zora

I dok je formalno bila upisana u žive, bila je vrlo aktivna u svijetu, a kamoli sad kad je postala legenda. Još je uvijek, na baš svim poljima, pogotovo tamo gdje ne bi trebala biti, jer očito nitko nema pojma što se događa, ali na nju se može uvijek računati. Uvijek se je moglo. Pitajte to koga god hoćete, kad god se imao zavrtjeti bilo kakav projekt, a niste imali koga da to iznese u javnost, e to je taj tip, takvu zovite. 

Ne treba tu ništa puno objašnjavat, takvima je to u prirodi, ona misli da ona brzo shvaća, da njoj ne treba puno da shvati, da je jako pametna, razumijete, zato je korisna. I ne zna kad se treba povući, pa ne odustaje do zadnjega daha. Znate po onoj, nisam ja čovjek koji lako mijenja zastave, kako vjetar puše da promijeni smjer, ja držim do zadane riječi, po pionirskoj zakletvi danoj još u sedamdesetima kad se znalo tko je tko, a ne ovo sad, sve se izmiješalo. Riječju koristan idiot, koji to ne zna, ni prvo ni drugo. Njima su idioti svi drugi. I to vam je ta razlika, pametan čovjek zna, pa se skloni, a čovjek od riječi nije taj koji će pobjeći. A ona je od riječi, i od imena. Sigurna ko dan. Ili njegov nagovještaj. 

Da nije bilo nje, ja ne bi znala kako stoje stvari u svijetu u koji sam došla, jer znate, ima dosta tih različitih svjetova, a ovaj je više sekta bio nego svet. 

Ona sama nije nikad znala na koliko razina radi, na koliko tih nivoa, različitih platformi i katova, jer uvijek imate gornji dom i donji dom, samo što ne znate na kojem ste vi. Uvijek mislite, odnosno, prije povjerujete i radije biste se družili s onima koji će vam reći da ste na boljemu, pa vam tako i bude, raj i pakao su stanje svijesti koju sami stvorimo, a ne geografija ili geomantija, sjever ili jug. 

I naravno, što se krećete u više tih krugova, to ste uvjereniji da sami možete i birati, dočim su oni ti koji su izabrali vas, jer ste koliko toliko protočna. I ne govorim vam sad o onim mističnim prelazima opisanima u lirskim pjesmama zlatnog doba klasične književnosti, tipa duga je most koji spaja tri ili čak četiri elementa, nebo, zemlju, svjetlo i kapi, a zora sestra noći i dana, ili majka, a suton joj je brat, sumrak koji živi na suprotnom kraju neba i nikad se ne vide, pa po tome ne mogu bit ljubavnici, ali rodbina koju se je rastavilo da se više ne sastave, to da. Bog glasnik sa krilatim sandalama i putničkom palicom, naravno, da, onaj koji mijenja oblik i može biti sad muško sad žensko pa tko što voli. 

Bila je prilično androgina izgleda, mislim da je to namjerno, po posljednjoj modi, koja se ne mijenja, ali takav bude dojam. Kratke kose i potpuno ravna, ni struka ni bokova, samo ti dugi prsti i velika uha i usta koja će potvrditi sve što kaže onaj koji ostavlja dojam da vodi glavnu riječ u sobi, ali na način da mu kontrira: 

- Neee, ma neee, to tako... - a onda ponovi od riječi do riječi to što je on rekao, samo malo nježnija intonacija, i grupa, gomila, masa, prihvati ili njega ili protivnika, to je ta igra. koju se čini da vodite, vi da ste odlučili samostalno, odabrali kad vam se već dalo izbora, mekše ili mekano isto jaje od kojeg vam je muka već toliko puta bila. 

Tako da je, kad sam trebala biti uvedena u to društvo, ona sama, ne znajući da sam to ja, govorila protiv mene same, ono što je čula od suprotnoga tabora koji je u stvari samo imao ispitati tržište, razumijete? 

- Od čega je napravljena, koji vrag je k nama šalje. Nu upali Zoru da nam malo osvijetli. 

Možda zato običan svijet preda na spomen iluminata. Zlo, zlo je to, veliko. A djeca im se boje mraka. Tako je to u prirodi, dok se svijet ne preokrene na sumrak. A njima sve isto. Ako vrijeme stoji, a podloga se kreće. Suton ili zora, sve isto, s koje je strane dan, a sa koje mrak. 

interlingua

Sveti je Pavao u poslanici Korinćanima govorio o jeziku tuđinskom i onome koji narod razumije, ne u smislu učenja stranih jezika i potrebe za prevoditeljima, nego da postoje stvari koje se ne razumiju čak ni ako svi formalno govore istim jezikom i služe se istim riječima. Riječ može svatko tko se njome koristi ili je samo jedanput čuo za nju, protumačiti onako kako mu odgovara, ili onako kako najbolje može. A velika je odgovornost na onima koji će to dalje raširiti, i koliko su spremni sile upotrijebiti da bi se baš to njihovo shvaćanje ustalilo i prihvatilo kao nova dogovorena stvarnost. Zato treba nježno i oprezno s riječima. Zato Pavle kaže, neka šute! Neka šuti taj koji govori tuđinskim jezikom. Ako mu se i otvori nešto novo, to više neka, dok je u velikoj zajednici, šuti. Žene neka šute. A nije primjereno ni da djeca i uopće mlađi upadaju u riječ starima dok govore. 

Promisli prije nego laneš, pogotovo ako ti se čini da si jedini koji nešto razumiješ. Dočim postoji izreka da izgled vara, sigurno je da se nije smislila samo radi perike i šminke na nečijem licu, ili robe koja se može kupit u bilo kojem dućanu. Znate već po onoj 'učinilo mi se', kad ono fata-morgana! Nema vode u pustinji, a gomila potrčala da bi na pola puta pocrkala, i žedna i bez nade. 

Isto važi za pisanu riječ, samo što je ovu lakše predusresti i zaustaviti nego onu koja je izgovorena. Različite uši čuju i ono što se šuti, a jezik se ne libi tumačenja, pogotovo tada. Dapače, bit će mu alibi i sigurna zaštita onaj koji uvijek šuti, slučajni prolaznik koji o svemu ne zna ništa, ali stvarno ne zna jer nije bio prisutan kad se trgovalo informacijama. 

Baš tako se, mislim, i stvaraju tuđi i naši jezici, iako su možda potrebe za njima i stvarne i razne: 

U početku je bio jedan koji su sva djeca jednako razumjela: 

Ruku na srce, svejedno vam je, ako vam je netko nepoznat, kako ga njegova obitelj zove, ali kad mu i vi za ime doznate, više vam nije nepoznat, jer ste mu dali ime, označili ga nekako i odmah ga drugačije gledate, prepoznajete ga po tom imenu koje je toliko manje novo što ga to više koristite, pa se on, da bi vam postao drug nastoji prikazati što češće puta da biste ga kao takvog upamtili, ili ikako. Ako vam se smješka i nosi vam darove, bit će vam drag, ako se skriva i povlači, označit ćete ga kao nitkova i u tom je vaša agenda, misija s njime i u vezi toga gotova. Na njemu je da se pere ili da vas dvori do kraja života. U suprotnom smjeru opet isto, svaki tabor ima barem jednoga takvoga, ako hoće živjeti u miru sa susjedima. Zato i postoji cijela industrija koja radi samo oko uljepšavanja onih koji žele biti prihvaćeni, inače je i ta umjetnost, ako je radi same umjetnosti, bespotrebna. 

Znate ono ako sam se sredila i namazala da bi ostala sama doma ispred ogledala, ili da bi mi drugi zavidjeli, a ne da kupe isto to i pomognu prijatelju da zavrti biznis. I tu su muški stvarno u pravu ono kad pitaju: 

- Ako si se sredila, za koga si se sredila. 

Ljudi se sređuju uglavnom zbog toga što žele što prije uskočit u kategoriju ljudi, ne žele biti životinje koje jesu, pa potrče sličit na onu jedinku za koju povjeruju da je stvarni čovjek. Ali uvijek se dogodi da ih na cestici presretne neka druga zvijer sa istim tim skrivenim željama, da bude čovjek ili da se spari s jednim koji će mu taj proces ubrzat, njemu ili njegovu potomstvu. I tu je sva zabuna. Ne zna se tko je tko. 

Mora doći do novoga dogovora. 

Razbili smo početni jezik na parčiće, pa koji potegne neka bude nova interlingua. Do sada vodi engleski, jer mu izvorni govornici nisu baš nadareni za učenje, takvi su po prirodi, na toj geografskoj duljini visini ili širini su takvi uvjeti da su glasnice stegnute i nemoguće im je izgovarati određene glasove, a svijet se nastoji prilagoditi i uprosječiti uvijek prema najgorima i najslabijima jer njih je uvijek najveći broj. 

U međuvremenu pojedinci neka šute, jer je ovima koji pamte dobro, već bezbroj puta baš zbog takvih lajavaca propalo dobrih projekata na hiljade. Žene neka šute, jer one, a sad samo na stvarne, prirodne žene mislim, nikad nisu problem, one se lako prilagode i doprinose poboljšanjima bez iznimke, one su kadre i najgoru odluku, čak i kad se neka od tih najgorih okrene na još goru, one su kadre izglačati i sve okrenuti na dobro. One zaista imaju tu moć. I djeca neka šute, također. Ne samo što nije pristojno starijima upadati u riječ, nego zato što će kad tad odrasti, pa da ne bi odrasli u budale koje će sve razumjeti samo zato što nisu pazili dok su bili mali i učili na greškama svojih prethodnika. Stoga neka šute i slušaju što se događa. Ne toliko tko što govori, iako ni to nije nepotrebno, nego što se događa, a riječi je kasnije lako izmisliti. 

- Kad govoriš, možeš samo ponavljati ono što se već dobro zna, a kad šutiš može se naučiti nešto novo. Zato slušaj pažljivo. 

Treba to tako reći. A ne samo, šuti, šutnja je zlato, ili strpljen spašen. 

- Šuteći se brže uči. Zato bolje šuti. A ne za neku izmišljenu pokoru, ili za kaznu. 

zlatar

Negdje u svijetu mora bit netko tko bi znao značenje toga što meni nikad nije bilo rastumačeno na način da bi mogla mirno zaboraviti, u duhu, ono što je temeljito naučeno i shvaćeno više se neće ponavljati, niti kao priča sa svojim početkom i svojim završetkom. 

Sjećam se te zlatarnice u kojoj je radio neki tako su govorili čarobnjak koji je znao pogoditi kome treba i na koji način probušiti uši i koji dragi kamen i plemeniti metal treba ići u tu rupu. I tako za sav ostali nakit. Navodno taj nije htio prodavati ili uzimati novce, imati cjenike, nego ako biste mu došli, on bi sam odredio što vam treba i jedino to vam bio voljan dati. Sjećam su da su žene bile pune priča i o tim čarobnim užarenim iglama i koliko boli ili koliko ništa ne osjetiš i kako je vodila i mušku i žensku djecu podjednako, bez obzira što se nakit uvijek smatrao primjerenijim za djevojčice dok su se dječaci koji su se voljeli kititi smatrali curicama. Ali žene vole i inače dodavati u razgovorima i ono čega stvarno nema a kamoli ono što bi one voljele da ima ili da su negdje čule ili im se nešto učinilo, ili su poslane baš s tom namjerom da izazovu želju i potrebu za tom nekom određenom uslugom, ili zadatak da vas namame u tu kuću, jazbinu, birtiju, pa se ti dalje misli šta i kako sa životom nakon što jednom živ i izađeš, ako te puste. 

Moja je majka koju i inače nije teško izmanipulirati odmah podigla nogu ko žaba iz one basne, uzela nas dvije sestru i mene, još vrlo malene djevojčice, zato vam i govorim sve ovo jer nije magla u ovome sjećanju prisutna samo zato što sam sada stara i memorija me napušta, dapače sjećam se bolje davnijih događaja jer je manje onih koji bi mi mogli reć da nije to tako bilo, dakle, sigurnija sam u svojim pričama, nego baš zato, što su oči male djece i kako se čini pogotovo je to slučaj sa djevojčicama, vrlo maglene dok ne nađu riječi koje bi pripadale i pristajale uz određena mjesta ljude i događaje. Ko minđuše i naušnice. Po tome znam da žene koje su mamu tamo naputile nisu bile iz našeg klana, a da po svoj prilici nije bio niti taj zlatar. Dobro se sjećam da je mama ušla u tu radnju, da su vrata bila teška tako da ih je morala gurati sa obje ruke, to znam jer je do tada čvrsto za jednu ruku držala mene a za drugu sestru. Dugo smo čekale, u toj svoj čipkastoj crveno narančasto sivoj prostoriji obloženoj mekanim prostirkama ili tapiserijama, neka je žena nešto prozborila, sjetim se toga svaki put kad sam i sama u situaciji da dolaze odrasli u pratnji djeteta, kako ga gurnu da odradi razbijanje leda umjesto njih koji ne znaju što će ni kako se pristojno pita što vam već treba i zašto ste došli. 

Mama je tako uvijek gurala nas dvije kad bi sama nešto za sebe htjela, a onda bi bila razočarana kad bi došla doma i našla da njoj neće odgovarati veličina za dijete, koju je platila, tražila i dobila. 

- Ništa to ne valja. 

Kad je sestra odrasla malo, dobila sam dvije potrebite na moj račun, ona nikad nije ništa naučila iz svih tih obiteljskih šetnji, vidim to sada po načinu na koji dresira svoju djecu. Njoj bude neugodno priznati svoje želje i potrebe pa gurne dijete, pa dijete ispadne blesasto i bolesno i razmaženo i lijeno, sve mu jadna mater a on gotovan ne zna ni pozdravit, pa da mu makar kaže, nego pravi budalu i od njega i od sebe. Kakva će joj starost bit! 

Taj nazovi čarobnjak nam nije htio prodat ili dat što je drugim ženama davao. Možda je i sam vidio ovo što vam sad govorim, da nije došla zbog nas dvije nego zbog sebe, pa zato. A možda mu se stvarno toliko nismo svidjele, možda je stvarno iz nas malenih zlo kuljalo da nas je mogao samo izbaciti da mu ne zagadimo posao. Ne znam. Sjećam se da je mama plakala, na onaj svoj način gutajući suze, a sestra da je glasno krivila mene za sve, drugi put nemoj nju vodit, ona sve pokvari. Navodno da je rekao da meni zlato neće trebat, i da mi neće bušiti uši. Sestri da je htio stavit neki bijeli kamen ali mama je tražila plavo zeleni da joj ide uz oči, i to je bila ta kap. 

Kasnije su žene našle nekoga zlatara koji daje svakome po želji, mogao si birat boju kamena koju god si htio, a imao je sve moguće kombinacije šara i oblika. Čak nije ručno bušio nego nekim aparatom koji se sam dezinficira i ne treba grijat iglu i tako to. U tu radnju ja sama nisam htjela ulazit, jer sam se sjećala sramote iz ove prethodne, nisam mogla znat ni zašto smo išle tamo uopće, ali nekako sam slutila da se radi o istoj ili sličnoj stvari pa sam pomiješala ljude i mjesta sa događajem, nisam htjela opet biti ponižena ili okrivljena za nešto za što možda i jesam bila kriva kad su me svi onako gledali i rukama i glavama odmahivali. 

Ako u toj dobi i znaš ili osjećaš na neki način da si odvojen od ostatka svijeta, u taj ostatak nikako ne ulazi mama o kojoj ovisiš i koju još uvijek gledaš kao jedno sa samim sobom. A sestra je dio nje, njena druga ruka. 

Dugo vremena se sister kočoperila preda mnom s tim plavim naušnicama na način ja imam a ti nemaš. Možda je to bio način da izazove ljubomoru koja bi i mene natjerala u taj dućan po neke naušnice ili nešto, ali ja sam to čula i shvatila isključivo kao meni su dali, a ti nisi vrijedna. I to, nevrijedna si, me držalo dalje od dućana sličnog ili istog tipa, do praga ne želim a ne ne trebam, to je moja odluka. Ne inat, nikakav prkos kako su oni to tumačili, nego jednostavno, da mi treba palo bi mi s neba a ne bi se morala boriti za bilo što to bilo. 

I tako je za sve. 

Još uvijek ona tu istu igru igra, s bilo čime, ona je sebe stavila u poziciju bolje, u svojim očima, mislima i prenošenjima drugima koji je pitaju za sestru, i što god da joj se dogodi mjeri po tome što bi ja s time, što bi joj ja rekla, što bi dala da je to moje. Ona ima a ja nemam. I tu priča staje. 

Nema veze što ja možda imam nešto drugo ili što su nam potrebe različite koliko su nam različiti i životi, i životni odabiri i putevi. 

Što joj se naglo pojavljuju te neke davno izgubljene i zaboravljene prijateljice iz djetinjstva kad doznaju da sam joj ja sestra a preko mene bi mogli neku uslugu ostvarit, dobit koji bod kod boga ili što je već i koja je već priča u igri popularna. Znate ona iznenadna zaželjivanja kave sa mnom nakon što joj fleka od pretposljednje još nije izblijedjela ni u pranju ni u sjećanju. A onda, kad ostanemo sami, siktanja i predbacivanja, kad shvati da ta treća cura više pažnje meni posvećuje: 

- Ona je moja (ovo ide velikim slovima) prijateljica! 

- A jesam li ti ja sestra? 

I onda napokon ni to ne zaboravimo ta preskakanja, ona će u moje ime to nešto tom nekome sređivat preko nekih ljudi koje ne poznaje ali oni znaju mene, ja bi sama pitala ali se sramim. Pa vraćaj dugove koje niti ne znaš kako su se natovarili. 

- Pa zar bi ja tebi. Za koga me ti smatraš. Biće bi ti to tako, inače ja sama ne znam kako bi ti to uopće palo na pamet. 

Zlatar, ima li veze sa zla tvar? 

jedinice i nule

U ovom krugu gospodare frizerke i konobari, u sljedećem su to vlasnice frizeraja i uopće salona za uljepšavanje i glancanje, i vlasnici kafića i klubova i štajaznam hotela i prenoćišta, u sljedećem oni koji su ih izgradili ili koji znaju kako se to radi ili znaju nekoga tko se toga još sjeća i tako dalje i tako dalje. To je ta golema snaga malenih ljudi o kojoj vam svi govore, a vi nikako da shvatite u čemu je stvar. Čarolija, i čarobne riječi, rečena kleveta i rečena pohvala. I jedno i drugo mogu biti istiniti ili sušta suprotnost istine. To je to po čemu se razlikuju. Ako znate da je materijalni svijet tek zrcalna slika onog svijeta koji je stvaran, tada nije lako zamisliti ili pretpostaviti da je onaj tko u ovom odrazu izgleda najjadnije u stvarnosti je veliki velikaš. A tko je na zlu glasu da je vjerojatno jedini koji radi sve kako bog zapovijeda. Baš dobro da su se sjetili ubiti boga. Ne u pojam, nego zapravo. Bog je mrtav, živio ja. 

Kako je to najlakše provjeriti da biste mogli biti sigurni u kojoj ste razini, tko ste uopće, i kime ste sve okruženi. Čime nije upitno, nepomična materija je donijela svoju odluku odavno i takva je kakva je zapečena i ustabiljena do novog velikog potopa kad se sve opet rastvara za novo ispočetka. 

Dakle, kad dođete u novu sredinu, kada ste vi taj koji je novi u nekoj zajednici koju čine ljudi koji su se po svojim internim pravilima rasporedili na određene pozicije, dakle, nije riječ samo o novom stanu u drugom kvartu ili gradu ili državi, ili o novom poslu u novoj zgradi ili novoj podružnici iste kompanije, gdje vam samo slova na papiru daju da naslutite da se pomičete s jednog mjesta na drugo, bez jasnih smjernica jeste li sad lijevo ili desno od početnog položaja, ali da, jeste li sad na boljem ili na gorem, to znate po zvukovima koji vas isprate ili dočekaju, a ne samo po svoti koju ste dužni iskeširat da bi se potvrdili. Znači, ušli ste među druge ljude i osim one službene i naglasno priznate hijerarhije mora postojati i ona zakulisna, a ta je bitnija, to je ta tiha većina koja ne zna da je dio većine koja je tiha, jer uvijek netko vrlo glasno laje kontra ili za bilo koga da mu se namjeri. Dalje unutar obje postoje još sitniji i zatvoreniji i privatniji kružoci od kojih su mnogi vjerojatno izmišljeni, ali svejedno to su ti kojih se svi boje. Znate ono, što će ljudi mislit o meni. A koliko je ljudi toliko je različitih mišljenja, pa sad ti svima udovolji. 

I tu vam ulijeću frizerke i konobari. Frizerka vam, složili se vi s time ili znali uopće za tu istinu, realno radi na glavi, ili s glavom, po glavi. A usput i pričate nešto. Pa što ste vi hijerarhijski više to joj se lakše otvarate jer stvarno i nemate prijatelja s kojima biste se upuštali u otvorenije razgovore, em zato jer vam nisu ravni, em zato što nikome ne možete vjerovati, a što vam jedna obična uslužna radnica može? Još ako se potrudi da se lijepo opustite, pa pustite i jeziku i mašti na volju. Osim toga, ona se zna sa drugim ljudima i zna stvari. Lagana muzika u pozadini svirucka, dok vam lagano masira tjeme, samo vama ona to tako, ne ne onoj drugoj, ta je zla, jedva je se čeka riješit, nitko je živ ne voli. Slična je stvar sa konobarom, bio on na šanku ili samo strpljiv dok vam po stoti put donosi kavu baš kakvu vi volite, zna vas u dušu. Pa ako i nije pogodio, navika je navika. 

Kad vam dođe gazda, znači da vas se dobro iztestiralo i da vam je došlo vrijeme da se i podružite zapravo. Kao dvoje ozbiljnih poslovnih ljudi. Vas dva, ili koliko god da vas treba bit, a da činite društvo. 

Ove stvari vam je dobro znat ako vam je do pentranja, a do pentranja vam je jedino ako još ne znate da nakon toga slijedi samo pad, i da što ste na višoj poziciji taj bude to bolniji. Dobro je zato ako gorite do kraja, tako da ovi koji su vam za leđima mogu bolje vidjeti kako se to radi i kakvo je inače okruženje, vrijedi li ponavljanja, ili da ipak zavežu nekakvo uže sebi za gležanj, pa makar ih odbacilo do suprotnog kraja na kojem su oštre hridi nad pjenom sivog vala. Ako preživite sljedeća je stepenica ponovna gradnja. Od temelja. Da li vam se? U pravu ste, za koga. 

Govorim vam ovo samo zato da objasnim zbog čega se odrasli ljudi naljute kad vide da se domovina pretvara u zemlju uslužnih djelatnosti, narodskim jezikom u zemlju konobara i sobarica. Gospodine izvolite. 

Ako je drugo ime raja na zemlji sedmo nebo, dakle ono koje nastojimo biti ako se već hoćemo zvati ljudima, tada bi bilo za očekivati da se okrenemo zemlji, na koju je ova razina nasađena, o materiji govorim o elementu a ne o oblaku u nečijim mislima. Ono što zovemo realnost kao takva. Niti bi frizerke imale što za počešljat niti čime, da nije kosa izrasla na nekakvom tjemenu, to je ta usporedba, niti bi konobar imao što servirat za pojest / popit, a da zemlja nije rodila. O takvim oblacima vam govorim. E da je para, ništa nikom ne bi manjkalo. 

Samo što para ne postoji, izvjetri, promijeni agregatno stanje još jedared i procuri kroz prste. Niti ruke da zaprljaš, sve ostaje čisto. 

Kako god je zemlja ostala prljava, da svi od nje zaziremo. Čak do te mjere da se gledamo odalečit što dalje od svojih korijena. 

Znači, sramotno je iz nekoga razloga gomilati zlato u riznicama i škrinjama, ali neka nama bude što više nula iza jedinica na računima, to je ta logika. Neš mi ti broja. Jedan ko nijedan. Nula, ergo, ništa. 

A u ništa - sve. 

repelent

Netko je u grupu postao link i cijeli tekst, doduše bez videa i slika, u kojem je poznati liječnik svjetskog glasa i besprijekorne reputacije doveden u vezu s eppstein files-ima. Nisam pratila što su to, ti fajlsi, ali nije me moglo mimoići, budući ljudi ne mogu misliti dalje svojeg pupka, pa kako će drugačije s tuđima, tako da znam da je na stvari nekakav seks skandal ili afera u koju su upleteni svi najmoćniji i najugledniji, a sedma nas umjetnost godinama, decenijama ili čak više, pripremala na nj. 

Znate na što mislim, na one napete trilere u kojima netko prijeti nekom otkrivanjem najintimnijih tajni. Ili čitavome svijetu. A te su tajne vezane na slike na kojima su ona ili on potpuno razgolićena. Gola i odjevena maja. 

Ko da obične žene i ljudi ne doživljavaju slične prijetnje i strahove na dnevnoj bazi. 

Linkani je tekst išao sa opisima eksplicite, vulva, grlo, jaja, kad se došlo do sline, s gnušanjem sam odustala, a onda je admin bez riječi upozorenja izbrisao post. Nitko nije ništa spominjao, ni trol koji je to objavio, niti itko od nas kolateralnih žrtava, jer svi smo bili ili još uvijek jesmo, pacijenti spomenutog doktora. 

A onda je neki novajlija iznenadno upitao: 

- Što on točno radi na prvom pregledu? Što govori i što od vas zahtijeva. 

Nekolicina je dala suvisli odgovor: običan razgovor, ugodan skroz, bez dodirivanja pogotovo neželjenih. 

- Slušajte - rekao je novak nervoznije - spremam se duže vrijeme i molim vas otvoreno prije nego uplatim svoj novac, jer traži se jedan dio unaprijed, što ću reći familiji što će mi raditi i zašto tamo idem, zašto baš kod njega, ovog jelte pervertita. 

Ne znam, možda je htio da mu se pročita ovo gore izbrisano, jer je admin obrisao prije nego je stigao do kraja, ili baš kad je stigao do zanimljivog dijela, a možda je htio potvrditi gradivo, ne znam, govorim vam, ali onaj koji je bolje znao je natipkao: 

- Pa reci im da ideš po svom poslu i da si dovoljno odrastao da možeš sam donositi odluke. O svom zdravlju. 

- I izboru liječnika. - dodali su svi ostali odrasli ljudi iz grupe. 

- Osim ako nemaš svoje novce. Pa trebaš pisat motivacijska pisma. 

- Da, ha ha, tad će biti dosta da samo ime spomeneš. 

Ne postoji reklama koja je loša. Kad ljudi obrate pažnju na vas, a to i je cilj, na vama je samo da zablistate na način da se još više njih oko vas sjati, a onda samo brojite novce. 

Bilo je pitanje trenutka, tako će reći i zlobnici i dobronamjernici, kad će se Sadhguru spomenuti u kontekstu tih filesa, ali nisu mu mogli ništa osim već svima poznate smrti žene, udaje kćerke i otmice dviju sestara koje je otac htio udati a one pobjegle u ašram. 

Nekome je također zasmetalo što se izgleda malene djevojčice kupaju u toplesu, da bi im se tobože podigla... svijest. A našli su i podatak da prodaje slike svojih bosih stopala na milijarde godišnje, i također kalendare sa svojim slikama. Kažu da od toga živi. Zamislite bolesnika! 

Ovamo imate ozbiljne i stroge ljude u bijelom, s kapicama i sa stetoskopima oko vrata i ključevima u džepovima, kojima vam imaju ozbiljnu namjeru otvoriti rupu negdje, bilo gdje u tijelu da se požalite a da je njihova interesa područje, za tu su se stvar baš školovali i pokušavali praktično uvježbati, barem pola semestra, od toga pola vremena na svinjama pa na miševima, a sad ste im došli vi, prava stvar! 

I nitko da prepozna i da poveže, one alate za mučenja iz vremena inkvizitora što ih je oslikavši ovjekovječio Francisko Goya sa ovim njihovim retraktorima i skalpelima i štipaljkama, kliještima, iglama i pincetama, jer ovi imaju papir i potvrdu i dozvolu i dopuštenje, sve kontrolirano, u sanitetski i sanitarno najboljim mogućim uvjetima. I svi im hrle, bez provjere. Puste im djecu, prvu. Za njihovo dobro. Čije? 

Pa doktora, rekao je. 

Sad, pazite ovu bitnu razliku, naš čovjek razgovara s vama, prije nego čistom, običnom ljudskom rukom, s vanjske strane kože krene vam namještat kosti, ali on je pervertit kojem se ne vjeruje, ili ne bi smjelo. Vara ljude, očito. A ovaj dolje, metalnim polugama ili čak laserskim zrakama iz aparata kojim se tek uči upravljati, burgija čak ispod kosti i tome se bespogovorno vjeruje, dapače, ajde žene i djeca imaju prednost pa nek onda idu i svi ostali. 

Živo i neživo oni ne razlikuju, možda se baš zato ide s onim da je sve živo, a oni i to okrenuli na nije ništa. 

Hrabrost je na testu svakoga trenutka. Srčanost. 

Od bolesti srca se umire najčešće, a ne od ugriza komaraca, kako se je jutros reklo na vijestima, komarci su najopasnije životinje, a ne ljudi. Krvopije. 

Komarcu je jedini problem repelent, jer nije lijepo ubiti ikoga, krv prolijevati je grijeh, tako je zapisano u bibliji. Na više mjesta. 

Još malo bit će nam zabranjeno jer je nepristojno potjerati nekog rukom odmahnuvši, osim ako nemaš napismenu dozvolu za ubijanje. A to je diploma MF-a. 

Live and let die. Je li to bila tema iz serijala o James Bondu? 

Sva mudrost svijeta. Je u filmovima. 

solarna joga

Ja oduvijek zurim u sunce, i mogu to i dokazati zainteresiranima, imam još dnevnike s početka trećeg milenijuma. A dnevnike pišem oduvijek. Na način biljke. Eto, ako hoćete, na način listova, koji su opadali s mirisnog drveća na mrvičastu zemlju. Tko zna koliko puta tako reciklirano. I to je činjenica s kojom se što prije valja pomiriti. Smrtni smo. I nema se vremena. 

Baš sve nas na to sjeća. Nema straha. 

Ili je baš to, taj strah koji spopada ljude na koje naiđem na svom putovanju, neznanje, za koje se kaže da je najgori neprijatelj? 

Možda, kad bi znali što je, vidjeli bi da nije tako loše, odmoriti se. 

Nisu li zato na svakoj raskrsnici na kojoj se spajaju pravci, odmorišta i benzinske stanice. Auto treba hranu, ali ono ima pokazivač da vas sjeti ako zaboravite. Do ovdje i dalje ne. Ovoliko još mogu povući, i onda stop. Koja je muka imati auto, a svejedno svi za njime žude. Kao da je to to što će ih spasiti. Ali, ali, ali, kako ću u dućan, kako na posao. Pa ostani doma. 

Gledaj u sunce, i ona rosa koja se od naizgled nikuda stvori, bit će dovoljna za osvježenje. Tako jednostavno. 

Na način onog jogija koji nije ništa jeo i svi su znanstvenici koji su ga promatrali rekli da je to istina, da čovjek doslovno živi od sunca i tekućeg jogurta. Bez krute hrane. 

Tako bebe žive, od vodenastih kašica i topline zagrljaja one osobe koja im ih daje. Ne mora bit dojilja ali poželjno je. Postoji uvijek zamjenska hrana, koja je dovoljno dobra kad se ponudi bez namjere. Bez ikakve namjere, i dobre jednako kao i loše. 

A sad se sjetimo da dobro i zlo ne postoji. Što nekome ne valja nikako, nekome drugome može biti lijek. I obratno. 

Mačke i leptiri se boje vode. Ali svejedno je piju kad su žedni. Mačka u ljutoj nevolji čak prepliva neku duboku vodu, a leptir prosto ugine. Sklopi krilca i osuši se, raspadne. Takav je sistem. 

Sunčev. Eto kakav. I mi živimo u njemu. Točno kao što ste učili napamet za ispit iz geografije. Sunce, Merkur, Venera, Mars, Zemlja. Ne znam za dalje, bilo je svađe i oko rasporeda i oko nominacije i oko pripadanja vrsti. A onda su počeli otkrivat satelite i izgubili se jer svako malo iskrsne neki novi a imena više ništa ne vrijede, zaboravilo se tko ih je od ljudi proslavio, i zašto. koje su bile zasluge. 

Jače svijetle one dalje zvijezde, ajmo tamo. 

Možete ih i vi čuti, svi to mogu, kako vam govore, smiju vam se i daju upute, točne upute jer njima nije u interesu da pogriješite, zato bolje vam je da slušate pažljivo, čak ako i nećete poslušati pa uraditi to što vam se savjetuje. Ali pamtite dobro, za drugi put koji će se sigurno isti takav ponoviti jer učimo na greškama i to ponavljajući. Ponavljanje je majka znanja. 

Ako ste dovoljno pošteni prema sebi i ako dovoljno umirite misli na način da možete razlikovati koje su od svijeta a koje vam padaju s neba ili izrone iz zemlje ili vode, čut ćete ih. Ako govore poznatim dijalektom i riječima čije značenje poznajete bez rječnika, te su sigurno od svijeta. Čak boja i ton ako su prepoznati, od svijeta su, ili iz mašte. To nikako ne zaboravite, um ima svoje načine da vas prevari i preobrati opet na poznato svoje mjesto gdje on dominira. I to je vještina koju je dobro imati i naučiti, ako je još niste, krajnji vam je čas! 

Neki to zovu intuicijom a neki nagonom, ali nije to ni jedno ni drugo, četvrto je, ako je treće posao uma. 

Imati roditelje ili skrbnike koji će vas zapuštati zapravo je veći blagoslov nego što bi bila sramota ili kazna, pod uvjetom da preživite da biste mogli ispričati. Vjerujem da takve dobiju oni koji moraju zbog nečega biti rođeni na Zemlji, možda zbog kakve sitne greške ili zbog oklade, ali im se nikako ne stoji ovdje duže, tako da duže niti ne traju. A šta bi ovdje? Gledali ovu suludu utrku za prvim mjestom, koje je opet isto za sve. Samo nekome treba duže, a nekome ni malo. 

Eto tako je, u tom tonu, genijalac koji čekao dvadeset godina da taj jogi umre da bi mi se narugao što sam na krivom putu, rekao: 

- Ko?! Onaj idiot šta gleda u sunce i ništa ne jede. Pa taj je mrtav odavno. Obični varalica. 

On je znači mislio da će trajat vječno. Da nitko nikad ne umire. Ni stabla ni planine ni zvijezde uključujući sunce. Sve ostaje kao naslikano. Uvijek isto i nepomično. Nepromijenjeno. A onda kad sliku nagrize moljac ili zub vremena, ništa to nije valjalo. Propalo sve. Dočim, prolazi, prelazi u drugo nešto. 

Šta ti je umiranje! 

Ali kako to objasnit nekome tko misli da se jučer rodio takav kakav je sad, i da samo treba napravit prave korake da takav isti i ostane. A vječno nezadovoljan. Pravi izazov! 

Znači tih osamdeset plus, ili koliko već točno godina, bez krute hrane i samo na solarni pogon, ne vrijede ništa i ne znače ništa. Ajmo mi po našu staru šta ćemo pojist šta ćemo popit, a za čim ću se napit, šta si mi to da? Pa po doktorima. Boli drob ali više boli glava, jer ne znam šta ću sutra jest, a ovaj sastavlja listu i to dijetalnu. Ne da mu ništa za čim mu duša vene. Ni duvan ni alkohol. 

Govorim vam, postoji duži put i onaj daleko kraći. 

Lakše putuje na prazniji želudac. Posljedično, imate dojam da je put kraći jer je lakši. 

Dijete, dojenče, automatski okreće lišce prema onome što hrani. Zato se čini da, ili se tako kaže, da gledaju najradije lice majke, jer je majka ta koja je izvor hrane. To bi bila ona žena koja doji, Marija sa svetačkih slika. Ne mora to biti ista koja je rodila, kao što i otac može biti bilo koji Josip. Bilo tko. 

Zlatna kiša, lahor koji osvježava i unosi vedrinu i novinu, ili duh sveti. Sunce i kapljice rose koju šalje i koja izvire iz pora gornjih slojeva kože, izvora koji neće presušiti. Tako lako i tako mu malo treba. 

Imala sam prave roditelje i one koji su mislili da me posjeduju, da nije bilo tako, ne bi sada bila živa da to mogu ispričati. Imala sam, svi to imaju, onaj par roditelja koji me usmjerava i koji mi zadaje razumne granice, i onaj drugi koji me ograničava i ne da mi gledati išta drugo od onoga što on sam vidi. A to je bilo jako malo toga. 

Imala sam onaj par roditelja koji me je tješio kad sam bila utučena, i hranio kad sam bila na rubu umiranja, i onaj drugi koji je teško razbirao razliku jednoga od drugoga: nisu mi davali mira ni odmora onda kad sam bila iscrpljena govoreći digni glavu kao da se radi o malodušnosti ili razočaranju ili običnoj uvredi koju treba analizirati i analizom doći do zaključka da sam sama kriva pa mi pravo tako i budi. Niti su mi davali hranu za što su bili zaduženi, samo dakle to, da se pobrinu da izdržim do večeri, a onda sam u vlasti sna, koji zna što je njegov posao. 

Da, dnevni i noćni. Budni i pospani. Ili zamrli od straha jedno pred drugim, dvoje stranaca koji se pretvaraju da su obitelj. A ja sam im dokaz za to. Idealna slika. Kad izblijedi, pokrit će se drugim slojem boje, i to je to, tako jednostavno. 

- Pokvarit ćeš oči! 

A oči već pokvarene, silom, s namjerom da tako i ostane. 

Zaslijepljena, zaglupljena, uvijek pod kontrolom, da se ne bi odmetnula, pa šta ću onda reć ljudima, šta joj je. Šta je mojoj. A za druge se sve zna. Postoje knjige. 

- Ona piše svoju knjigu. 

Pa, tko razumije, razumio je. Vidim da ih je sve više. 

Taj je jogi, sjećam se, slušala sam ga, bio rekao da vam zurenje u sunce ne može pokvariti vid, dapače, može vam ga ispraviti ili popraviti ako je rožnica bila zakrivljena, i dao usporedbu sa modernim operacijama laserom. A što je laser nego snažni snop svjetla koncentriran u jednu točku. I na te idete svojevoljno, dapače, čeka se red. 

Onda su se vratili klasičnim, mehaničkim, noževima i žlicama. Ali sada možete riječima davati upute robotima i sa sigurne udaljenosti gledati preko povećala na velikom ekranu, šta ti je znanost. Ni ruke ne moraš zaprljat, da bi vidio nešto što ne razumiješ, ali imaš moć dati tumačenje koje će biti prihvaćeno ovisno o broju glasova koji ga podržavaju i prate. 

Sunce je prirodno, i ono zna do koje granice se ide. Meni je to zvučalo razumno. I još uvijek mi je to razumnije od puštanja u ljudske ruke u kojima je oštar nož. 

Nepoznate ljudske ruke u kojima je oštar nož, je li to gora ili bolja opcija, ako znamo da nepoznate ljude ne mrzimo istom silinom kao poznate, oni nam samo služe kao odušak, jer na koncu se opet biramo vratiti među poznate s kojima se mora živjeti. Zato pitam. 

A suncu nema razloga da vas mrzi ili voli.

Samo čini to što mu je u prirodi. Svoj posao, da bez odgode i bez pripreme i primisli, grije. I svijetli. Baca sjaj. 

Ono vidi odozgo i izdaleka na kojim se mjestima stvaraju rupe, iako ne zna vaše ime i ne vidi vam lice, izgledate li simpatično ili odbojno. Čak niti je l vam tu mjesto ili nije, ako slika ne odgovara, prebojit će vas ili pokidati zajedno s ostatkom koji je postao truo i širi se. Razumijete? 

Čisto i nečisto. 

skup

Svi govore kako je život postao strašno skup, a nitko neće da umre. 

Ne znam, po istoj toj logici, ako ti je skupo da se ne podnosit, gledao bi što prije prijeći tamo gdje je povoljnije. Priuštivije. Čini li se i vama tako. 

Ali kad samo to i spomeneš, sjate se sa optužbama da potičeš ljude na samoubojstva i kvariš im djecu. Dočim samo razmišljaš razumski, i nastojiš dat rješenje. Koristeći se riječima koje već postoje pa će ih lakše i razumjeti. A oni i te okrenu na svoj način. 

To je onaj moment, mislim, kad se kaže da nitko ne vjeruje ni samome sebi. Vrlo očekivan slijed događaja kad se sjetite da vas se je odgajalo, i prije nego što ste progledali kako ćete dobiti od nekog nešto na prevaru. 

Hranu ste morali zaslužiti deranjem. Sigurnost i zaštitu prikrivanjem i prebacivanjem krivice. Ljubav umiljavanjem i mazanjem i ne mislim ovdje samo na vanjska šminkanja. 

To sve, otkako se oca prozvalo hraniteljem. Da je mater mogla ostati jedina hraniteljica, sve bi vam kapalo samo od sebe ko mana s neba, kako je obećao svevišnji bog, a proroci zapisali. 

Mater, ako vam i ne bi htjela dati hranu jer po njenom mišljenju niste je zaslužili, morala bi se pravdati pred ljudima zašto pravi toliko otpada, pa će vam je silom ugurati u pogana usta. Isto ide i za sigurnost i zaštitu, kako vama nejakima tako i njoj. A ljubav ko ljubav je ionako svuda oko nas, slijepa i mutava, svima nadohvatu. 

Ako je ljubav bog, kao što kažu, a bog ako je život sam, tada taj ne vrijedi ništa, je li tako, ako bi bio besplatan. Život, ponovit ću vam, ne vrijedi ništa jer je besplatan. Ima ga posvuda. A čega ima u obilju i izobilju, ne treba ni posebnu reklamu niti trgovinu. Tko bi vam dao novce za nešto što se samo nuđa? I stalno odnekud izvire, samo se od sebe obnavlja, i nikada ne prestaje. Ko trava obična sa ledine pored zgrade, koliko god da je kosiš ona svake godine se vraća to jača i upornija. Korov. I šta ćeš ti sad?! 

Pa kako onda sad, život, skup. 

Hrana skupa, roba skupa, usluge, sve skupa, skupo. Sve. Evo, ove cipele, skupe brate, prava koža piše, a koža ko koža, ništa. Pa kako? Ko to diže cijenu, ko nas vara. 

- Prije to nije tako bilo. Nije se imalo. Nego si nosa koliko traje. Nije se smilo. 

Eto ti. 

Moraš stavit znak zabrane, da skratiš dugu priču, i da ne uvrijediš ni žrtvu ni nasilnika, a oni dočim su ovladali umijećem govora, sve izvrnuli do neprepoznatljivosti, i sad si im odjednom ti kriv što im je život skup a prije bio za badava. 

Pa da, prije te je mogao bilo tko mrknut nekažnjeno, a sad smo ti digli cijenu. 

I nemojte vi mislit da još uvijek i sada nema tih slučajnih bezrazložnih ginjenja po drumovima, koji su pod vašim prozorima širom otvorenima, i vi na njima, i opet ništa ne vidite. 

I baš je vas same, i baš jutros pokralo besramno a da se niste ni ustali dalje od svog zahoda, samo što ste odlučili ne vidjeti, ne priznati i u ime se neimenovanog mira u kući pokriti po ušima i otrpjeti još samo ovaj put i nikad više, do sljedećih pet minuta. 

Vaš vam život ne vrijedi ništa, ali ste podigli cijenu stvarima koje ste mijenjali za njega i u tome je stvar. 

Pa dok se mučite s izmišljenim problemima, stvarate stvarne stvarnim ljudima. 

Mi bi rado išli dalje, ali ne možemo se pomicat zbog par milijardi običnih budala koje su našle svoj životni smisao u pronalaženju opravdanja za rješenja. 

I sad da vas vratim na poznati teren: 

Gazdin dućan radi bolje jer je, po svom vlastitom priznanju, osluškivao tržište, dakle, bavio se špijunažom, tajnim praćenjem, gledanjem i slušanjem. Odlazio je kupovati u konkurenata, a onda bi istim tim proizvodima u svom dućanu za crticu spustio cijenu i pustio glas da je u njega krumpir po dva centa, a u stipe po dva i po, da je ulje pravo maslinovo po tri a da je u jure po pet i da jure razvodnjava, i tako. 

Kad glas poleti, samo otvaraj podružnice di god bude bilo interesa, ko da puno ljudima treba da se preobrate kad su novci u pitanju. 

Eto, tako i ovo. 

Čarobne riječi nisu ni abrakadabra ni ćiribu ćiri ba, nego ove koje svi jednako razumiju, ova valja a ono ne valja. Ili obrnuto. ovo ne valja a ovo valja. 

Nije realna cijena krumpira dva ili tri centa, nego je realno ono koliko je netko spreman dat, ili koliko može. Zato će vam pravi trgovac ako ima šta ljudskoga u njemu, neke stvari dat besplatno jer je i to bolje nego da se baca. Smeće se mora sanirat, a to košta novaca, a ovako ga vi sami pretvorite u bio razgradivo. Pa neka raste, ako mu se da.