I Nikolina se sestra isto zove Seka, kao i tatina i Antina i Nenina i Mirova i Perina i Ivičina i Stipičina, a on sam jedinac u matere. To su te priče koje se ne pričaju jer su podrazumijevane među ljudima koji se ljudikaju, koji razgovaraju međusobom ko ljudi, a ne ženske. Za koju doznate ne izravno ni izrijekom nego slažući kockice iz raznih konteksta. Muški ko muški svi su ljubomorni i misle da su jedini na svijetu, pa da ne bi naudili sestrici koja je slabija, a vjerojatnost da je bilo stvarnih ubojitih pokušaja nije nikakva rijetkost ni neobičnost neočekivana, za podsjetnik na to da su krvno srodstvo a krv nije voda, ne teče baš u potocima, nego u žilama, nema je se na bacanje, prolijevanje ni izljeve, u tom stilu dragocjena, što uradiš njoj radiš samom sebi, svojoj krvi, prikriveno u onoj prijetnji 'ah šta ću ti se krvi napit', umjesto krsnim imenom, zvali su je sestra, sestrica, skraćeno seka, i to postade prvo ime umjesto nadimka, Seka, pisano velikim početnim slovom slovarice. Sigma, enigma, riješena.
Sve su redom i odreda, kako je i pravo, imale neka lijepa egzotična imena koja su zvučala ili se bar pisala po stranjski. Biblijska ili cvjetna, ili stvarno strana i izmišljena, bilo da su ih matere čitale iz Zagorke, slušale sa radija, ili pisale nekoj curi koje su adresu našle iz Modre Laste ili kakvog ženskog časopisa preko kojeg su djevojke i djevojčice izmjenjivale iskustva sa svojim vršnjakinjama iz dalekih ali prijateljskih zemalja u svijetu koji se prikazivao kao druženja voljan. Ne znam sad razloga zašto bi se neka dvadesetdvogodišnjakinja iz Španije ili Italije htjela dopisivat s dvanaestogodišnjakinjom koja tek uči njen jezik, ali zamišljam da je čisti altruizam jer sve što bi ostalo od tih prijateljstava preko pera bila su imena koja su poslije davala svojim djevojčicama. Manuela, Izabela, Dolores, Paola, Gabrielle pa Vanessa. Nives, Iris, Lukrecija, Livia. A onda nije više ni Marija, ni Antonija, Danijela, Maria je, Antonia, Danielle, ako biste se i ravnali po svojoj babi ili po bibliji. Laura Izaura. To doznate tek iz osmrtnice, pa ne znate tko je više, o čijoj se sestri radi.
Nikolina Seka nije nestala kao što je nestala moja teta Seka koja se izgubila među mnogim Marijama koje su me sretale u raznim fazama života, pa su mi tom logikom, sve Marije tete a sve tete sestre, ako logike uopće ima. Nikolina je seka ostala uz Nikolu i kad je sama zasnovala svoju posebnu obitelj i rodila svoje jednako fragilno dijete. Izgleda, u ovoj priči ona je njemu nanosila bol a ne obratno. Vjerojatno da nije toga ne bi mi ni na pamet palo da povežem ovakvu cjelinu iz svih tih raznih oblika i slika. On je bio nježno dijete određeno za žrtvu, da li tipa 'da vidimo koliko može', ili 'ionako nije šteta', ne znam. A ona je svoje postojanje opravdavala brigom za njega već takvoga kakav jeste. Gle kako je dobra. Ko će te ka tvoj? Pa kad bi se krvničkim okrutnim ručicama približila jadnome stvorenju a on od očekivane boli tresući se zajecao, svi bi ga tješili ili smirivali "Seka će, Seka je dobra, ona te voli, to je tvoja seka.".
Nemam nikakvih uspomena na tatinu sestru Seku. Ne poznajem njenu djecu, ne znam gdje joj je kuća bila. Kad je rekao da mu je umrla sestra Maria, nisam ni trepnula niti se moglo osjetiti u njegovu glasu da je ta informacija išta bitno drugačija od one kojom bi netko bilo tko javio da je kiša pala ili da je vedro vrijeme bilo gdje u svijetu. Ništa vam se ne mijenja, možete odreagirati kako god vam paše bez osjećaja krivice i bez obaveze. Jest, prostruji vam kroz glavu da će sutra ljudi govorit kako se niste žalovali nekome od rodbine koju ne poznajete ili da niste ni obišli groba, ostavili ružu, sve i ako jeste preko cvjećarnice ili poštanske službe, dostavne kako goda, ali sve te ljude ionako ne poznajete niti ako ih susrećete svaki dan u busu. Taj glas će, naravno, ponijeti on prvi: Ma zamisli ti, ona meni tako, ženska. Kako god je govorio o teti dok je bila živa i dok su se svađali oko neke cestice, pristupnoga puta, kozje staze, pa ona popustila, jer pametniji to rade.
Eto tu ću njenu osobinu, njenu ostavštinu, karakternu crtu ponosno ponijeti.
Savijaj se ne slamaj se, sjećam te se. Bit će u životu i ljudi i prilika.
Bila je stvarna, i ostavila je traga. Teta draga.
