgovaraju među sobom, muški. Moj je otac sličan. Isti. Sjećam se ko mala bi ga korigirala pitanjima: 

- A bi li ona tebe, bi li se pustila, e!

pa samo promijene frazu, jer nema još drukčijeg odgovora, dosta mu je da svi to tako rade, stoput ponovljena fraza postaje istina, sjećate se te. 

- ...Ni da b se nudila. 

Oni stvarno ne mogu odvojit jednu glavu od druge, čitava ona autocesta crijeva je bajpasirana: dupe-glava. Punoglavac. Znate kako taj izgleda, malena, malena glava iz koje direktno ide rep. 

Dolazi drugi, za pojačanje ili poboljšanje dojma, ili su imali drugačiji plan, i nadovezuje se: 

- Vidi cure vidi cure, i lipa i obučena uvik dotjerana namirisana, a ne ti. 

Ne znam ni ovoga, zašto se pravi da on mene zna, ako zna i marinu, i sve njene frendice stvarne i slučajne i isforsirane i izmišljene: 

Šta sad vi imate, a pogotovo ona, ili itko od prisutnih i odsutnih koji će ponavljat isti taj obrazac, od toga da izgledom izaziva mržnju, zavist i ljubomoru, usporedbama tipa, uopće nije toliko lijepa i tražit joj sitne mane jer svatko ih ima, u svakog se nađe nešto, pogotovo u izgledom savršenima, lakše je biti običan. Ni zavist ni ljubomora, pogotovo mržnja nisu lijepe emocije, zato ih vezujete na lijepe ljude, zar je to jedina preostala opcija, ili jedina emocija koju znate izazivati i prepoznavati, da vrijedi izazivanja i prepoznavanja, ne znam, ne razumijem. 

Možeš li makar bit zahvalan na prepoznatoj ljepoti, mogućnosti da izrečeš, jer nema tu mogućnost svatko, netko možda poskrivećke samo gleda, strašeći se bliskih susreta, koliko god da željeni bili. 

Ali ne, nije mu dosta što mu ta ljepota djevojka visi oko vrata, sklupča se u krilo, drži ga za rukav, njemu junačini, nego je mora izgurat preda se, silit se, i to na način, nu moje, a nu nje. Jasno da vas mrze. A onda se čude što ih mrze i što moraju plaćat ljudima da bi se družili s njima, i lovit duše ko da su ptice. Gardelini. 

- Pusti, ljubomorna. 

- Ma samo vi, naprijed. 

Marina je otišla s njima dvojicom, i nadmoćnim iako zbunjenim osmijehom. 

Kasnije vam da na znanje da je nešto postigla, nešto dobila, ali ne zna reć šta. Možda stvarno ne zna što joj se desilo, iako će cijeli grad pričat da je ona jedna a njih dvojica pa jedan gura naprijed a drugi otpozadi, čula je i sama slične priče, ali to da nije bila ona, nego ona druga šta se njoj uvaljuje, lezbača. 

- Niko je ne voli, nikoga nema. 

To su te pobjede. Sve najbolje! 

pepeljugina svečana haljina

Svaka obitelj ima nekog člana kojega se stidi. Po starinskim filmovima, to obično budu nekakvi sinovi razmetni koji bi potrošivši obiteljski imetak krenuli sa sramoćenjem obiteljskih znakova i samoga imena, i tako sve dok se neki od ovih poštenih ne odvaži da mu jednom za navijeke stane na rep. Časno ubojstvo zbog javnog sramoćenja. Tko bi vam zamjerio? 

Međutim, kako je stvarnost, ili barem ovo što mi držimo stvarnošću, na dijametralno suprotnome polu, mi koji smo jednom načuli nešto o efektu ogledala, bilo preko popularne literature, ili one dječje poput Alice u zemlji čudesa ili snjeguljičine maćehe koja se za svaku sitnicu savjetovala sa zrcalom, a ne smijemo ovdje zaboraviti ni priču o dječaku slonu u sobi ogledala, kojemu su tek iskrivljene reflektirajuće plohe prikazale njegov stvarni lik, dakle mi koji smo oduvijek puno čitali bez tuđih uplitanja u sami proces putovanja zvuka ili slika od vanjskog izvora do našega mozga ili srca uglavnom onoga što volimo zvati duhom, znamo da je ovaj rečeni razmetni ili odmetnuti vjerojatno taj koji se sramio pa krenuo ispravljati stvar na jedini način na koji se možda moglo, ili koji mu je bio dostupan. Da ode. Da jednostavno ode i pokuša živjeti svoj život. 

Ako ste ikada pokušali isto, na bilo koji način, bilo da ste upisali tečaj keramike, umjesto da idete na fitnes pa da vam se čitavo tijelo razgiba, ili da ste otišli na studij u neki drugi grad, ili državu a ne samo "iz kuće u kuću" kako vam se bilo spremalo, skupa sa planom i programom ostatka vašeg sumornog ponavljajućeg puta do groba, ili ste se ne daj bože htjeli oženiti iz ljubavi za pripadnika neprijateljskoga klana, baš kao što su to navodno napravila ona djeca iz Šekspirova najpoznatijeg djela, i sad ne mislim na san ljetne noći, jer taj je tako očita fantazija, tada znate kako vas vaši najmiliji prate u stopu nastojeći vas ispraviti na Vaš Pravi Put. A taj je poslušnost bogu ocu, iako vas nepravedno i okrutno kažnjava za djela koja niste krivi, i gospođi majci ili tko će već biti matrona iza koje će se ovaj sakrivati. 

Sad, ne daj bože da ste skupili snage i hrabrosti, kad su vam već dane oči da vidite, pa da se usprotivite, da riječima objasnite sve vaše postupke, ili novo stečeno znanje ili vještinu. Vi ne smijete preskakati korake. Ako nešto znate, a pogotovo ako što imate, morate prvo ponuditi ocu. Pa neka on dalje odlučuje što će. 

On, naravno, obično ne zna. I ako ima sreće, vratit će vam vaše. Ali toga obično manjka u stisnutim sredinama, te on čitavu stvar ili upropasti ismijavajući i nju i vas koji ste mu to donijeli, prikazali ili poklonili, i to sve vrlo javno, tako da vam ne padaju više svinjarije novotarije na pamet. Ili odbaci, pa je se dočepaju vaši neprijatelji na naravno vašu štetu. U sva ste tri slučaja ostavljeni sami. Doduše u različitim stupnjevima izloženosti poslovično neprijateljskome svijetu. Da nije neprijateljski što bi vam trebala zaštita obitelji ili klana? 

Ako ste dječak, otići ćete sami, bilo u vojnike ili u mornare, ili će vas uzeti k sebi kakav kontemplativni red posvećenika, ako ste već taj tip od izumitelja, prije nego boraca za pravdu, željni avanture ili osvete, pa na bilo čemu, preko bilo koga. Sva se ta snaga mora izliti nekamo, mora se oploditi, inače, čemu? Od unutarnjih se krvarenja znalo umirati, bez namjerne zlobe. 

Ako ste djevojčica, udat će vas i svi će vam počet pravit djecu, vrlo doslovno. Tuk na utuk, muška snaga lijek za žensku vječnu bol, ranu koja krvari bez vidnoga razloga. Pa ako poživite dovoljno dugo da možete makar svojom prisutnošću označiti promjenu, a ako ne, neće vas se sjećati niti kao Rajne. A kamoli Ksantipe. 

Tako je to oduvijek, u svakoj zajednici, razlika je samo u robi i načinu češljanja. Ne kaže se zaludu da ovim svijetom vladaju krojači i postolari, a daleko nisu niti frizerke i šminkerice. Kazališna maska, kako se to kaže, znat ćete vi bolje, ja ovdje samo slučajno prolazim da vam skrenem pažnju na očito. 

Ako je puno tih salona, javnih ili privatnih, prijavljenih ili na crno, u istoj ulici, jasna je stvar da će se između sebe klat, a vas da će malo i pustit na miru, to jest dat vam priliku da i sami izaberete, koliko god hoćete izbirljivo sitničavo, koje vam odijelo paše i koje vas postole neće nažuljati na malo duže staze, ali kad je samo jedan od njih ili dvojica, pa sa malo veće udaljenosti, ili nosite sve isto što i svi drugi nose ili trpite izrugivanja, nerijetko i udaranja s trganjima na komade: 

- Ko ti je to da! 

Ako smogne prihvatiti da ste nešto sama sebi ušila, stari krojač vas gleda sebi preobratiti, ako ne imate rat. Stvar je tako jednostavna. Već su ljudi umirali i ginuli i sa manjih razloga, ali obično ginu a da ne znaju zbog čega. Nekome je samo do tučnjave, i ne misle o posljedicama, znate ono, samo da se negdje ispušu. ali obično svak nađe neki svoj neimenovani razlog, pa se bori to srčanije i zdušnije što mu se taj razlog čini istinitijim. Do početka rata nije vodio brigu o bojama zastave, išli su mu na živce rođeni klinci kad bi ga zapitkivali svako malo učeći za školu što znači crvena na zastavi a što bijela ili srebrena. 

Jel sad jasnije? 

Ne? U redu. 

 

Dakle, vi nešto ne znate, ili prvi put vidite, i proglasite ovog drugog, koji vam na to prstom pokazuje i još riječima objašnjava što to novo ima, ali vi svejedno odlučite njega proglasiti glupim, jer kako biste inače sami pred sobom u svojim očima vi ostali pametni. 

- Ti mene sramotiš. Ma tko si mi pak sad ti. 

A ne sramoti vas nikako u biti, nit mu je to bila namjera, jednostavno je tek nedavno i sam otkrio nešto i požurio da sa svima podijeli. A vi znate samo za hijerarhiju i brinete se oko toga tko je na vrhu i tko je taj kojem božja milost ili tko već dijeli lekcije iz nevidljivih predjela i sfera, ima prva sletjeti na rame. 

Koliko je tako genijalnih ideja zapušteno a koliko ih je u zametku uništeno, možda skupa s korijenom i žilama iz kojih bi nakon nekih novih hiljadu godina možda moglo i da proklija ista takva plodonosna biljka. 

- Stali ste na vrata, a ne htjedoste sami proći, nego još i zabraniste prolaz onima koji bi to htjeli. - je li tako nekako išla ona osuda farizejima i književnicima, a mi se još i danas trvimo oko toga tko su bili prvi a tko drugi, jesu li to povijesni i stvarni likovi, ili je možda prijevod namjerno učinjen pogrešno. 

Jesu, stvarni su bili, a vi ste njihovi potomci. 

A sad zamislite, u svijetu djevojčica, da se jedna takva mala i od sviju stalno gurana u zapećak jer joj je tamo mjesto i jedino tamo nikome ne smeta, do onog momenta kad se neka od samoproglašenih gazdarica uhvati metle da poskida paučinu sa samog mjeseca, odjednom pojavi - prelijepa. Neprepoznatljivo čarobno odrasla. 

Potrgali biste joj kožu sa obraza, a ne samo nošnju. Potpuno ista stvar. 

Tako da, morate bit sretni što ste u društvu ovih koji pod dubinom i toplinom nečije duše, unutrašnjem bogatstvu i tajanstvu, podrazumijevaju odijevanje u slojevima. Kako je ono šrek rekao, slojevit sam poput luka, a poput luka i mirišem. 

- Dobar je to repelent! 

Bolje da govore okolokole da znaju, pa da to i dokazuju zadizanjem sukanja, koje su vam boje gaćice, nego da se sjete da ste pod kožom krvavi, pa vam umjesto prirodnog pamuka ili svile, ili poliestera što se toga tiče, raskopaju dublje slojeve kože s drugačije doslovnim otvaranjima. 

Boli duša i srce jednako kao i tijelo, ali štetu je lakše popraviti. Otvorenoj rani treba da zaraste, dok ne zaraste imate bit mirno i bespomoćno poslušan. Kad vam povrijede osjećaje, na vama je koliko dugo ćete se varati da to nešto znači, da je to što vam svi kažu baš ta za život važna emocija o kojoj sve ovisi. 

Isto tako s haljinama, kad krpe i prenamijenite, žao vam može bit novaca vremena i truda, ali su podsjetnik da ne morate vječno trpjet nasilnike. Možete otići, jednostavno skupit svoje krpe i put pod noge. 

Ali neka to bude vaša odluka. 

kruha, kruha, ne vidjesmo davno kruha

 slatka sestra sna : nikolai 

iluminati

Rimovana molitva anđelu čuvaru, 

angele dei, 

qui custos es mei, 

me tibi comissum pietate superna, 

illumina custodi rege et guberna 

amen 

u latinskom izvorniku, ne spominje zaštitu. Ne molite svojeg anđela da vas čuva i štiti, nego da vas prosvijetli da biste mogli sami vidjeti put kojim se krećete a on da vam pri tom pazi na korake. 

Neka bude volja tvoja. 

To ne smijete reći naglas kad ste pred ljudima. Bogu je da nas štiti, inače za što će nam. 

Anđele čuvaru mili 

svojom snagom me zakrili 

i po božjem obećanju 

čuvaj mene noću danju 

Da kad s ovog svijeta pođem 

i u tvoje krilo dođem, 

da se tamo uvijek mogu 

s tobom klanjat dragom bogu 

amen 

Niti naš prijevod ne traži drugo osim božije prisutnosti u životu onog koji moli. 

Ako je bog s nama, tko je protiv nas? 

- Da, ali koji bog, to je pitanje. - tako je rekla jedna preplašena časna koja tvrdi da poznaje boga živoga. 

Blijesak je kratak. Svjetlo nije stalnost. I to je sva tajna. 

marijeta i violeta

Kako i inače svaki rat započne, jedna budala stane na puteljak i zabrani ljudima da se napiju vode osim ako on ne dopusti, a ovi popuste. 

Tko zna zašto, kako ja to mogu znat? 

Neko se ne želi svađat, a neko misli da je takav red, pa se pokorava. Tako bi bilo komu. I vragu i bogu, nema razlike. I to je istina. Dok ne vidiš ruku koja se znoji, što znadete odakle vam rosi mana s neba. Kaže se da ništa ne liječi kao slana voda. Kao znoj i kao suze. Krv da je također slana, ali kako će to znati netko tko ne razlikuje boje? 

Ove snažne žene za po vanka su nosale i teglile u tišini, jer su znale da lajanje troši puno snage koja je za druge stvari puno potrebnija. One snalažljive su pričom sve uljepšavale i davale smisao i značenje i svrhu. A one nježne, ako bi ih bilo, su se morale držat tiho i sa strane, jer se znalo odvajkada šta je svakoj ženi jedina svrha, da bude poslušna i podložna i da svima koji to zatraže udovoljava. Osim ako se ne dokaže na drugome polju koje će se dopast tvrđim glavama od njihovih. 

Tako su mislim i postale sve one bajke o kraljevima koji su imali po tri kćerke, a najmlađa je bila najljepša. Najdraža. Najvrjednija. Čuvala se za bolje dane. Nitko je nikad nije vidio, pa se moglo reć i da je najljepša od sviju, pogotovo ako su ove prve dvije bivale viđane uređene i mirisave. Ili da je bila prava rugoba pa da se testiraju prosci, žele li baš nju, ili su u lovu na kraljev imetak. 

I onda slijede ta takmičenja. Dvoboji. Ili čak pravi ratovi, čitavih plemena, nacija i svjetova. Njima je samo do makljaže. Ništa drugo, pogotovo onda kad sami ne sudjeluju nego samo motre iz daleka ili dobiju tu i tamo kakav glas. 'Ko vodi, koji smo mi. K'o na prijenosima utakmica koje nas se nisu ticale toliko da bi platili za čitavo poluvrijeme. 

Tako je bilo s tetom Marijetom, malom Marijom. Bila je ta sorta ljepotice. 

Kasnije se sadržaj prilagodi, i jedino nije jasno, ako svi znaju za taj obrazac, kako to da ga netko nije zatvorio do sad. Ili oni ili mi. 

Fina cura iz dobre familije, odjedanput ona da ide na vodu da bi je prolila pa opet išla na vodu nazad, samo zato da se prikaže pred tim budalama koje su sebi umislile da je njima dano da odluče pošto gutljaj. 

Stara mudrost kaže da je grijeh prodavati hranu, uzimati zasluge za nešto što je zemlja u svojoj velikodušnosti izbacila na površinu da bi i površni svijet nahranila, a oni to svejedno rade. I to tako nemilo, da je više otpadaka nego što se stvarno pojede.

I to tako nemilo, da žene i djeca radije biraju ostat gladni nego uzet iz njihovih poganih šaka. 

Pa pucaju od jada ako se tko od njih na neki način snađe, i kako ne znaju tko im je kriv, a gledaju prema svakom samo ne u sebe, ono se gledaju potuć sa strancima, iz dalekog svijeta, kao oni su poslali duha, ne svetoga, nego belaja. Blejali su nešto što nema s mozgom veze, pa žene privatile. Otelo im dicu, jedinu uzdanicu, sve tako. Pa u križarske ratove. Uvijek ista igra. 

Još veći grijeh, od prodaje hrane, je zamutit čistu vodu sa izvora. 

Tako su oni došli, njih grupica, na ideju da naprave vodovod. Da bi svakome u njegovu kuću voda dotjecala, bez straha i naplate. 

Postojao je već na tom mjestu vodovod, to vam je ono kad krenu priče o drevnim naprednim civilizacijama koje nam se taje s nekim ciljem. 

Da, bilo je ljudi i prije našeg rođenja, čak i prije rođenja vašeg gospodara, ili onoga tko se takvim hoće napraviti. I bili su napredniji od nas. Pa ko sad nama brani da ne krenemo njihovim stopama. Makar za igru. 

Ako bi netko mislio da je za ozbiljno, sve bi išlo i teže i sporije. 

Tako je teatar postao glavni štab. 

Tako je škola postala rasadnik. 

Tako su se žene željne malo predaha od stalnih izraza samo muke i umora, jer moraš ostavit dojam da ti je teško, ako netko nasluti da s radošću nešto radiš, navalit će ti još i preko toga, i još poviše i vrlo vjerojatno i ono što nećeš moć nosit. Samo da vide koliko mazga može povuć. Je li veća i jača od mrava, a za mrava se veli da može deset puta više od vlastite težine. Ajmo moja, nosaj! 

Uložili su svoje novce. Ono što im je njihova obitelj u nasljeđe ostavila, nisu ga stukli kako se jedino priznaje za bogataše i ove koji misle da je to gospodski način života, u gozbe s frulačicama i u žderanja i lokanja do povraćanja. I sami su radili. Nisu se samo prešetavali između kanala i dobacivali kopačima i zidarima neka se ne umore i neka paze da im sunce ne udara u oči, dok zijevaju prema nebesima da im udijeli koju kap kiše. 

Mi smo imali, i ja se toga sjećam sve ove stvari koje se sada zovu modernima i održivima, i onaj sudoper sa cijevi koja je išla u korito, bazenčić iz kojeg se moglo zalijevat ili prosut u kompostište, rečeni gnjojar. Znači bilo je tekuće vode po obiteljskim kućama i stambenim zgradama. Ali upravljanje je bilo daleko pametnije. Nije se izlijevalo u more, pa da pluta sloj masti, naočigled. 

I sjećam se žena koje nisu mogle vjerovati da su to doživjele i tiho su slavile taj pravi napredak, a ne ovo što se danas podrazumijeva pod njime. Prije si morala teglit ko magarica, a vidi nas sad, prave gospođe. 

I ta je budala uzela Marijetu, a ne obratno. 

Ona njega nije mogla nikako ni srest ni vidjet, sve ako se i nije moglo izbjeć da čuje i dozna za njega. 

Znači znalo se koliko je žena u kojoj kući, neke si znao viđat po ulici, neke su radile a neke su šetale, sve to mora postojat takva je igra, oduvijek. A ona uvijek sama i uvijek zatvorena. Jasno da su se isplele priče, e ovakva je, e onakva. 

Možda se dogodila nekakva oklada, ko će prvi, ko će uopće ikako. I koliko će ko uvatit. Misli se na novce, uvijek je novac glavna igra. Energija. To je ono kad se kaže da stvari imaju svoju energiju. Imaju naravno, sve ima svoju vrijednost, ali stvarima ljudi daju na važnosti, a ne obrnuto, ovako oni naprave da stvar bude obrnuta. 

- Ružna li je i zla li je, ne voli je ni rođena mater, ne bi ti je takvu pojubija ni kad bi mi zlaton plaća - i sve tako, a stari otac i jadna mater samo nadodaju, i opremu i dotu i polje i njivu i šumu i maslinik, i oranicu, jadnu ćer jedinicu, koja niti ne zna da je oko nje sva trgovina. Besplatna radna snaga. Već je svekrva i sav ženski rod providija kako će je preodgajat. Pa š ti vidit, kako će se u nas izležavat. 

- Kupili joj jadni stančić, i sad joj traže muža. Da je čuva. A ona! 

Kurva, samo čeka. A šta drugo. 

- On je nju upropastio. - tako je baka govorila. - Nije istina ono kako su prikazali na seriji. 

I taj mali. Nije bio bolestan. Koliki grad i škola i klub i sve pa jedini on da ima tuberkulozu i niko drugi. A tuberkuloza zarazna, širi se nevidljivim česticama preko zraka i preko dodira. Slinave maramice. 

Mlatio je i njega i nju, nemilo. Na smrt. I nikad nije kazne za to bilo, a svi su znali. I na kraju još njega tješe i drže za junaka i prikažu ko pozitivca i žrtvu u filmu koju je čitava bivša Jugoslavija s pažnjom i simpatijama jedva dočekala. 

Na kraju su im razbili funtanu. Nisu ih ni pokopat dali, nego na dug. A dan danas svaka kuća samo zbog njih ima vodu i čak niti ne misli da je to neka velika i važna stvar. Eto ti šta je zahvalnost. I šta je dostojanstvo. 

Ako ne znaš točno u cent koliko je ko za nešto da. 

I, najbolje od svega, oni misle da su oni ljudi. 

Čak i ta glava anđela s njihove funtane, ne znaju iz kojega je vremena, s kojeg vodovoda, u spomen na koga onog, koji ono znameniti događaj. Ali motiv je tipično dalmatinski baš izvorni autentični suvenir iz ovoga kraja. Naš.  

istina o minnie m.

Po starinskim dječjim igračkama se može znat da su naraštaji koji su prethodili imali iste probleme koje su rješavali na iste načine kao i mi sada. 

Sjetite se onih papirnatih vjetrenjača na drvenim štapićima, ili balona i zmajeva na špagu. Što bi to moglo bit nego pokušaj, ili možda reklama za nešto malo veće, aparat, mašinu ili prototip iste koja je trebala ljudima približiti, pa preko djece jer je tako najlakše a šteta najmanja, princip energije vjetra, zemlje ili topline zraka, ako ne direktno sunca samoga. 

Možda su te mašine već postojale i bile u širokoj upotrebi na način kao što danas djevojčicama kupujemo setove za prvu pomoć da bi postale doktorice. Iako postoje pravi, posebno za malene se proizvode i prodaje sve to isto, ali sitno i plastično, od slušalica stetoskopa flastera hvataljki skalpelića i one trake za oko glave s ogledalom, šta će im to? 

Setovi za blagajnice, prodavačice, bankarice ili kuharice, plastični servisići i priborići za jela, plastično jelo i tavice i kuhala, jer su barbike sa svim nakitom cipelicama i robom, odvratni i razvratni seksistički, prizemni i plošni. A za dječake mini željeznice ili auta na struju, reljefni poligoni s tunelima i sa mostovima. Samo što se nitko ne usudi reći da su to možda davnašnje društvene igre na ploči. Ploča naime treba biti ravna. 

A možda su bile tek uvod kojemu je svrha da olakša prijelaz s jedne industrijske revolucije u drugu ili treću. Tako da sljedeći naraštaj, dakle ova ista djeca ali sad u tijelima odraslih, osjećaju promjenu kao svoju, a ne nešto strano tuđe nametnuto i nepoznato. 

Tako je oduvijek bilo! 

Ako bi ovo bila istina, tada ne bi bilo teško objasniti zbog čega se mi moderni ljudi moderne današnjice ustručavamo koristiti pravim stvarima - mislimo da neće raditi. A ako netko i bude dovoljno uporan u pokušajima da odigra svoj zadani dio od početka do kraja prema naučenim uputama, pa ako stroj odreagira kako je očekivano, tad to proglasi čudom, svojim izumom, ili kvarom, ako mu se rezultat ne dopada. 

A onda, postojale su u starini i one raskošne i skupe igračke manekenke. Još postoje mislim muzeji koji čuvaju kolekcije lutaka od voska, figurica od porculana, i maketa dvoraca, brodova i olovnih vojnika. 

Jesu li to bile igračke za razmaženu djecu bogataša, ili ljudi koji su ih izrađivali nisu uspijevali unovčiti svoj rad na nekome mjestu, i tako se malo po malo nakupilo tih bezvrijedno vrijednih stvari. A vidi kako se sirotinja zabavljala! 

Znamo svi i predobro kako se sirotinja zabavlja. Tako da svi paze da najveća i najtupavija gromada među njima ne bi zaplakala pa sve porazbijala. Svatko drugi neka bez problema plače. Eto ti neimenovanog razloga zašto svatko za sebe misli da je pravednik i mučenik, i gleda tko bi ga spasio iz ralja siromaštva. Pa pokreni se i ti, tko tebi brani. 

- N, ne znaš ti.. 

Bebe sa pokretnim zglobovima sve u čipci i sa pravom ljudskom kosom, a što su te drugo nego djelo nekoga pigmaliona koji nije bio zadovoljan onim živima, evo vam, dajte djevojčicama nek se od malenih nogu uče, šta i kako treba i što se od njih očekuje. Da budu lijepe i tihe. Za sve ostalo postoje teretne životinje. Ali to je drugo. 

I onda kad se pretjera, treba sve isponova. Meso istruli, a porculan dok se ne razbije, zato i jesmo izumili gumu i plastiku. 

A baš je gumena bila ta moja Minnie Mouse. Izlivena iz jednoga dijela, s onom rupicom na dnu koja bi zviždala kad biste joj slijepili prstima drobčić za leđa. Potpuno prirodna bez ikakvih dodatnih ukrasa ili boja, kako je izašla iz radionice, ljevaonice kako li se mogla zvat ordinacija, alatnica, laboratorij u kojemu se proizvode igračke koje će i imati neku upotrebnu vrijednost. 

Samo po obliku znate, a po čemu biste drugo, rukama najprije primate stvari, rukama ih gledate, a ovima je svejedno koje su nekome boje gaće i jesu li na točkice ili na krakate zvijezde. 

Potpuno opet ponavljam u jednome komadu izlivena, u stavu mirno dostojnom vojnika, bez prstića ili repa koji bi stršali i time predstavljali opasnost za maleno dijete, od gušenja, gutanja ili s kakvim već upozorenjima moraju dolaziti ove koje djeci kupujemo sada. I s tim predivno plosnatim i čvrstim, taman veličine da stanu u dječja usta kad zubići izbijaju, ušima. 

E, dobro ste rekli, vjerojatno je to bio Mickey, u ono vrijeme kad se preko junaka crtanih filmova slavilo maloga čovjeka, pa da nas sve podsjeti. A onako neutralne boje, uniseks, dobar i za dječake i za djevojčice, bez greške, i provokacija na osnovi roda ili spola. Ionako roditelji i igračkama i ljubimcima biraju imena. Naravno, samo ako i tu dužnost ne prepuste susjedima. 

Mene je ta kreatura čekajući neostavljala samu i kad je već dobro prošlo vrijeme i prvih mliječnih zuba. Jednostavno, nikad nije bilo ni govora da se ta igračka baci, spremi u ormar na zaključavanje, proslijedi ili proda. Ili što se već inače radi sa svim onim plišancima i krpašicama i za igru i za stvarno kad majke odluče da ih treba potrpat u veš mašine pa proslijedit u neki od domova za siromašnu djecu. 

Siromašna djeca ne postoje. To je mit. To znadete po tome što kad jednom odrastete svi imaju potpuno iste televizijske uspomene na branka kockicu koji im je bio tata, ili groficu ratkay koja im je bila kuma. Po tim mjerilima, siromašni smo bili svi. Jer nemate više ni jednu igračku koja bi bila ikakav dokaz suprotnome. 

Na svojoj gumenoj Minnie sam naučila kako se veže kravata, a kako špigete. I jedno i drugo na onom stanjenom prijelazu od glave prema ostatku tijela. Špigeta se vezuje preko kažiprsta, a za kravatu treba cijela ruka. To vam dođe nešto kao mornarski čvorovi, samo što vam djed to ne kaže tako, jer ste djevojčica. Ali oboje znate da će vam trebati jednom u životu, ovako ili onako. Oko vrata ili za vrat. Put pod noge. 

I sad dolazi to predratno vrijeme, ali i ako nećete to priznati znate da je svako vrijeme predratno. 

Prijetili vam sa radija, tranzistora, ili sa prozora susjedne zgrade, u školskoj klupi ili sa katedre, nema razlike stalno ste pod prijetnjom paljbe. 

U ratu smo bar svi isti. A vi, najmanji, imate najviše iskustva. Tih bliskih susreta. 

Ne kaže se zaludu da se u kriznim vremenima najbolje vidi tko je tko. Niti da je kamuflaža bojna taktika. A nježne žene i djeca da se služe za topovsko meso. Štit neprobojni: 

- Pa zar bi na majku i na dijete?! 

Bogorodice. 

Priča je ista ova prepisana, dolazi velika suša, nećete imat šta jest. 

Ali nema brige za nas, imamo mi na štednji, lako je natrpat špajzu. 

Došao je taj tatin neki poslovni prijatelj s ogromnim paketom prepunim limenki neke dječje hrane, sad ne znam jer nisam vidjela a ne zato jer ne pamtim, da li je sama hrana bila u obliku mikijeve glave, dakle glave miša crtanog junaka s velikim okruglim ušima na vrhovima, ili je to bila sličica na limenci ili poklon igračka koju bi se dobilo ako bi se toliko nečega poslalo na neku adresu. 

- Za malu. 

Nisam sebe nikada smatrala toliko malenom da bi ikad izvolijevala drugačiju hranu od one koja se za sviju kuha, čak ako mi možda i jest bila podvaljena, te stvari nikad ne znaš, što u stvari jedeš. Osim ako sam ne čupaš korijenje koje si sam u svoje vrijeme, na svom mjestu zakopao. 

I to me je, nakon što sam povezala na koga se i na što se misli, duboko povrijedilo. 

- Sve to? Za koga? Zašto? - pitala sam. 

- Za tebe mrvice. - meni se je obraćao nasmijano taj potpuno nepoznat čovjek. 

- Ajde uzmi i reci hvala. - potiho je rekla mama i malo me pogurala naprijed. 

- To je tatin jedan dobri prijatelj. 

Moj tata nema prijatelja. Ima budale kojima dopušta da mu jebu ženu. Da bi tu i tamo kad im odgovara ili ako se sjete govorili da je on pravi. 

Nije ovo nešto što kao dijete ne možete znati. Kad bi se radilo samo o nečemu što selo priča, lako biste sami sebi zamazali oči. Selo bi se pobrinulo da vi za to ne doznate, tako i oni ostaju čisti, i nakupe se plijena. Ili, ako je prljava laž, sve suprotno, ponavlja se dok ne postane istina, a u tom se slučaju pobrinu da djeca prva čuju. Tako izoliraju mater i od vlastitog poroda, a onako sama još je lakša meta. S tom razlikom što živite u istoj kući pa znate, ako imate oči koje vide i uši koje čuju, što je laž a što je istina. Što se događa, a što se samo priča. Znate po mirisu kože. 

Moja je generacija imala sreću, za razliku od maminog naraštaja, da može sama odabrati čime će si napuniti glavu, čijim mislima zvukovima riječima pričama. Umjesto glasnih svađa, prepiranja i nadmudrivanja, ja sam uvijek radije birala radio. 

Dokaz ili obećanje da ima života i van poznatih okvira, da ima ljudi i osim rodbine i njihovih prijatelja, stvari koje izgledaju drugačije ali svrha im je ista, kao i jezika i onda vjerojatno analogno tome i mirisa, okusa. Koje slijedi želja da se pokrenete, da ispružite noge i prebacujete vlastitu tjelesnu težinu s jedne na drugu. Da grabite po zraku naprijed ili natrag, dok ne poletite, otplovite, otplivate. Tako. 

U to predratno krizno vrijeme nestašica i prijetnji glađu, čak i nama uvijek izgladnjivanima, nekad baš sa ciljem da se kazni, nešto bilo što, često bez ikakvog razloga, a nekad vas se čisto preskoči, zaboravi na vas, vama ne treba ako ste jeli jučer to isto da vam ne dosadi. U to dakle vrijeme kad se forsiraju baš vijesti za odrasle preko svih ekrana i pokretnih i nacrtanih pa na zidove i panoe lijepljenih, o tolikom broju umrlih i gladnih, siromašnih i potrebitih, o humanitarnoj krizi za koju nitko ne zna točno što je, ovaj dobri čovjek, donosi meni, koja realno ne trebam ništa, ogromne, velike kutije sa dječjom hranom na mikija jer zna da mi je miki drag. 

Dida su oni ubili, takva je priča. Ili je sam odlučio umrijeti kad je shvatio koja kruži priča. Jednostavno su jedne večeri neki ljubazni ljudi došli, on je tiho otišao s njima, i više se nisu vratili ni oni ni on. Navodno da mu je srce prepuklo, samo što to ima neku stručnu dijagnozu, hladniji neki naziv čak i onako kad se prevede sa latinskoga. On me nikad nije dodirnuo ikako drugačije osim kao što bi djed unuka. Ali s nekoga se razloga zaključilo da mala zna znanje i da će bit ista mater. Eto, to je ta priča. Koju ova još i sada podržava, živeći u poricanju. Drži se za jedinu utjehu da je ona dobra i da su tako to svi rekli, svi najbolji tatini drugovi. A žene su sve na nju ljubomorne. Pusti nek govore. 

Navodno da je u tim kutijama bilo i nekakvo zlato, ne znam da li stvarno, ovo što inače ljudi nose po rukama i po vratovima, ili čak pojedu ako je u tankim listićima, ali taj dio može biti stvarnost jednako kao što može bit i mit. Ili govorna greška. Mito, miti, miki, nitko to ne može znat. 

Bitno da sam ja to oholo odbila. A rekla sam ovo: 

- Kod toliko gladne djece, di ste mene našli. 

- Svi smo mi gladna djeca, he he - valjda je mislio da je duhovit. 

Ovo vam je Sun Tzu za nejač, ako ste čitali, tad znate od koga se prepisuje. Samo što je to djetetu u genima. Pa dok ne odraste. Sačuvani stari tekst samo su natuknice, podsjetnik na ono što već imate u žilama i tkivu. Ako, naravno, imate gen ratnika. A imate to sto posto. Od malena vas se samo za rat priprema. 

- Ajde nemoj bit bezobrazna - usudio se prosiktati otac - darovanom se konju ne gleda u zube, he he 

Uvijek se nekako nađu nečiji zubi na meniju, mislim da je to početak mita o dentati. ili još jedan podsjetnik. Kao ono Sadhguru kad god je u društvu dotjeranih žena podsjeća na četkicu i pastu: 

- Morate, svaka majka mora svom djetetu usadit kao naviku, da bar jednom dnevno desetak minuta posveti meditacijama, jednako kao što ga tjerate da poslije jela očetka zube. 

- Humanitarna pomoć oteta gladnoj djeci Afrike ne može bit dar. - tako sam rekla i ostala živa. Mislim samo zato što to nije bilo očekivano, pogotovo tihim dječjim glasom, pa nisu razumjeli. Možda. 

- Kako ona zna da je iz Afrike? 

Kad vam se prestanu direktno obraćati, guraju vas u ulogu svjedoka, to je ta snaga u malenome, ne morate nikakav ekstra trud ulagat da biste sami svjesno odvajali sebe od svoga. 

- Pa piše. 

- Di? 

Mama mu pokazuje veliki plavi znak UN-a, ne trebaš ni čitat sitna slova. Da nije prokleta škola obrazovala i ženske što bi oni znali što je pismo, a ovako sami ti znak govori, a tih znakova posvuda, govorim vam. 

- Vid je, nu je - kad vas ista osoba koja vam se sekund prije milo osmjehivala odjednom počne pokazivat prstom kao da ste odvratno nešto, tad znate da je na pragu neka transformacija. I njoj i vama. Ona isprobava, iskušava sve do tad poznate staze, prvo vam se ulaguje, nosi vam darove, a onda vas pljuca, ali to bi vam se dogodilo i ovako i onako. Ovako je prilika da to više ljudi vidi. Alternativa je da je ljubazan kad ste među ljudima, i tako te ljude ima na svojoj strani svaki put kad mu zatreba podrška protiv vas jadnih i bagavih (ne znam što ta riječ znači, ali prema tonu kojim bude svaki put izgovorena, moguće je da ne znaju ni oni ali je smatraju ili su je odlučili proglasiti nečim uvredljivim i sramotnim), a divljih, razmaženih, neukrotivih i s kojima nema drugoga načina. osim batina. To se dogodilo mami. 

U šta se sve vi možete transformirat? 

Može vas preplaviti strah od svih viđenih i poznatih posljedica, tipa javnih sramoćenja i kažnjavanja. A može vam dati hrabrost da i unatoč svemu tom što znate jer ste sami svjedočili i bez prestanka vam se ponavlja da treba slušat starije i jače, da ipak ustrajete sa svojom istinom. Bez obzira na. 

- Ako je bog sa mnom, tko je protiv mene? 

- Bog traži bar dva svjedoka: Zar nije pisano, ako se vas trojica složite oko jedne stvari, ja ne mogu nego da uslišam. 

- Točno tri. Vi znate s kojim ste namjerama ovdje, moji roditelji znaju a znam i ja. Čak nas je više. 

Švercer je otišao niti se ne sjetivši da otrese i prašinu sa cipela tako da ne bi ponio ništa iz te proklete kuće. 

- Pa ja sam ne znam kako si ti to dopustila - plakao je otac kraj krila moje jadne majke - Da ona meni onako. 

Sljedećeg su dana bila njih trojica, da preda mnom iskazuju veliko poštovanje prema mom ocu, 

- Neka mala vidi! 

Neka vidim kako joj je stari poštovan pa da bude ponosna šta ima takvog ćaću, a ne prema njemu onako. Mama je platila tu cijenu, u nastavku sam trebala plaćati ja sama. I po tome znam da je ta snaga, sila, energija, nazovite to kako god da hoćete u kojem god da ste filmu igra je uvijek ta ista, koju posjedu oni najmanji, ogromna, velika i vrijedna. I da se ne bi smjela koristiti za bud šta. 

Žene poput moje mame su uspjele na trenutak duže pripitomiti neku budalu, od nekih drugih istih takvih žena. Svijet im zbog toga duguje makar malo zahvalnosti ako im već i neće ili ne smije dizati spomenike. Jer se ne zna, barem ja to još ne mogu znati, na što su i kako tu njenu snagu ukradenu ili darovanu, otetu na prevaru ili prodanu, zamijenjenu za sitnice i stvarčice, potrošili, u što su je pretvorili, na nešto što hrani, ili što unižava. 

- Ja te ne poštujem. - rekla sam njemu pred njima - U tome je stvar i čitava razlika. Ja živim u istoj kući s tobom, ja sam ovdje 24 sata. A na deset minuta se svak može pretvarat da je nešto što nije. 

Imaš novce, skupljaš ih i čuvaš, možeš svoj dio platit pošteno, niti bi ubilo tebe niti ikoga od nas, dapače, a ti sveisto uzimaš siromašnima. i još se hvališ kako si pametan. Ja se vas sramim. 

- Šta je mala rekla? Šta je mala rekla ono? Nu, nu vid šta to mala govori. 

Izgleda za moje dobro da je mama rekla da sam ja rekla i da su svi to tako čuli, a oni i potvrdili poslije, čulo se po selu, da se maloj nije svidjela slika, da je na slici miki maus a ona da je htjela mini jer je mini za curice a miki za muške. Pa da zato neće. 

- Ne znaš ti šta ti je gospodski okot - tako da je rekla, ili su oni tako čuli. 

Znate onu priču o kraljevni na zrnu graška, koliko god perina i perja da je bilo na krevetu, nju opet žulja onaj najsitniji ispod najdonjega. Tako ovo, osjetiš pod jezikom drugačiji oblik, a zamisli kako je osjetljiv drobčić ako i proguta. 

Moguće da se radilo o nekom šifriranom jeziku koji na nekom mjestu i ima svoga značenja i smisla, ali u ovom tjelesnom, jedino vas nečiji smisao da prevede tajnu to što vas spašava. 

Ostavite mrtve mrtvima. A žive? 

Sa živima je igra izgladnjivanja do točke da ćete biti spremna napraviti bilo što za jedan zalogaj, jedan udah, jednu kap, koja vam je potrebna a uskraćena. U tome je razlika između lovaca i plijena, mrtvih i živih. Ono kad čitava četa divljaka biva nahranjena jednom preplašenom pticom. na svim razinama. 

Zato uštedite snagu, za druga područja. Još neosvojena. Kad dođete do njih do tamo, vjerojatno ćete se služiti istim lukavstvima, zato učite. Strpljivi budite, tko god da vas je doveo do ovdje, vodit će vas i dalje. To je obećanje. 

Po tome znate da ste dragocjena. Kad to prestanete biti, pustit će vas na miru. Ne treba vam nikakvih drugih pisanih dokaza. Dovoljno da vidite tu nametljivu upornost koja ne odustaje od svojih glupih uzaludnih pokušaja. Pa tko dulje izdrži. 

Tako da, kad god bi se negdje pojavile sličice na Minnie Mouse, a bude ih posvuda od bilježnica na uske i široke crte, blokića za adrese i brojeve, novčanika, privjesaka za ključeve, samo ne na hrani koja se za stvarno može jesti, jer bude je na žvakama i na gumi bombonima, znam da se ta ista priča opet vrti. 

I to naknadno saznanje da je gospodin poštovani otac ipak uzeo, ili su mu ostavili jer nisu znali što bi drugo, te kutije s limenkama sa dječjom hranom, i da ih je dao marku, jer on da navodno mikija voli, baš taj okus, a ne samo oblik ili marku. 

A šta je to moglo bit? Šta vi mislite.