balkan mentol

Originalno su slatki bili, ali nakotilo se, kasnije kako su popularni postajali i naziv i pakiranje, i onih slankastih i paprenih i začinjenih i prelivenih preljevima. To su vam, ako ste mlađe generacije koje miješaju geografiju sa svjetonazorima, obični oni, najobičniji suhi i prhki keksi koji dolaze u velikim pakiranjima i koriste se prvenstveno za kolače i slastice s predznakom 'lijena žena', vizavi škrte, čak ako je jeftinija varijanta pravit rođendanske i uopće slavljeničke, od kupovnog keksa i pudinga i šlaga iz kesice, nego od "svega samo domaćeg". I jeftinija i sigurnija jer uvijek uspije, i ukusnija jer je sve, provjereno, svi vole. 

Tipa ovo što imamo danas, petit kekse i digestive, kupimo ih pa taremo onako jer su kao dobri za probavu. Naravno da su dobri, kad se sjetite koji sve put prođe samo brašno koje kanite umiješat s mrvičastim ili proljevastim sastojcima a još niste uhvatila ruku. Od police u dućanu, preko žlice i kuhinjske vage, zdjele, jedne druge pa radne plohe, pa bilo sve to i bolnički dezinficirano, nekako vam bude slabo. Od procesa. Jede vam se slatko, a treba čekat da se pećnica ugrije. Ma da! 

Uglavnom, sad ne znam, što je to bilo tako specijalno u tim Balkan Keksi, kad im se ime još uvijek pamti i u generacijama koje za njih nisu iskustveno znale, je li do maslaca ili do brašna ili do ruke koja miješa, rečenog miksera, ili čista nostalgija, za nečime što je jednom bilo čudo, novitet: 

- Ma zamisli ti, kupovne kore za mađaricu. I još da vidiš onako na rubovima nareckane. Male onako, slatke. Onako bi ih jela. 

Mic po mic, i jesmo. U svim kombinacijama. Bilo je jedno vrijeme da ne smiješ sirovo. Dok nekom nije palo na pamet da su svejedno sirovi i kad ih puding vrući omekša. A kad se pronio glas da se mogu smrvit poput prezle i umiješat sa šećerom i kakaom i kokosom i da je to milina. A kamoli lješnjaci i bademi i svašta još nešta, šta ti duša poželi, samo se sjeti ti, a ja ću provjerit valja li ti recept. 

Kako žene vole same sebi pravit probleme. I kako ih samo takmičenje interesira, gore su one od muških, a šta sam ti rekla. Je li zapisano i di si to čula. Inače ne valja. 

Onda, znate one mjere za te recepte, jedna za sve vadi vagu i to zidnu, mora ti bit zidna jer površina na koju je staviš može bit neravna, a ovako ti visi kako ti visi. E, ali gravitacija? Ma šta gravitacija? Zakoni fizike. 

Druga sve mjeri na žlice, lako je njoj kad njih ima malo. Treća sve na jogurtice. I tu smo ti sad! 

- Kako Balkan keksi idu s jogurtnom, kad je jogurt slan. 

- Da slan, čuješ ovu, pa valjda kiselkast. 

- Kiselo je tebi u onome mjestu, znaš! 

Onda kreće histeričan cerek. Najbolje prije. I sve. Ali ostalo je, da ona luda jede Balkan sa jogurtom. Ne bi da je burek poslije. Ili prije. 

I tako se ona nešto zamislila i da ne bi jela od nervoze i neimanja pametnijeg posla, zabavljala ruke aranžirajući sitnice što su bile ispred nje na stolu, rečeni Balkani i mentol bomboni od istog proizvođača iz iste tvornice, samo drugi pogon. 

Bilo je to oduvijek bitno za pratiti, ne samo radi pomaganja naše proizvodnje i naših radnika, nego ono da znaš, šta je i odakle potječe, a ne da unosiš u svoje tijelo bilo šta, ipak je unos bitan, bitniji od atmosfere jer se na nj još i da nekako utjecat. Dok se ne otpočne s paranojama tipa, tamo ti radi znaš čiji znaš ko od koga. Mišje dlake, repići i govnići, bože sačuvaj. A onda se prijeđe na isti sličan proizvod iz uvoza. Toliko o unosima. Sve je znate politika, isto kao ono kad se neki zastupnici hvale da su uspjeli zatvorit jedan pogon na račun drugoga a sve zato što je tako bolje za zdravlje naroda. Tako. A keks, keks. 

Sad samo treba uskladit ime tvornice za zelene bombone i zagarantirana zdrava probava. Tko o čemu, mi o jogurtima. Samo slojevito. 

Zgražale su se žene jedno vrijeme oko ove kombinacije tvrdih bombona i prhkoga peciva, a onda se dosjetile da to sigurno ona nešto gata. I stvarno, propala tvornica. A ime ostalo u kolektivnoj memoriji. Čak više od poluotoka simbol tajnih ratovanja. Tajnih samo zato što su ostala nezabilježena, pa da se ne desi isto i kolaču, kojega još okus pamtim dok vam ovo pričam, ali nikad više ponovljenom istom takvom. Jer ne zna se, je li bilo do brašna, ili do zraka na kojem je klasje zrelo do sunca zbog kojega je raslo. Ili zbog prvine, a prvi se pamte. 

Balkani su imali malene rupice kroz koje bi se tako fino i divno i ingeniozno probijao pekmez. Sve na drugu stranu. To im je bila najbolja i najveselija odlika. Kako god da okreneš. Nema gornja donja kora, nema prava kriva strana, svaka je dobra. 

Koji pamti drugačije, nek me demantira! 

pitagorino slovo

U svijetu toliko opsjednutom znakovima, simbolima, signalima i njihovim značenjima i tumačenjima, da je spreman ubiti ili umrijeti za njih, možda nije zgorega, podsjetiti na mistično podrijetlo i značaj, sveprisutnog, običnoga ipsilona. Ne toliko zbog odvraćanja pažnje, bacanja magle, dizanja prašine i kontaminacije već kontaminiranoga, koliko da vratimo u fokus činjenicu da naizgled obične stvari nisu to što se čini da jesu, da ništa ne treba uzimati zdravo za gotovo, ali niti pretjerivati s paranojama. 

Dogodilo nam se, da je podsjetnik na nešto što je bilo potrebnim za učiniti u danom vremenu ili na danome prostoru, ili što je netko smatrao vrijednim poštovanja do razine svetosti, postao svetiji od onoga što je taj simbol trebao simbolizirati, pa je, s vremena na vrijeme, potrebno podsjećati na potrebu koja je potrebovala izum - podsjetnika. 

Počev od slova alfabeta, abecede: A je znak za glavu bika ili krave, s rogovima prema dolje. Kako ju je, glavu, kao i simbol koji je postao slovo, u brzom pisanju moguće rotirati, ili joj čak oduzimati rog(ove), to jednako tako, može nekome značiti nešto, a nekome ništa. Jesu li se, u početku, tako brojala grla ili blago, ili štovalo vrhovno božanstvo? U danom momentu na danome mjestu, vrlo vjerojatno i jedno i drugo, da. 

B je znak za kuću, sklonište, životni prostor. U brzome pisanju, može izgledati kao dvokatnica, prizemnica s krovom, ili podrumom, a može i kao grudi na koje biste naslonili glavu. 

Kako god da se nama sada činilo da jest, ili što god da to stvarno jednom jeste bilo, više nije od nikakve važnosti. U sadašnje vrijeme jedino što se broji, jest to, da bez ta dva slova ne možemo proslovkati ni babu ni abak. 

Pruge, zvjezdice ili boja konca na odjeći ili obući ili kapuljačama, pogotovo ne bi trebala značiti ništa. Osim, kojem ste proizvođaču odlučili dati novce i povjerenje da će vas baš njegov ručni rad zaštititi od vlage, sunca ili hladnoće. Pa da se pronese glas, koliko je stvarno uspješan u tome. On, a ne vojska koja se ne znoji, niti ne zebe. 

Od čega bi nas, Pitagorino slovo moglo zaštititi, ili na što nas ono treba podsjećati? 

Predaja kaže da je ipsilon podsjetnik na naše pravo na slobodan izbor. 

Ravan put, koji se u jednoj točci rasijeca. Jedan krak vodi ulijevo, drugi udesno. Neki misle da se radi o izboru između dobra i zla, poštena i nevaljala života, grijeh i vrlina, crno i bijelo, čisto i nečisto. Izbor je samo naš. 

Ali, ako ga zarotirano na lijevo ili desno, pa uhvatimo svaki od krakova svojom rukom, kao rašljari koji u sušnim područjima traže vodu, lako je uočiti da to dobro/zlo, čisto/nečisto, crno i bijelo, postoji već u nama. Izvire iz nas samih. Spaja se i ispoljava. 

Ni jedno ni drugo tumačenje, nije pogrešno: 

Ja biram, ja imam. Ne biram, nego imam. Ako već imam, što u stvari biram? 

Kako se čini, više ono što odašiljemo prema vani, nego ono što skupljamo iz vani u sebe. 

Ponekad ne možemo izabrati ni što ćemo pojesti, a kamoli što udahnuti ili na čiju "misao dana" naletjeti nepozvani. 

Iako je jasno, da za dosta toga, dosta puta i nemamo baš neki izbor, odgovornost je, svakako, na nama. Sami možemo izabrati kako odgovoriti, i da li uopće odgovarati. Reagirati ili ne. 

Sad probajte sklopiti ruke, kao na molitvu ili na pozdrav, na amen ili namaste, pa vidite svoje vlastite dlanove i podlaktice kao Pitagorino slovo koje bi nekome tko vas gleda odozgo izgledalo poput ipsilona. Ili uzmite sebe, svoje tijelo kao centar svijeta, a ruke raširite prema nebu, u očekivanju zagrljaja, pa vidite da uskoro nećete ni znati što je lijevo što desno, što je gore, što dolje, a kamoli koliki ste ni koliko vas je u jednom. Iks ste, čak i samom sebi, nepoznanica. 

Zbog čega se velika većina svaki put, radije odlučuje svađati, ustrajati na samo jednom istom, "starom" i "provjerenom", potezati na svoju stranu dok se sve ne prevali i ne prevrne, kad nam je sve svima, u globalu, isto; a onaj jedan mali, najmanji broj i najtanje slovo drži sve u koliko tolikom redu, da ispada, i jeste, baš on, takav kakav jest - najjača karika. 

On sam, puca po sredini, drži se za točku, a protiv njega mnoštvo pravednika. 

Ima li smisla? 

A da je bilo okomitu liniju stavit gore i vodoravno, da formira kakav trokut? 

zvonce

Danas sam Zvonce, elegantna bijela mačka koja se počela pojavljivati oko naše kuće nedugo nakon što je baba Kata misteriozno nestala iz moga života. 

Način na koji se kretala, tako se danas krećem, na koji bi se pobrinula o sebi, za hranu i za odmor, isprekidano mijaukala kao da želi što prije i čistije progovoriti ljudskim jezikom da bi me naučila nešto što nikako nisam smogla sama ili u čemu sam bila prespora prema njenome sudu za shvatiti. Njoj je sve bilo jasno, možda je bila prisutna kao svjedok, očevidac, a možda je stvarno bila bakina duša ušla u tu malenu nježnu zvijer. 

Kako se penjala na prozorsku dasku s vanjske strane i mekanom šapicom opipavala mrežu za komarce, kako je pronašla način da izbije puntine s donje strane i uvuče se u sobu a da ja ne bi niti znala niti primijetila kako se to odjedanput zbilo. I kako nije dala da ju dugo mazim. Koliko je puta došla s ranjavim okom i sama nalazila lijek da što prije zaraste, trljanjem glavice male šiljaste o rahlu zemlju pa što ostane oko sluznice, to je bio lijek. Jedino tako to sada mogu rastumačiti, iako ne znam zašto mi je važno da to tumačim ikako niti zašto se sad toga spominjem. 

Bijela je bila, potpuno, jedino su vrhovi ušiju bili crni. Ponešto prevelike uši je imala za tako maleno vitko tijelo. Takav je bio sud moje velike sestre i njenih prijateljica. Onako kao se ja tih ušica sjećam, bile su roza i prozirne tako da je svjetlost prolazila kroz njih, tako su tanane i nježne bile, i onda to crno s vanjske strane, poput krune na njoj inače potpuno bijeloj. Velike, ponešto kose žutozelene oči, i mekana blijedo roza njuška i jednako svijetao jezik. I šape, također. Naučila sam svoju anatomiju prema tom stvorenju. Tunel prema ždrijelu, tetive i hrskavica, sve kao od stakla, pomislila bi, da netko stisne malo jače, popucalo bi kao skoreni šećerni sirup. 

A možda mi je nju poslao sam bog, da mi odvuče pažnju od svega što se događalo oko mene, a na što nisam mogla utjecati, niti bi mogla ikako drugačije pomoći da se odvrti sve što se odvrtjeti moralo, osim bijega u smrt. Još jednu smrt. 

Najstrašnije od svega je uvijek to da se, zločin kad se desi, i još dok se planira, dok se skupljaju pomoćnici, svi znaju što se događa i što će se dogodit, svi budu u prilici u svakom trenutku reći STOP, dalje od ovoga NE. Ipak to nitko nikad ne napravi. Postojali su, i postojat će još za neko vrijeme, oni koji će uživati biti generalima nakon bitke, i oni koji će pametovati u stilu "a šta sam ti ja bila govorila", ali sve ih je manje, i tih takvih, i sve su rjeđi. 

Znači li to da su napokon svi izabrali strane? 

Bila je baš neugodna i jako glasna ova priča o zlostavljanju i o sakaćenju malenih djevojčica, dok nije napokon donesen zakon protiv sakaćenja. Kao da je postojao prije ikakav za, pa sad u kontru. Kao da je stvar riješena, a pobjeda sviju nas! Neko se kratko vrijeme prozivalo one neutralne, tražilo krivce i nastojalo zavirit u gaće svake prisutne i one koja bi nekom pala na pamet, viš, mogla bi ona to bit, žene. Kao da nemaju vlastite gaće, gospođe i mačke. 

Utajire se, pa čim bude zgode i prilike, eto ga opet isponove! 

Čega se sada, ovako mogu sjetiti, preko ono malo materije što mi je preostala iz toga vremena, sličica svetog Josipa i zdravstvena knjižica u kojoj osim pečata tatine firme, ne piše ama baš ništa, za tako jadno i bolesno dijete, po svoj prilici je služila samo kao porezna olakšica ili potvrda za osiguranje, ili svjedodžba da mi je baš on otac koji se brine i koji me prijavio na svoje ime. Ne znam. 

Da nije bilo don Mira, baka i ja bi bile umrle od gladi. Ove iste kapsulice, pločice, kakve vidim da UN i Caritas dijele gladnoj djeci u trećim zemljama, trećerazrednima, siromašnima, napuštenima, iz ratovima zahvaćenih područja, iste te i takve, ali mi smo ih nazivali perlicama i bombončićima, je don Miro davao nama dvjema. Dobro se sjećam da baka nije to nikad htjela uzet za sebe: 

- Daj maloj. Ja sam stara. 

Ali priča je ostala da se baba boji da se ne otruje. 

I dobro se sjećam da je mama, ako bi se ona zatekla kad bi taj sveti čovjek došao da nas obiđe i vidi, spremala te bočice s kapsulicama, ricinusovog ulja i ne znam što je bilo u njima, ali znam dobro da je to bilo jedino i sve što sam kao mala jela, ne zato što drugo nisam htjela i što sam izvolijevala ili što sam bila slabog apetita, nego u kući jednostavno nije bilo nikad nikakve hrane. A ona bi onda i to sakrila u ormar u njihovoj spavaćoj sobi i to na najvišu najgornju policu, da ne bi slučajno sama uzimala, i davala mi samo jednu ili dvije kad bi se sjetila, kad bi budilica koju je navijala svako tri do šest sati sjetila da je maloj vrijeme za lijek. Kao da se o antibioticima radi. A ja sam taj biotik. Protiv kojega su. 

- Ne smije se više. Može bit opasno.

A onda je don Miro nestao, i malo iza njega i baka. 

Umrla je, rekli su u bolnici. I sahranjena, rekli su na starom groblju. Iako su imali, bili su baš kupili veliku grobnicu na novom. Kamenu, mramornu. Birali su mramor i šta će se napisat na njoj, isto ko da su već mrtvi i žele, i takvi, ostavit ništa osim dojma na druge. Ljubomora. E da je i vama takva. A onda su svi potrčali kupit sebi po grob. Čitavo to prokleto selo. 

Kult mrtvih nikad nije zamro. Samo se utajiri do druge prilike. Zaludu vam govoriti da je tak ti svejedno. Mrtve duše. 

Iste, potpuno iste korake, sada mogu gledati na drugim curicama. Kako god da su pokušavali šištit nas ondašnje, pa ako preživimo, znak je da su oni u pravu, pokazuju nas kao žive dokaze svojih smrtnih grijeha. 

- Vid je kako je lipa. Bil i ti tila bit ka ona? 

A curice valjda vide samo zlaćane haljinice i čipkice i sjajne lakirane cipelice i 

- Njoj ti mater već pusti da se šminka. A ne ko one bebice. 

Šminkanje je znak odraslosti. I umjetne cice. 

Goje nas u mržnji. Izgladnjuju, mlate i muče na sve načine, a onda takav polulud i poludivalj, moraš imat i znat krivca za sve svoje nevolje. Ja sam sad taj krivac. 

Jedan, jedini put je moja sestra dovela ovdje u moju kuću svoju malu curicu. I taj je jedan jedini posjet od niti jednog dana, niti cijelog popodneva, upamćen kao onaj u kojem sam ja maloj učinila neko veliko zlo da ona i sada od mene traume ima. I to takve da će joj ostat za čitavi život. 

Ana je neugodna, nevjerojatno. Glasna je i ne baš najpažljivija u kretnjama i u razgovorima. Ali dobro zna i zapamti kad njoj netko nešto kaže pa radilo se samo o tonu glasa koji njoj nije dobro sjeo u ušima. Curica se uz takvu mater naučila bit tiha i ispod radara provlačit, tako da mi je skoro nevidljivo demolirala spavaću sobu. Ono što ne biste djetetu dozvolili da radi u svojoj sobi, tipa da ide u krevet u cipelama, da otvara ormare i izbacuje rublje i ručnike, takve stvari. A što god je vidjela da je svjetlucavo došla bi s pitanjem "šta ti je to i oš meni to dat, 

- a zaaaaštoooo

A onda je Ana iz čistoga mira zahtijevala da dam maloj svoj mobitel da se igra, jer je mirna jedina tako i tada. 

Rekla sam naravno Ne. a onda su se uvredljivo skupile i otišle taj jedini i zadnji put. 

Sada imam čuti, nakon skoro dvadeset godina, kad to više nije malo dijete, a Ana kad je skoro starica, kao što sam i ja, skoro da sam sada bakinih godina kad je umirala a da ja to nisam znala, znači sad se ta mala sjeća da sam ju zlostavljala. Sva sreća da nemam kurac, jer bi vjerojatno prošla i gore od don Mira. u ono moje vrijeme. 

Znači, don Miro je dobio premještaj, ili su ga makli, kako narod kaže, i nikome nije bilo krivo. Navodno je svugdje zabadao nos. 

- Ma šta nos! Zabada je taj i nemilo i nedrago. U svaku je kuću uša. I kuću i kućicu. 

Ja se zbilja divim tim mladim posvećenicima, koliko ih je samo došlo i odlazilo, uvijek na isti način, s istim optužbama, i mora se to znat, kako god da znamo mi, vjerojatno je da imaju i oni među sobom razgovora, uputa i obraćenja, obraćanja, savjetničkog tipa učenja na tuđim iskustvima. I oni opet, svejedno ne odustaju od ovog prokletog kraja, ne odustaju od nas. 

Znači, don Miro je otišao, ostala je ta sveta sličica svetog Josipa, oca, poočima da nas čuva, jer nismo imale boljeg. Te, znate, svete slike, svete stvari vrijede samo kao podsjetnici, da nađemo snagu u sebi. Ili dok je ne nađemo da se držimo za ono što je bolje od svijeta kojim smo okružene. Stolar Josip je malenom Isusu bio kao pravi, hranio ga i učio ga dok nije stao sam na svoje noge, i nije pogriješio. Eto tako. tako sam i ja mogla postati bilo što, ali don Miro je vjerovao da neću. Da neću biti bilo što od onog što mi se servira, nego ono što je bog bio naumio za me. Tako ja to shvaćam. Tako ja to sada mogu zapisati i prenijet vama koji čitate, ali dok sam bila mala, dok nisam imala ovoliko riječi i prostora da ih i ostavim negdje, izgovorim za nekoga, samo sam stiskala tu sličicu u ruci i osjećala kako mi taj stisak vraća snagu. Vraća, dakle, snagu, a ne daje ili stvara. Snaga je moja. oduvijek. Moja moć mojih moći koje nikad nisam izgubila, ni zaboravila. Jedino što nije bilo prostora ni prilike da ih se odmota i pokaže svima a da se prepoznaju kao dragocjenost koja nadahnjuje i druge osim mene, osim nas. dvije. 

Znači, don Miro se povukao, ili barem ja volim vjerovati da je bilo tako, da je otišao mirno i od svoje volje, iako je bilo priče da su ga ubili, jer je samo moja baka ostala s lijepim riječima za njega, a svo to vražje selo je gledalo na nas dvije kao na proklete vještice koje smo se s crnim đavlom urotile i imale smo bit sljedeće gorjeti na lomači, sredinom dvadesetog vijeka. Iako je zadnje službeno spaljivanje zabilježeno bilo, samo par stotina godina prije bakinog rođenja, i mogle smo se smatrat sretnicama koje žive u bezopasno po život doba. Veliki je rat bio gotov i službeno zadnji. Crkva je progutala krivicu, oprala grijehe ili na sebe preuzela, i sad su došli neki novi pravednici koji znaju stvari kojih se nitko nikad prije njih sjetio nije tako da svi zagarantirano idemo u raj. Već jesmo, živimo u raju. Živi zabetonirani. Figure od voska. Niti ne gorimo, samo se topimo od miline. 

Babu je uzela njena najstarija kći, a meni su rekli da je otišla kod Ines, jer joj je Ines draža od mene, jer sam ja zločesta. I tu je naša priča i završila. Nikad je više nisam vidjela. Nikad više nitko nije o njoj govorio. Bar ne preda mnom. Je li takav bio dogovor. Ili su se sramili svojih djela. Ili je mala morala vjerovat da je ona zla, kriva i šta ju je čekalo, šta bi se dogodilo da me nisu oni spasili, mene i moju besmrtnu dušu. 

Kako se u zadnje vrijeme sve češće pojavljuju odrasli sad ljudi koji se sjećaju trauma vezanih za katoličke svećenike iz svojih najranijih i najranjivijih dana djetinjstva. I kako ih majka crkva spremno i pomno sluša i javno kažnjava ili izručuje sekularnim vlastima svoje stare iznemogle i čak pokojne svećenike. Ne mogu razumjet zašto. 

Nije im do borbe. Ili pametniji popušta? 

Ili čekaju da se nekom iz naroda upali lampica pa da se sjeti da to nije moguće i da je nepravedno. 

A možda skupljaju iskustva, možda uče iz loših primjera. Pa bolje iz prošlosti. Bolje tuđih i stranih. Možda proučavaju zlo. A možda su oni sami stvarno zlo koje im se svako malo spočitava, stavlja na teret. 

I čitava ta kao tajna koja je ovijena oko mog rođenja, oko mog začeća. čuvanja, odgajanja, školovanja. I baš kad mi u životu krene, pojave se oni i sve stane. Grob. Osjećam kako me uvlače u grob koji su davnih dana sebi iskopali. 

Iako, u percepciji svijeta, ja sam živi mrtvac, jer ne mogu se kretat, ne izlazim vani, ne mogu se ni sa svojim najrođenijima, njima. A oni i jedu i piju i vesele se. Na moj račun. 

Detalj koji dugo vremena nisam razumjela, ali sad vidim po drugim curama da se radi o obrascu iz kojeg se teško iskoprcat: onako me gladnu i izmrcvarenu vode u bolnicu kod teta Danice, glavne kuvarice. Sve da ja ne vidim i ne znam, ali da svi vide da je to od mene, ili u moje ime, veliku kesu punu hrane, domaće seljačke, sve vire kosti od pršuta i grla boca punih pravog domaćega, vina, rakije, tko zna, al sve smrdi, dakle tu punu kesu kao sve ispod ruke, ispod stola a od ruke do ruke, guraju tom nekom mladom doktoru ispod stola, a on se sav blažen pitomo smijulji, i govori, ma sve u redu ma nema problema, sve u redu, i potpisuje nekakav nalaz a da me niti ne pogleda. A onda mu moj otac govori, 

- Al je se neš okusit 

I ovaj me uzima za ruku i vodi u sobu za pregledavanja, usku i ružnu, na kojoj je visoki bolnički pomični krevet na kotače na metalnim nogama, uzme me oko struka i posjedne gore, i sve se smijuljeći pogleda me u lice. A onda naglo se uozbilji i istjera me vani. Valjda je bio vidio nešto što mu se nije dopalo u mojim očima. Možda samu smrt. 

To je jedino čega se sjećam. Moja spremnost da svaki čas umrem. Pomirenost s bilo čime da mi se dešava. Ovaj, taj trenutak se ne može izbjeći. Neću igrat vašu igru. Izvolite me ubiti namrtvo. Sve je bolje od ovoga. Od toga što ste mi pripremili. Naumili. Štogod da je. Sudbina moje jadne majke. Sestre. Živa pokopana u vlastitom tijelu od voska. Bez fitilja. 

A onda se počela pojavljivat ta tanka bijela mačka s crnim ušima poput krune, vunenog šudara kakav je nosila moja baka Kata, i znala sam da je došla da me nauči još par tih stvari koje nije stigla dok je bila živa. S onog svijeta. Jer znate, ovaj se i onaj na nekim mjestima preklapaju, a meni je bila ta crna marama, ta mekana crna vuna i njen miris potpuno isti miris čiste vode, dovoljan znak da sam s dobre strane vela. 

Zvonce je skončala na nevjerojatno okrutan način, i to sam vidjela svojim očima. Kad životinja umre, ili kad umire, svi se pobrinu da opišu tu smrt sa što više slika, tko je opazio što više detalja, kad se radi o ljudima, o smrti se ne priča tako. Valjda se izmiješalo ono "o mrtvima samo dobro", s procesom umiranja. Bila je skotna, pogodili su je iz zračnice, otvorili trbuh, a ono prosula se vanka criva. Ništa. 

Ana je imala uvijek je baš tražila mačke za ljubimce. Ginule su joj puno i ginule su često i svaki put ih je pokapala, maltene sprovode organizirala kao da ih je samo radi toga i uzimala bila, a sve pod onom, spasimo, udomimo, sprijateljimo se. 

Zvonce nije nitko pokopao. Barem ja to ne znam, sve ako i jest. Rekli su da su je skupili lopatom sa ceste. Sažuljali. Baš ta riječ, valjda da me zgade. Ili kako i sama zaslužujem. 

Da povrijede, pa prate kakva sam ili kakva ću bit, po reakcijama. 

Samo zato što sam u svakom trenutku bila pripravna umrijeti radije nego se pretvoriti u isto to. Sam još sada živa.  

nebesnici

On je, svi su oni, nevjerojatno privlačni i u tome je stvar, možda bi netko rekao zamka. I baš u tome bude zamka, od silnog paženja da se u nju ne upadne, propuste pravu stvar, koja im se sama nudi ne tražeći zauzvrat ništa osim duše koju ionako nemate. Nemate još, još uvijek ste na putu. 

Svidjelo mi se jako kako vas zovu 'humanity', ljudstvo, ili čovječanstvo, s dozom simpatije. Oni su iznad. Na sedmome nebu, u nas prepoznatom kao onom što je bliss. Blaženstvo. I baš to oni jesu. Blaženi su u svom raju, na svom mjestu. Netko će reći u svojem neznanju. Znaju oni sve, ne brinite, znaju sve igre odigrane i one tek spremljene da se izigraju. 

A gle njega: On misli da je čovjek jer je sebi ušio ili kupio ili uzeo pa navukao ljudsko odijelo. I ne mislim sada na komade tkanine ili životinjske kože koja se kroji prema oblicima tijela, po mjerama ili konfekcijski, pa prodaje skupo. Mislim baš na tijelo. Na kostur i kožu koja ga sputava i koja sadržava još nekakvo tkivo, tetive i tekućine i plinove i iskre. Koje ga pokreću. 

Logično da gleda samo na to, dočim mjeri sve ostalo po tome koliko prsta ima i koliko uopćeno udova. Treba ih bit pet. Po pet, od svega nabrojanog, za pet. Tek onda gleda na udubljenja i na ispupčenja. 

Kako ga gledaju odozgora, ne s visoka kao on kad gleda na njih, nego sa simpatijama, sažaljenjem ali punim nade u njegovo obraćenje. Prosvjetljenje. 

I sad, u neku ruku, on stvarno ima pravo: što je tu je i nema se gdje. Život u ljudskom tijelu. 

Mojoj je mački bilo jasno da van našeg dvorišta postoji još jedno, i da postoji unutrašnjost kuće koja opet ima svojih prostorija, neke su sigurne, druge malo manje, ovdje ću se zadržat, a tamo se ne smije nikako. Pa onoj koja je zabranjena posveti svoj životni cilj. Sad zamisli da je čovjek! A on, ovaj, taj! Ne vjeruje. 

Jasna stvar da će svakog onog tko će mu krenut s pričom o ključevima svetog Petra i o rajskim kapijama, proglašavat ludim, ili zaluđenim, čak i ako mu tko uprispodobi ovu, s maloprijašnjom mačjom pričom ili umjetničkim literarnim metaforama. Učili smo razliku u školi, usporedba započinje sa rječcom 'kao', metafora bez nje, ali ista stvar je podrazumijevana. 

Van ovog sistema ima još sistema, još galaksija, mliječnih staza i puteva, sunca i sunaca, stvar je dijalektalna, tko bi htio vječno tavorit u istom blatu. A to smo mi, zemlja i voda. Krv i sluz. 

Sjećam se brojalice iz vremena kad se slalo stvorenja u svemir, u utrkama tko će prije do mjeseca: jedan, dva, tri, četri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset, izašao bijeli mjesec, na mjesecu krv i voda živio tito i sloboda, naprijed. 

Iako se ne sjećam je li bila na ispadanje, ili priprema pozor za start utrke. Ali to je to: krvi i voda, blato. 

To shvatite kad prvi put čujete kletvu ili psovku kroz nečije stisnute zube 

- Krv ti Isusovu. 

Šta? Pustim? Popijem? Pojebem? 

Ljudi blata. Ima je na bacanje, na prodavanje. Kad je tuđa. Samo mi nismo to. Dok nas ne boli. A na bol smo oguglali. Nosimo se s njome hrabro. Stišćemo vilice do pucanja, niti se ne sjećajući pročitanog, poslušanog opisa mjesta u kojem vlada vječni plač i škrgut zubima, samo gledamo kako da ga produljimo što duže i proširimo što više jer smo dobro uvježbali otpornost, hrabrost, izdržljivost, čvrstinu. Život je na zemlji trpnja. 

Onda dođu nebesnici, a vi ih ne prepoznajete kao takve. Očekujete, očekivali ste spektakl, svemirce iz svemirskog broda letjelice i rakete, leteće tanjure i tepihe, krilate sandale, kotače koji se okreću u svim smjerovima odjednom, i kacige od krizolita, a ono - pop i švora. 

Ali kakav pop i kakva to švora. 

Kad samo čujete za njih obuze vas groza, kad slušate o njima spremate se za dosadu i gnjavažu, a kad ih vidite ne možete ih slušati, ne razumijete ih. Ono što očekujete u koliziji je s onim što govore, ili ste od onih koji u svemu prvo traže grešku, jer to znači da ste vi bezgrešan. 

Pa prvo gledate robu, odnosno samo gledate robu takvi ste inače, pa pomislite na onu priču, jer niste površan niti nesposoban razmišljati o dvije stvari odjednom, o oblačenju u sakristijama i o mladim dječacima znanim ministrantima. Pa vas obuzme gađenje jer to tako treba, prirodno je da vas obuzima, jer dijelite istu uspomenu, i vama se dogodilo, možda na drugom mjestu, možda u drugom životu, možda sa drugim upletenim osobama, ali znate dobro vi takve, i sam ste od istih. 

A on govori samo o ljubavi i o prihvaćanju. Blagim tonom glasa i onda kad ga digne. Glas kad digne, a ne kalež, iz kaleža se pije. I pije samo on. Sok od jabuke. I ako navijesti kakve katastrofe ili izusti kakva upozorenja, ne govori napamet, sve su poznate riječi, poznate slike, ista je namjera sada i prije sto godina, da vas se podsjeti da ste krv i voda, da vrijeme istječe, tekuće je, teče, nema ga se na bacanje, nema vremena za filozofiranja. 

I ta njegova roba podsjeća na onu vitezova templara, i trbuh ispod robe i način kretanja, dobroćudni fratrić iz robin hooda. Nema zla, ne može bit zla, a ako se i desi on će bit na vašoj strani bez obzira, nema straha. Sveisto. 

Iznad je bar dva tri koplja, svejedno je tu da služi. Da služi čemu? Koga? Mene, ili koga? 

A gle švore. 

Bez mrvice šminke, a kompletno namazana. Sa svom onim velovima, crni ispod kojeg proviruje bijeli, kako je ono uhvatila, kako je zakačila da joj ne spada da joj ne ispada, i kakva joj je kosa ispod. Smeđa ili plava. Crvena! Ajme zamisli, crvena. 

Tako predivno samouvjerena, zna da ju gledaju, da ju vrebaju da joj traže greške i da će svaku riječ prevrnut na svoju, jedinu koju razumiju po kojoj se ravnaju. Samo čekaš kad će se počet svlačit. Đavolica. 

Mir kojim zrači je nevjerojatno privlačan. To je to. To je to što njima smeta. Svejednost ma što to bilo, ma što se desilo dogodilo zbilo svejedno će prihvatiti s velikim oduševljenjem. Ne može to svatko. 

Pa gledaju ukrast mir. 

Sveto pomazanje. 

Netko je rekao, moglo se pročitati, da je božji dah, milost, prana, najbolji tonik za kožu. Mi smo bočica, i jedino što treba je, koristiti  se njime da ga nikad ne nestane. Odvrnut pravi fitilj, otčepiti pravi čep, pritisnuti pravi botun, da nikad ne prestaje dotjecati. 

Da nije spomenut uz pomagala za ljepotu, tko bi se potrudio oko čitanja. 

Kad vidite tu ružnu švoru, jasno vam je na kakvu se ljepotu misli. 

Kad povežete sve sa tjelesnim tekućinama, a o tijelu razmišljamo samo u terminima organa za rasplod, spopada vas gađenje na sve, koliko god se vi pretvarali da ste svjetski čovjek ovisan o seksu. Seks je gadljiv kad je van ciklusa, svima. Zato ga se i forsira, toliko reklamira. Da je nešto o čemu ovisite ili nešto za čim biste posezali sami, kao što grabite zrak kad vam se uskrati, grizući u nevidljivost pred sobom, ne bi bilo potrebe da ga se spomene, pogotovo drži stalno pred vašim očima, pa tako od ranog djetinjstva. 

Možda je jednom postojala potreba, možda je opasno prijetilo izumiranje, možda je čovječanstvo spašeno i spašava se jedino zbog svoje sve veće brojnosti, kao žohari, kao vaške. Ali sada? Osam milijardi i penjemo se. 

Pa zašto onda? 

Ona govori samo o ljubavi i o prihvaćanju. Svi za sve. Sve za sviju. Ne govori ništa nastrano niti nezamislivo ne traži ništa nemoguće ili neugodno. Samo vas sjeća da niste sam na svijetu, čak ni kada nema ljudi koji vas za ruke drže. On je tu. u raznim oblicima. U svim oblicima, predivnim oblicima i začudnim i stranim i još nepoznatim. I stvarno je. Ona to razumije. I govori sve razumljivim jezikom. Ali taj se nekim čudom izokrene i čekate samo dok se prisiljavate da je odslušate, otprite, jer tko zna što ta može, da se počne svlačit pa da vas opusti. 

I promatrate dok simultano sebi tumačite, njene uske smeđezelene oči, i obrve nepočešljane, oblik nosa koji točno odgovara licu psihopate kako širi nosnice, ne zato jer diše njima, ta i vi dišete zaboga!, ali ne onako. I debela puna usta, na kojem su kraju trupa? Trupla. To je njoj. I uhvati vas jeza. Od zatomljivanog stoljećima straha. Ili novog naučenog. 

Opet ponavljate isti krug. 

+++ 

Sad mi samo recite pošteno, koja od vas nije nikad poželjela nosit za po danu i za svakodnevno duge široke haljine u slojevima, ono da ti plešu dok koračaš i golicaju po golim koljenima. Specijalno krojene baš po vašoj mjeri, na dvostruko kopčanje u struku, za olabavit nakon ručka, a svejedno elegantna. I niz perli oko vrata s velikim privjescima. Velove, na glavi. Poput princeza iz romantičnih filmova koje uvijek imaju i dobar početak i još bolji kraj. Živjeti u velikom dvoru ili zamku s dugačkim i širokim trjemovima. Hladovinom i zdencima u stražnjim dvorištima zaštićenim od znatiželjnih očiju svijeta koji uvijek nekud žuri i uvijek je svega gladan pogotovo kad treba prenijeti zarazu. 

I znati baš znati a ne se nadati, dakle, sigurna biti da te On čeka, da svakim korakom sve si bliža njemu, a do tog susreta slađe je samo strpljivo i ustrajno nastojanje da ga budeš dostojna pa se poboljšavaš kako god najbolje znaš i radiš isključivo i samo na sebi svaki božji dan, tren i čas. Štogod da radiš. Čitaš li, češljaš li se ili čistiš prljavštinu po tuđim zahodima. Sve radiš za nj. U redu, rad jest na sebi i za sebe, ali sebe sve je za nj. 

Fantazira. Tako će svi reći. Gleda malo previše televizije, Internet joj oprao mozak pa umišlja da tog na ovom svijetu ima. Pazi! A oni što sline na cajke ili im se izruguju, kao ti su u boljim cipelama. Ili ovi što prate nogometaše ili diplomate ili stanja po burzama. Sve to kao ima. Stvarnost surova i trpka. 

Ili ono kad kažu, kad ostanem dva dana doma bez da ikog očekujem i da me tko nazove ili ja da ne prosurfam, nit bi se prala niti očešljala, i brzo bi podivljala, a ova o dugim suknjama i o perlicama i pranjima po wc-ima. baš bi, kako ne. 

Zbog tog su razloga ja mislim i izmislili oko koje sve uvijek stalno bez treptanja gleda. Oko ribe. Ili ptice. Bez trepavica i bez kapaka. Stvarno, spavaju li ribe? 

I kad pogledaš, njihov je život baš taj život heroja, odreći se svega što te za svijet drži a svejedno živjeti u njemu, nepromijenjen, nepokvaren, onako kakvu te je zamislio bog u početku. I vidjeti nepravdu i svjedočiti joj ponovljenoj i opet i opet i ponavljanoj uvijek istoj ponovo, bez nade da će je ikad biti manje, jer što je više opažaš i rješavaš ona sve upornija i gušća. Kao za inat, da te vidim šta ćeš sad kad sam opet stigla ista. U istoj košuljici. Ali s drugim imenom da me ne prepoznaš na prvu da te opet zaintrigiram. Bi li se bavila mnome da nisam svaki put druga? Bi. Nema se tu izbora. Netko mora. Pa što ne bi opet ista ja. Bila jednako uporna. Jedna će popustiti. A on koji nas gleda, zna. Unaprijed zna, da to nikad neću biti ja. 

šav

I ova je počela tako da je netko nešto krivo vidio ili mu se nešto učinilo, pa skanjujući se odmah priznati, što bi bio najpošteniji i najlakši put popravljanja grješke, puno bezbolnije od priznanja vlastite gluposti ili neukosti, rečenog nedostatka obrazovanja i svjetskoputovanja, pa je ustrajući u toj svojoj krivastosti, iliti pogrešnome razumijevanju nečega prvi put prispodobljenog ili čak fizičkim očima viđenog na licu mjesta, iz ničega započeo rat. 

Znači, nitko nije bacao baš kletvu radi kletve, nitko nije tu obitelj krenuo ogovarati radi zlobe ili nekakve koristi, nego iz čiste gluposti, i iz nedostatka ikoga da opomene. 

Postojali su u jedno vrijeme naše mladosti, ljudi koji su stalno opominjali nekoga, ne nužno nas djecu, često i starije, ali nikada nije dolazilo do ozbiljnijih problema, jer se radilo o ljudima od poštovanja, provjerenim članovima zajednice kojih su savjeti i viđenja, osvjedočeno više puta bila ispadala najboljim rješenjima za sve, ali onda se neobjašnjivo naglo pojavio manjak i problema i rješenja, ili su svi nastojali nuditi samo rješenja pa se u svemu vidio isključivo problem, pa su obični ljudi odlučivali, ili ignorirati sve bez razlike, ili jednostavno okretati leđa i dati nogama puta, što dalje. malo po malo, selo se istrijebilo, i ostala je samo suha trava. Netko bi rekao genocid, netko biološki rat, jer nije bilo ni krvi ni rušenja, zgrade su još uglavnom cijele, iako obrasle i zarasle u draču kakvi su bili i ljudi koji su obitavali u njima. 

Divlje kupine imaju prelijepe male cvjetove, kad ih se pusti da narastu. Treba to dočekati da bi se vidjelo, inače udru po njima kosilice prije nego tanke grančice uspiju objavit svijetu šta su, kamoli da su. I okus je drugačiji od onih kupovnih, krupnih, baš za jelo i prodaju uzgojenih u kontroliranoj atmosferi. Mogu oni napisat na papir i točan omjer kalorija prema kilo đulima, i sve vitamine i minerale i hranjive sastojke uključujući šećere i masti dobre i loše, mora bit masti u svemu, ulje je obećanje bez kojega ne. I za parfeme i za probleme. I sad, naravno, jasno da se pojavi mrlja. 

Neki stari vic započinje baš sa djevojčicom koja je brala divlje kupine kad ju je nešto ubolo, ali ne mogu se trenutno sjetiti kako je priča dalje išla, da l se kretala u smjeru drače, dakle trnja, ili zmije repatice s otrovnim zubom. Zmije vam, navodno, imaju samo taj jedan otrovan zub, znate, isto kao pčele, samo jedan žalac za smrtonosan ubod. Jedan pokušaj odbrane i to je to. Ako drugi put upadneš u nepriliku, taj drugi je i zadnji put. Makar što se osvete tiče. Zato pazi. Štedi sebe. Takav je savjet prirode. S time, da nitko, naravno, ne zna, imaš li još pravo na pokušaj, ili je samo zastrašivanje na snazi. Dobro staro zavaravanje. 

I baš zato ovakav dugačak uvod: 

Žena se našla u tuđem nebranjenom, ajde, zapuštenom polju, i bio je red da se nekako izvuče iz nevolje. Onako kako je znala. 

Poteklo je malo krvi, ili je to bio sok od kupine, svejedno, čista roba se zaprljala, a trebala je proć preko trga do svoje kuće, nabrzinu je preobukla bluzu naopako, da se slabije vidi zaprljanje, čak i onima koji bi joj prišli bliže. Cestom je još dobro prošla, nije nikog srela od poznatih. Čak i kad je doma došla, nitko nije ni pitao kako je i gdje je bila, kamoli da vidi mrlju, i uopće, zbog čega toliko panike oko jedne male ljubičaste mrlje, ta nije ruku slomila ako je i ukrala tuđeg grma plod. Takva je bila predviđena kazna za lopove. Vjerojatno od tud taj strah, od izdajničke krvi. Da, izdajnička, ne žrtvena. Ne životvorna niti živodajna. Takva je priroda tijela. Provocira i probleme radi. Ne poželi tuđe. Dosta ti je to jedno jedino tvoje. Jedno previše. 

- Nu da ti vidim jesi li to bluzu obukla naopako, kako ti to stoji šav. 

- A nije ne, - požurila je pomalo zbunjeno sa objašnjenjem - to je takav bod. Nova moda. 

- M! Ne znam ja da se tako igdi nosi. - sumnjičava je bila baba roga, ali iz opreza nije upirala u detalje priče. 

Požurila je prema banju da ispere mrlju, ali znate već kakve su te tvrdokorne nađene i rađene u prirodi, teško se otaru, još teže isperu. Nije bilo druge nego prebojiti ili tobože zakrpati ili jednostavno proglasiti starim ili staromodnim pa odbaciti, potpuno. 

- Ajde, bit će dobra makar za prašinu. 

Bila joj je to najdraža bluza i radije bi ju vidjela na nekoj jadnoj duši iz sirotišta, nego iz čistilišta, tako da ju je donirala Karitasu. 

Nitko nije pitao za mrlju. Ta se, znate, roba sve ručno pregledava i odvaja i pere i sortira prije nego se dade nekom da je stvarno nosi. Ostavimo je bar iz pristojnosti ako išta drugo na miru s bogom. 

Kako to već biva s nedovršenim zagonetkama i razgovorima, koji ostanu visjeti u zraku, nikad dovršeni zbog odustajanja, neimanja kad, ili nenadanih prekida sa strane, nedostatka informacija ili riječi kojima bi se nastavila svađa, tako je i ovaj s naopako odjevenom bluzom, šavom što se vidi, novim bodom i rečenom novom modom, koja evo samo što nije, eto tako je baba roga, potajno ne govoreći nikom ništa, u skrovitosti svoje spavaće sobe u trenutcima samoće, počela nositi potkošulje najprije, s šavom naopako, dakle unutrašnja strana prema van, i dopala joj se ta promjena smjera, koja nosi olakšanje koži koju ništa ne grebe niti češe, o kojoj nikad ranije nije bila mislila. 

A čudno je, morate priznati, da nas se većina i u intimnim stvarima koje se nikoga osim nas ne tiču, svejedno povodi za onime za što misli da bi bilo ugodno nečijem tuđem oku, nego vlastitoj koži. Banalnosti tipa, čarapa koje su ionako u cipelama i papučama, i rublja koje je ionako tek početak i počelo ozbiljnije naobleke. Stvarnosti radi, zbog čega bi itko normalan nosio šav, sa svim onim koncima što strše i čvoraju se, direktno na koži? Kad može i obrnuto. Eto ga! To je to. Obraćenje. 

Kako se svidjelo njoj, pomislila je da bi se svidjelo i njenoj djeci, pogotovo malenome koji stalno pati od nekih oštećenja kože, jal alergija, jal nespretnost, vrag sam bi ga znao, sveionako sam on nas ušiva po šavovima. 

Baba roga nije bila škrta na dobrim informacijama, što je dobila i kako bi joj se otvorilo, tako bi i dijelila s onima koje je znala pa bili joj dragi ili ne. Bila je toliko potkovana u Znanju, da je shvaćala da na ovom svijetu ne postoji dobro niti loše učenje ni savjet, po onoj staroj tko ima uši da čuje, čut će, a tko nema neće, i amen. Ergo, rekla je svima: 

- Našla sam malome da je za kožu puno bolje kad ga ne grebe od donje robe šav niti ušitak. Znači nije od praška, nego od šivaće mašine, alergija. 

Većina je baba odmahnula rukom, ajde moja još se i s time zamarat, ko da nema pametnijeg posla nego od čega mu izbaci crveno. Lakše kupit novi prašak, nego mislit na koju stranu robu nosit. Ali pustile su ludu da govori. Baš tako. 

Malo, malo, izlegla se priča da Roga nosi malome robu naopako da ga vištice ne bi učarale. Zaštita od urokljiva oka. Razvila se i teorija, ako bi tko poželio provjerit u praksi, i koju robu i koje boje i kojeg sastava i kako se poslije pere. Jer ne može ti svakakva, znaš! 

Mali nije ostao neučaran niti je postao zaštićen, nego prezaštićen i razmažen i probirljiv i pekmezast, nikad momka od njega. Proklela mater! 

Vidjela je ona, shvatila je dobro, da nije ni do praška ni do šava, bebi koža bila crvena otečena ni izgrebana, ali nije popuštala ni pričama o alergijama i unutrašnjim reakcijama koje vode do misterioznih oboljenja sa fatalnim ishodima koji se moraju dugo i skupo liječit po raznim i našim i stranim klinikama: 

- Ajde makar ovaj lijek uzmi, pa probaj pa vidi pa mu daj. 

Nije nikad. Radije ću prirodno, tako je mislila. Ako mu je prirodno došlo, prirodno će i otić, ja samo moram bit strpljiva i molit boga da ga ne boli, jer on sam ništa ne govori. A kako će govorit mala beba, kad još ne zna ljudskoga jezika, samo plače ili samo šuti. Eto tako je i ona naučila šutjeti. Šav naopako. Sve što je ikad namislila odgovorit, jednostavno bi u sebi zadržala, a oni neka misle što ih mislit bila volja. 

A je li mogla, sad se vi mislite, priupitat onu ženu sa početka priče što je krala, brala tuđe kupine pa da ju se ne otkrije na prvu, otpočela novu modu nošenja gornje robe naopako, da joj nekako pomogne podržat priču. I koja je uopće uloga te cure u svemu? 

A nikakva, kao i sve drugo, jedna sitnica odvede vas do druge, druga do treće, i tako sve redom dok se sve ne prevali na najneočekivaniji način u najneočekivanijem trenu, na volju ili nevolju bilo kome od nas. 

A što je bilo s bebom, je li preživjela? Jest. I beba i baba. Bejb. Dočim se malo trgla pa došla k sebi dovoljno da shvati da ima svoje novce i pravo da donosi odluke što i kako s njima. Digla im svima pozdrav i otišla daleko, daleko. Put novih mogućnosti. 

teta vanja

Originalno, ona je bila teta, a onda su je makli u kužinu. Nije imala tražene papire. Što znači da je radila nešto za što nije bila plaćena. Formalno, niti ikako drugačije. Ne znam sad, je li to bio jedan od onih trikova da se stvori više radnih mjesta, ili da se pokaže nekome tko je tko u selu, ali znam ovoliko: 

Prije je bilo dosta dva razreda škole da bi se mogao snalazit po stvarnom svijetu, a danas svi gledaju samo, koliko se dugo tko školovao. I to nešto znači. 

Možda čovjeku treba duže vremena da se sam pronađe, otkad više nema onog filozofa-cinika koji bi ga svijećom potražio. A može bit to ima nešto sa trajanjem ljudskog vijeka, prije je četrdeset godina života značilo odraslost i zrelost, šezdespet do sedamdeset već duboku starost:

- Kad ćeš više umrit. 

da se svi odmorimo. 

Samo bez žurbe, molim. 

Titovka i Sovjetka su se nove tete zvale, ili je i to bila neka ruglica, znamo se već. I teta Vanja je isto rusificirana Ivanka ili Žan d Ark. Đovanina kokola, ima muža sokola, kupila je gaćice na crvene tačkice.

Tete titovka i sovjetka su stalno imale neke zahtjeve, stalno su prikupljale neke novce, neki materijal, neke informacije, pa bi nestajale u prostoriji za osoblje i ne bi se pojavljivale dok netko ne bi došao po nas. Iz ruke u ruku: s tim lutkicama od zlaćaste vune i kapama od plastificiranog kartona i makovima od krep papira i cvjećarske žice, koje smo sve navodno mi djeca za naše mame i za naše bake marljivo radile. Ma daj! dok smo mi u stvari gledali jutarnji program na TV-u što doma nikako nismo mogli sami se sjetit. Samo što se doma nisi morao branit od nepoznate djece kompletno namazane, uvijek spremne da te čupaju za kosu, s bilo kog razloga: 

- Daj da te češljam. 

- Odvratna si, ružna. 

Plus nitko da opomene. Ili minus. 

A njih dvije stavilo na jednu teta Vanju, i opet nam malo kakvi smo nadošli. 

Nekad me i sad dođe želja za njenim grizom na vodi s malo čokolade. I hrenovkama u tijestu. Često je puta to bio jedini obrok koji bi pojela, ne zato što smo bili siromašni, što je bilo rata, što su bile nestašice, nego mama nije znala, nije nikad ništa napravila a da nije pravila teatar od toga. Ogadila bi ti hranu. 

I izložbe nakon igranja u travi, bojanje prstima prirodnim bojama i prirodnim metodama, nema straha od alergije od zaraze od toga da ćeš bit izostavljen, preskočen, zaboravljen u gomili istih. Svaki je crtež bio na panou, i nikad se nije znalo čiji je čiji, ne zato što nismo znali slova. Znala je ona. 

- Ili se pravila da zna? 

Nepismena, primitivna. Ni dva razreda osnovne nije imala. Ta! 

I ono naslagano kamenje, kao svaki je vrijedan i sve ima svoju vrijednost. Vidi mu oblik, boju, tvrdoću, koliko različitih, isto ko i glave. Svaka za izložbu u prirodoslovnom muzeju. Zaboravili bi da je bilo tuče, da su opet nasrnuli na najslabijeg između njih, i skoro izgrizli nasmrt. Ali ne bi, mislim da nije nitko zaboravio, da se skoro je veliko zlo dogodilo, dok nije postalo malo. Ona bi to tako učinila. Imala je takvu moć. Utjeha za sve? Ili najbolje rješenje za većinu. 

Inače se za takva sranja čuje da se događaju samo u privatnim vrtićima na plaćanje, zato ih zatvaraju ajn cvaj. I onima što ih švore drže, a drže ih samo zato što u njima rade svjetovne gospođe s priznatim diplomama. Jer ko zna šta bi švore mogle. Svi oni napadi i napadaji nakon što se opet otvori neka stara tema o grobljima dojenčadi ispod neke stare crkve. Posvećeno tlo za nekrštene duše. Da im makar zemlja bude milostiva. Ali ne! 

Što više razreda svršiš, to si više gotov sa životom. Pa objesiš na zid te doktorate certifikate ko ordenje ko zastave, i siliš se tko je koliko, gdje i kod koga duže izdržao, mukotrpno. Ratno stanje. Netko bi pomislio, past će im na pamet neko obraćenje. Pa promijenit putanju, krenut drugim putem, pronać sebi nešto što bolje odgovara. Svima. Od zabijanja glave u rupu u pijesku. 

A valjda sve ima svoje. 

  

meduza gorgona: neostvareno majčinstvo

Pratila sam, jedno dugo vrijeme smo se i dopisivale privatno, blog, dakle javnosti dostupan privatni dnevnik jedne majke koja je izgubila sina kao dosta mlada i sada kad je zašla u dob koji se može zvati starošću još uvijek za njim plače kao da se sve ovog jutra odigrava. Pamti detalje, prepričava sitnice koje tek sada (ponovo) otkiva i svaki put se sjeti nečega novoga. 

Žene, majke, bake, koje su čitave predugačke godine odgajale svoju i tuđu djecu, i uspjele ih dovesti do kakve takve zrelosti, nemaju toliko uspomena koliko je ova jedna žena imala o sinu od devet godina, a u tih devet, ona je radila, a on bio po državnim vrtićima i školama, dakle sve normalno isto uobičajeno svakodnevno, i da se nije dogodila ta tragična smrt, vrlo misteriozna, i njene bi priče bile škrte i turobne i nervozne u jedvačekanjima kad će više diplomirat, kad će se oženit, pa ajme meni majko za koga se oženija!, ali ovako, imala je anđela.  

Moćna je to zaštita od stvarnoga svijeta, ili ono što zovemo stvarnim životom, a zapravo se vrti oko dva tri nametljiva i vrlo agresivan susjeda. koji nemaju svoj život ako ga ne vezuju s nepoznatim ljudima, jer o poznatima se zna sve i nisu zanimljiva uvijek ista mučanja i uvijek iste svađe ako ih se uspije isprovocirat. 

Ona se umotala u svoju nazovi tugu i neko su je vrijeme vrlo poštovali zbog svega, a onda se sjetila da to i podijeli preko bloga sa nepoznatima jednako kao i sa poznatima. Nije imala puno pratitelja, neko ste vrijeme ako se znate s takvim ljudima tamo iz sažaljenja nekakav vid podrške kao njoj, a onda shvatite da ona nudi pomoć vama pa vam je sve odbojno, ali kad ste nepoznati, cijenite su gestu, odluku, hrabrost, otvorenost. Prepoznate se na nekom nivou, za koji nemate još riječi, pa prihvatite one koje se čine podudarnima s vašim neimenovanim i još nepriznatim senzacijama nakon gubitka ili pronalaska blaga, pomoću pretvorbi. Ništa se ne baca. Ništa ne nestaje. Samo treba imat oko da bi primijetilo. I melodiju da bi opjevala. Jezik nije toliko nužan kako se misli da bi došlo do nekakvog razumijevanja na nekoj razini svijesti. 

Tako sam joj ja ostala. Nisam sebe vidjela u njenoj priči kao svoju mamu, niti kao sebe, niti sam njeno izgubljeno majčinstvo vezivala uz svoje neostvareno, a pogotovo se nisam ikad uživljavala u igru da sam ja to mrtvo dijete, pokojnica za kojom bi se tako lijepo plakalo. 

A plakala je stvarno lijepo. "Jučer smo kupovali japanke na štandu i bile su mu za broj veće, za dogodine, smijali smo se, ako se ne raskidaju, sutradan je umra" 

Žene iz mog klana su imale običaj, još uvijek ga imaju, da koriste previše puno tih etičkih dativa osobne zamjenice kad se naglašava osobita dragost: 

- kako si mi? 

- Jesi li mi dobro? 

- A nisi mi sve pojela, pa ću ti bit tužna.

Moja bi mama rekla, zapisala kad bi smjela ili kad bi joj se dala prilika da piše: "Sutradan mi je umrla". Meni. Ona me nije dobro čuvala, pa sam njoj umrla, za kaznu. Inati li se dijete pa umre namjerno da se vidi tko je u stvari kriv a ko prav, ko je na istini a ko na laži, baš za kaznu, sad ću ti umrit pa ti vidi šta ćeš onda. Ili je kazna od boga za traljavo obavljen posao, to vam ne znam reći. Ovisi uvijek o simpatijama. Ako zajednica više voli majku, odraslu ženu, ili vidi kakvu korist od njezine tuge, ovisit će dalja igra. Može se od smrti djeteta ili žene živjeti baš lijepo i dugo, s puno dostojanstva i pijeteta, što god da to bilo, kako god da se predstavljalo u različitim glavama. Svi se počnu lipo nosit i jedni s drugima i sa sobom samima, smrt otvara oči mnogima, a samo jednome zatvara zauvijek. Poštena razmjena. 

Ako ne vole mamu, obitelj, a to je onda kad se ona sama nosi sa svojim gubitkom i sa svojim pogreškama, ili kad potraži pomoć na drugoj nekoj strani za koju se do tada još ne zna, tipa po lječilištima i po apotekama, u očima zajednice samo za sebe, a za njih je nije briga, onda je mater sama kriva, zla vištica, kazna božja, tako joj i treba! A mali je bi anđel, šteta diteta, žali bože mladosti izgubljene i neostvarenoga života. Mogućnosti. Može se i na tome dobro trgovati: ništa ne razveseljuje srca obične žene i običnog čovjeka kao tuđa ustrajnost u tuzi. 

- Bar mi nije kao u one jadnice. 

A ona uporno žali, plače i tuguje, i nikako da se priobrati. Obraćenje na koje nas upozoravaju sveci i proroci. Baš to. Mora doć do promjene. Ako se ne dogodi transformacija, metamorfoza, preobrazba, zamjena, obrat, šta će vam zaobilaznica, da bi stizali uvijek u istu žalost. Iz boli se novi život rađa. Iz trudova. Mukah. Pasija. 

- Pa još ti nije prošlo! 

A ona u plač: 

- Kako mi je ružno rekla, sram je bilo, vištica, doć će i nju božja kazna, ja ti kažem... 

Kor eumenida zarida, s odobravanjem. Samo je skupila još više sljedbenika u svojoj ludosti, ako je koja i prešla iz svoje vlastite osobne privatne i tajne, u njenu, svejedno je ludost, ludost, nema ničeg novoga. Metoda izdanaka. 

Usta su vrata. Da li pakla, ili raja. Ovisit će o onom što se u njih trpa. I kad se trpaju riječi i kad iz njih izlaze riječi. I kad se trpa hrana i kad iz njih izlazi hrana. I kad kroz njih udišemo zrak, i izdišemo, brzo, brže, još brže malo, radi oživljavanja, vraćanja u centar ili u neznanju, jer nosnice su za pristojna udisanja i pristojna izdisanja, dva hodnika, dva prolaza, a usta su gornja kapija, a izlaz je dolje, na stražnja vrata. 

Nastojim odgonetnuti tajnu meduzine glave, oprostite zbog nasumičnih možda nelogičnih silogizama. Ništa nisu tvrdnje, samo nagađanja. A što ćemo s tijelom, što je bilo s tijelom, gdje je ostavljeno, zbog čega zaboravljeno, zašto se ne priča o rukama, o prstima o pupku, središtu svijeta? 

Iz glave je rođen Pegaz, iz njezine odrubljene glave, ne iz maternice kao kad je rođen cezar, carskim rezom, da se spasi beba, dijete, dječak jer je majka umirala. Je li mit o meduzi početak mita o dentati, ili je to ista priča, već otprije svima poznata, pa nije bilo potrebe da se naglašava, da je glava maternica, a usta ulaz u nju. Ta užasna, strašna glava je čitava, cijela žena! Kompletna Osoba. Ili kompletirana tek, jedino u kompletu s dvjema starijim sestrama. Meduza je samo dio, to nas uči morska biologija, nova znanost. 

Zbog čega se sve tako odvaja na način da nitko ne može vidjeti cjelinu, a svatko misli da sve o svemu zna dok mu ne dođe voda do grla pa kaže ja sam u svom polju stručan a to nije predmet mojih interesa. Ako je alternativa ovaj način običnoga svijeta koji zna bolje svačiji tuđi posao i zaduženja i obaveze od svoga, onda prva varijanta koja se tek počinje odmotavat, i nije tako loša. Ja gledam svoja posla ti gledaj na svoja. Svakom svoje, i ti mi se ne miješaj! Evo sada etičkog dativa u službi odbijanja umjesto sviđanja, kako naprijed rekoh. 

Tako i ona, u početku privlačna, iz bliza odbojna. Izdaleka atraktivna, a u stvari ubojita. Strašna da se smrzneš. 

Ona je u biti ogledalo, u njoj se, na njenom licu, zrcali lice znatiželjnika, prolaznika, nametljivih promatrača. Na taj vam način pokazuje što ste. Ne što ona vidi, ne vidi ta ništa, nije to do nje. Ona je mogućnost, ona je prilika da vidite sami sebe. Ako ste prišli s lošim namjerama, vidjet ćete čudovište, ako s dobrima božicu plodnosti, ljubaznu svećenicu. Ako čista uma, bez ikakvih namjera, možda se u vas ulije nešto njenog znanja, njene moći. Tako to ja gledam. Tako je sa svime. 

Krv i suze. Oplođuju. Od njih se raste. 

Znoj i pljuvačka. Rastvaraju i hlade. Pljuvačka pomaže pri varenju hrane. Znoj sprječava da se pregrijete kad je koža tijela, vanjska površina izložena velikoj toplini ili naporima. Ne znamo, bar ja ne mogu znati, što se događa iznutra. Znoji li se tijelo s unutarnje strane, ili kako drugačije. 

Sluz i žuč. I kako se stvara žut vosak u ušima, ima li tog žutog još negdje u tijelu. Čemu služi, da omekša, da zaštiti, hrani li se itko njime, pčele? 

Kao kad zgnječite one okruglaste bube u vrijeme cvatnje krumpira, pa kad iz njih izađe ono sluzavo žuto i srebrenasto nešto. Je li to isto to? 

Mi smo polje, mi smo more, mi smo nedokučiva nebesa. A ne samo glava, užasna šutljiva vječno otvorena proždrljiva usta koja su ostala. Kao štit neke nove boginje, poljodjelstva, zbog masline je pobijedila Posejdona, a ne zbog oružja kojim se zakitila. Tako je ostalo zapisano u legendi o osnutku grada. Posejdon je ponudio konja, a Atena maslinu, i na mjestu na kojem je maslina izrasla, podigli su sveti hram, a oko hrama cijeli novi grad. Posvećeno mjesto. Došle su nove djevojke, pa onda opet sve ispočetka. Ljubomora i takmičenja između njih iznutra. Nasrtanja i zavođenja, ulagivanja i podmićivanja pa nasilna uzimanja od ovih izvana. Korupcija? Otkrivenje, pa promjena. Ne zamjena mjesta, do sad si ti krao sad prepusti meni, nego osobna preobrazba, prema osobnim tendencijama. Ako si za krađu stvoren, slobodno ti kradi, ali vidiš što se onda svima desi. Upozorenje, podsjetnik, strašna odrubljena glava one koja po nekoj verziji može biti žrtva, a po nekoj drugoj to je zaslužila.