Gledajući moju mater i sestru kad sređuju kužinu nakon nekog čašćenja za pokazivanja tipa 'mi trošimo-mi imamo', svi oni robotski kućanski aparati, mašine i usisivači za stol ili za podove, samo otežavaju čitav proces i troše energiju, kako tjelesnu spremnost i snagu kućedomaćice i spremačice tako i onu koja će se pokazati na računima koji se ne obnavljaju za razliku od prve, na račune za struju, vodu i zrak se misli. Potrošak, učinak.
Gledajući, ponovit ću, a ne učeći, iz ponovljenih tuđih grešaka ovdje se ne može naučiti ništa osim da se nećete moći pomicati na ravnoj ploči ni desno ni lijevo, dok god se i one ne pomaknu, a to se neće i ne može dogoditi dok god su one predstavnik većine.
Postoji nešto kroz proces odrastanja, što vam daje naslutiti da, iako je moguć fizički odmak od starih roditelja, od njihovih navika i uopće svega što ste preko njih prihvatili kao činjeničnu stvarnost ili ultimativnu istinu za sve s čime ćete se tijekom svog odraslog i uvjetno samostalnoga života sresti, odmaknuti se teže, pogotovo ako ćete svaki put kad se te činjenice osvijeste kao pogrešne i štetne prebacivati krivicu na loš početni odgoj i njihove utjecaje, posljedice istog.
Dakle, možete se odseliti iz roditeljskog doma, možete se udaljiti od sestara i braće pravdajući se različitim ukusima i interesima i obavezama, to je puno lakše, ali stara fraza da krv nije voda, sasvim lijepo opisuje ona neimenovana stanja kad prepoznate u sebi neki dio bilo koga od njih, koji vam se baš nikako ne dopada.
Kao meni ovo s raznim mašinama: netko je izumio, netko izreklamirao kao potrebno olakšanje koje svaka žena zaslužuje imati u kući, netko stavio na tržište zakačio etiketu i odredio cijenu. Netko drugi vas je pozvao da pomognete prijatelju, jer je njemu teško a vama je lako, vi imate-vi trošite, sjetimo se i toga, a on jadan mora radit da zaradi za koru kruha, pa tako, razumijete? Vi pustite glas i odjedanput nitko više ne može bez te veš mašine, tog robotskog usisivača, tog štapnog miksera, super magične krpe za prašinu, vi samo trebate iskeširat i svima dobro. Samo što sad imate tu gomilu nepotrebnih stvari za koje više nemate mjesta u kući ni u podrumu ni u štali. I ne znate što ćete s njima jer još uvijek perete svoje rublje ručno u lavoru, glancate podove starim ručnikom nataknutom na metlu, i miješate tijesto za fritule žlicom.
I sad ta, mašina za sude. Koliko je stvarno potrebna?
Bilo je razbijenih tanjura i čaša, nije da nije. Onih otkrhnutih, kad bi vam jednostavno iskliznule iz mokrih ruku, ili se sudarale jedna s drugom u sudoperu, ili o slavinu kada biste nervozno namještali taman toliko toplu vodu da vam ne ošteti kožu ruku, a da dobro ispere masnoću i da vrati stari sjaj. Bilo je 'alergija' na taj i taj deterdžent i gljivica i svakojakih klica u spužvicama za pranje. Četkice i žice za zagorene tave i škrovade i teče, pa koliko god da gratala i derala i ribala i drljala i prala, one uvijek jednako zagorene i hrapave i stare. I još starije nego prije pranja, nikako da se u vodi obnove. Kao da se istanje i škvorcaju i kao da ih je samo ona masnoća i garež držala upotrebne. Zašto više perem? Ko da će mi itko dolazit pa provjeravat. Izgovor za lijenost? Ili istina. A ovako, u mašinu, samo potrpaš, ok, uredno ih složiš, svaki u svoj utor na svoje predviđeno mjesto, ako si pažljiva nema raspuknuća, nema oštećenja. U predviđenu kućicu ubaciš tabletu, pritisneš na botun i sve ona dalje radi bez pitanja sama. I bez pritužaba. Nema glavobolje! Kad javi da je gotova, samo pospremiš sve u kredence i škafetine, ajn-cvaj, sve uredno i čisto. Za po sata gotovo, sređena stvar, bez obzira na kojem programu da radi, pola sata posla za vas, ako će ona odradit i dva. Ta su dva sata vrijeme vašeg odmora. čista ušteda.
Gledajući mater i sestru, a one su prosjek, one ne rade ništa što ne rade i druge žene, one se razgovaraju međusobno, uspoređuju iskustva, a zapravo se takmiče u svemu, gledajući dakle njih dvije prosječne, dio za cjelinu, to po' sata posla postade po' dana, ili noći ovisno sjete li se čekat jeftinu tarifu struje. Najprije svaki komad suđa opere i ispere ručno, pa ga stavlja u mašinu, pa napeto čeka dok završi program, a onda vadi i ispire. Nije tako ni toliko radila ni u najcrnjem komunizmu. Gadila se vode koja je dodirivala prljave tanjure, vilice i lonce. A tek spužve i žice! A sada kao njeguje mašinu. Štiti je da se ne bi pokvarila, jer ju je skupo platila, da ima kvalitetnu. Kvalitetniju od one koja se reklamira kao ona koju svaka žena zaslužuje da ima. Takvo je službeno objašnjenje bilo kad sam iznenađena priupitala zašto pere dva tri puta. Krik, ton i nastup još ne znam prenijeti pisanim riječima. Uvrijedila sam je bila, ili se tim pitanjem osjetila uvrijeđena.
Ivani svekrva ne dopušta da kupi sebi suđericu, kaže da njima nije potrebna. Možda je i sama bila svjedokom iste ili slične radnje koju vam upravo poviše opisah. A možda šparaju na struji i vodi, možda su štedljivi ili škrti ili jednostavno siromašni pa nemaju i ne troše. Možda ne znaju šta bi sa viškom slobodnog vremena ako bi ju koristili na način da im ta mašina stvarno olakšava. A može bit da je želi kaznit, možda je ljubomorna na kožu ruku koju bi imala kad ne bi prala zagorene ostatke hrane u hladnoj vodi ručno. Možda želi ostati zapamćena kao ona koja je imala nečemu naučit, dočim je mater nije ništa naučila, ništa nije znala kad se bila tek udala, ni pofrigat jaje. Sve sam je ja naučila, sve sam joj dala. A kako mi sad vraća. A možda je svekrva kodno ime muža. Znate one starinske filmove sa onim romantičnim scenama dvoje mladih zaljubljenih ljudi kako dijele sve kućanske poslove, ona opere tanjur, doda ga njemu pa on briše i sprema. I sve one neprikazane ljubavne poze u nastavcima filmova za odrasle koje će vam poslije prikazat na vašem privatnom teveu kad ostanete sami u svojoj spavaćoj sobi. Dok vas dijete ne oda, oponašanjem stenjanja prilikom nekog čašćenja nepoznatih i nevažnih ljudi a sve u stilu mi imamo-mi trošimo.
Do sljedećeg je susreta zvijezda rođena, svi će ju pitat kako ono vaša mala čini sa ustima. Ah ah ah ha. Brzo, brzo, brzo.
Baš se zapitaš.
Ja se mogu sjetit kad su veš mašine bile bauk i luksuz u jednom, novotarija. Kad se raspravljalo bilo, treba li vam to, i šta će žene radit ako će sve robot, razumijete, ne može muž toliko potegnit, ne može nijedan. Pa su brže bolje svi poletili u dućane da svojim ženama obezbijede i osiguraju, jelte, da ne bi neko šta o njiman reka'! Pa sve svališ na nju. Ona je lijena, eno je opet leži, samo leži, ne znam šta ću više s njom. Glavobolja. A one, glupače, niti ne vidjevši da se tim budalama čitav svijet vrti samo oko dvije stvari, iste glupe izgovore prepisale na djecu: bolesna ili lijena, samo mi leži ne znam više što ću. Eto ti šta ćeš! Glupačo.
I dalje, koliko god da ti radila, trudila se ili pokušavala. Postizala stvarne rezultate ili se kitila tuđim perjem, jer i za to treba se znat načina i uložit truda, ništa se ne vidi, ništa se ne prizna. Samo oko pupka pa na dole, u se, na se i poda se. Ko je opra sude, ko je ispegla robu, ko je zalija cviće, ko je ispleja torbu, ko je ispeka kolač, ko je razbija čašu, ko je zapiva iz svega glasa da bi sakrija suze i bol. Ko je uteka vanka i ko se vratija doma nujan.
Jer nema bježati kome ni kamo.
Dok god se ne pomakne sve ostalo skupa u bilo kojem smjeru.
Eto tako.
