pepeljugina svečana haljina

Svaka obitelj ima nekog člana kojega se stidi. Po starinskim filmovima, to obično budu nekakvi sinovi razmetni koji bi potrošivši obiteljski imetak krenuli sa sramoćenjem obiteljskih znakova i samoga imena, i tako sve dok se neki od ovih poštenih ne odvaži da mu jednom za navijeke stane na rep. Časno ubojstvo zbog javnog sramoćenja. Tko bi vam zamjerio? 

Međutim, kako je stvarnost, ili barem ovo što mi držimo stvarnošću, na dijametralno suprotnome polu, mi koji smo jednom načuli nešto o efektu ogledala, bilo preko popularne literature, ili one dječje poput Alice u zemlji čudesa ili snjeguljičine maćehe koja se za svaku sitnicu savjetovala sa zrcalom, a ne smijemo ovdje zaboraviti ni priču o dječaku slonu u sobi ogledala, kojemu su tek iskrivljene reflektirajuće plohe prikazale njegov stvarni lik, dakle mi koji smo oduvijek puno čitali bez tuđih uplitanja u sami proces putovanja zvuka ili slika od vanjskog izvora do našega mozga ili srca uglavnom onoga što volimo zvati duhom, znamo da je ovaj rečeni razmetni ili odmetnuti vjerojatno taj koji se sramio pa krenuo ispravljati stvar na jedini način na koji se možda moglo, ili koji mu je bio dostupan. Da ode. Da jednostavno ode i pokuša živjeti svoj život. 

Ako ste ikada pokušali isto, na bilo koji način, bilo da ste upisali tečaj keramike, umjesto da idete na fitnes pa da vam se čitavo tijelo razgiba, ili da ste otišli na studij u neki drugi grad, ili državu a ne samo "iz kuće u kuću" kako vam se bilo spremalo, skupa sa planom i programom ostatka vašeg sumornog ponavljajućeg puta do groba, ili ste se ne daj bože htjeli oženiti iz ljubavi za pripadnika neprijateljskoga klana, baš kao što su to navodno napravila ona djeca iz Šekspirova najpoznatijeg djela, i sad ne mislim na san ljetne noći, jer taj je tako očita fantazija, tada znate kako vas vaši najmiliji prate u stopu nastojeći vas ispraviti na Vaš Pravi Put. A taj je poslušnost bogu ocu, iako vas nepravedno i okrutno kažnjava za djela koja niste krivi, i gospođi majci ili tko će već biti matrona iza koje će se ovaj sakrivati. 

Sad, ne daj bože da ste skupili snage i hrabrosti, kad su vam već dane oči da vidite, pa da se usprotivite, da riječima objasnite sve vaše postupke, ili novo stečeno znanje ili vještinu. Vi ne smijete preskakati korake. Ako nešto znate, a pogotovo ako što imate, morate prvo ponuditi ocu. Pa neka on dalje odlučuje što će. 

On, naravno, obično ne zna. I ako ima sreće, vratit će vam vaše. Ali toga obično manjka u stisnutim sredinama, te on čitavu stvar ili upropasti ismijavajući i nju i vas koji ste mu to donijeli, prikazali ili poklonili, i to sve vrlo javno, tako da vam ne padaju više svinjarije novotarije na pamet. Ili odbaci, pa je se dočepaju vaši neprijatelji na naravno vašu štetu. U sva ste tri slučaja ostavljeni sami. Doduše u različitim stupnjevima izloženosti poslovično neprijateljskome svijetu. Da nije neprijateljski što bi vam trebala zaštita obitelji ili klana? 

Ako ste dječak, otići ćete sami, bilo u vojnike ili u mornare, ili će vas uzeti k sebi kakav kontemplativni red posvećenika, ako ste već taj tip od izumitelja, prije nego boraca za pravdu, željni avanture ili osvete, pa na bilo čemu, preko bilo koga. Sva se ta snaga mora izliti nekamo, mora se oploditi, inače, čemu? Od unutarnjih se krvarenja znalo umirati, bez namjerne zlobe. 

Ako ste djevojčica, udat će vas i svi će vam počet pravit djecu, vrlo doslovno. Tuk na utuk, muška snaga lijek za žensku vječnu bol, ranu koja krvari bez vidnoga razloga. Pa ako poživite dovoljno dugo da možete makar svojom prisutnošću označiti promjenu, a ako ne, neće vas se sjećati niti kao Rajne. A kamoli Ksantipe. 

Tako je to oduvijek, u svakoj zajednici, razlika je samo u robi i načinu češljanja. Ne kaže se zaludu da ovim svijetom vladaju krojači i postolari, a daleko nisu niti frizerke i šminkerice. Kazališna maska, kako se to kaže, znat ćete vi bolje, ja ovdje samo slučajno prolazim da vam skrenem pažnju na očito. 

Ako je puno tih salona, javnih ili privatnih, prijavljenih ili na crno, u istoj ulici, jasna je stvar da će se između sebe klat, a vas da će malo i pustit na miru, to jest dat vam priliku da i sami izaberete, koliko god hoćete izbirljivo sitničavo, koje vam odijelo paše i koje vas postole neće nažuljati na malo duže staze, ali kad je samo jedan od njih ili dvojica, pa sa malo veće udaljenosti, ili nosite sve isto što i svi drugi nose ili trpite izrugivanja, nerijetko i udaranja s trganjima na komade: 

- Ko ti je to da! 

Ako smogne prihvatiti da ste nešto sama sebi ušila, stari krojač vas gleda sebi preobratiti, ako ne imate rat. Stvar je tako jednostavna. Već su ljudi umirali i ginuli i sa manjih razloga, ali obično ginu a da ne znaju zbog čega. Nekome je samo do tučnjave, i ne misle o posljedicama, znate ono, samo da se negdje ispušu. ali obično svak nađe neki svoj neimenovani razlog, pa se bori to srčanije i zdušnije što mu se taj razlog čini istinitijim. Do početka rata nije vodio brigu o bojama zastave, išli su mu na živce rođeni klinci kad bi ga zapitkivali svako malo učeći za školu što znači crvena na zastavi a što bijela ili srebrena. 

Jel sad jasnije? 

Ne? U redu. 

 

Dakle, vi nešto ne znate, ili prvi put vidite, i proglasite ovog drugog, koji vam na to prstom pokazuje i još riječima objašnjava što to novo ima, ali vi svejedno odlučite njega proglasiti glupim, jer kako biste inače sami pred sobom u svojim očima vi ostali pametni. 

- Ti mene sramotiš. Ma tko si mi pak sad ti. 

A ne sramoti vas nikako u biti, nit mu je to bila namjera, jednostavno je tek nedavno i sam otkrio nešto i požurio da sa svima podijeli. A vi znate samo za hijerarhiju i brinete se oko toga tko je na vrhu i tko je taj kojem božja milost ili tko već dijeli lekcije iz nevidljivih predjela i sfera, ima prva sletjeti na rame. 

Koliko je tako genijalnih ideja zapušteno a koliko ih je u zametku uništeno, možda skupa s korijenom i žilama iz kojih bi nakon nekih novih hiljadu godina možda moglo i da proklija ista takva plodonosna biljka. 

- Stali ste na vrata, a ne htjedoste sami proći, nego još i zabraniste prolaz onima koji bi to htjeli. - je li tako nekako išla ona osuda farizejima i književnicima, a mi se još i danas trvimo oko toga tko su bili prvi a tko drugi, jesu li to povijesni i stvarni likovi, ili je možda prijevod namjerno učinjen pogrešno. 

Jesu, stvarni su bili, a vi ste njihovi potomci. 

A sad zamislite, u svijetu djevojčica, da se jedna takva mala i od sviju stalno gurana u zapećak jer joj je tamo mjesto i jedino tamo nikome ne smeta, do onog momenta kad se neka od samoproglašenih gazdarica uhvati metle da poskida paučinu sa samog mjeseca, odjednom pojavi - prelijepa. Neprepoznatljivo čarobno odrasla. 

Potrgali biste joj kožu sa obraza, a ne samo nošnju. Potpuno ista stvar. 

Tako da, morate bit sretni što ste u društvu ovih koji pod dubinom i toplinom nečije duše, unutrašnjem bogatstvu i tajanstvu, podrazumijevaju odijevanje u slojevima. Kako je ono šrek rekao, slojevit sam poput luka, a poput luka i mirišem. 

- Dobar je to repelent! 

Bolje da govore okolokole da znaju, pa da to i dokazuju zadizanjem sukanja, koje su vam boje gaćice, nego da se sjete da ste pod kožom krvavi, pa vam umjesto prirodnog pamuka ili svile, ili poliestera što se toga tiče, raskopaju dublje slojeve kože s drugačije doslovnim otvaranjima. 

Boli duša i srce jednako kao i tijelo, ali štetu je lakše popraviti. Otvorenoj rani treba da zaraste, dok ne zaraste imate bit mirno i bespomoćno poslušan. Kad vam povrijede osjećaje, na vama je koliko dugo ćete se varati da to nešto znači, da je to što vam svi kažu baš ta za život važna emocija o kojoj sve ovisi. 

Isto tako s haljinama, kad krpe i prenamijenite, žao vam može bit novaca vremena i truda, ali su podsjetnik da ne morate vječno trpjet nasilnike. Možete otići, jednostavno skupit svoje krpe i put pod noge. 

Ali neka to bude vaša odluka. 

pepeljugina prava mama

Znaju ljudi dobro u čemu je stvar, al' se iz nekoga razloga vole pravit ludi. 

Tih "nekih razloga" vrlo je malo nabroj i daju se svrstat u dvije kategorije, pa na parove razbrojs, ne možete puno falit ako krenete rješavat bilo koji od ta dva. 

Sve je vrlo jednostavno, vrlo elementarno: Oko čega se ljudski život vrti, nakon što osigura sebi temeljnu egzistenciju, dakle, hranu i stan? 

Oko množenja stečenoga. 

Većina uzima, dakle, prisvaja, svojata, dakle, besramno krade od svojih najbližih, jer im je lijeno pružati ruke van poznatih okvira, ili ih je strah od odmazde. A ovako postaju heroji dočim skupe dovoljan broj sljedbenika. 

Prema onoj davno naučenoj iz latinske vježbenice o Aleksandru Velikome i o gusaru: 

- Ti, - odgovara gusar Aleksandru nakon što ga je ovaj prozvao zbog besramne krađe - ti meni govoriš da sam lopov? To što ja radim s ovim malenim brodom, ti radiš sa velikom vojskom i misliš da si ti velika faca. 

Zakon velikih brojeva. Kakva demokracija? Ono kad vam kažu da svaki glas vrijedi, ali samo ako to ja tako kažem. 

Sve narod pozlati, ako mu se isplati da to bude tako. Nije narod glup. 

Možda je to ono kad karlos kastanjeda kaže da je čitav svemir predatorski, a starozavjetni proroci opominju da će ustat mati na kćer, a kći na mater. (Svi bi krali, jer je takav gen, da im nije lijeno.)

Da će sluškinjica biti ista kao gospodarica, a gospodarica ispod sluškinjice, drugi je par cipela, ovaj se možda i hoće obuti u demokratske šuze ili upozoriti žene da ne budu ohole zbog izgleda budući da im je nalijepljen ili kupljen. Zakitila ju je sluškinjica tuđim perjem, pa bilo to i ono što se lijepi katranom prije nego što ju provede u povorci do stupa srama. Optuženi ili samo ocrnjeni uvijek posljednji dozna za što je sve kriv, a često puta niti tako. Iz prostog razloga što ne zna što drugi ljudi rade, dok on radi svoj posao. 

Tako to bude sa svim pepeljugama: radite što bolje možete, zato što nitko drugi neće, zato da dokažete da možete, zato što se radi o poslu koji se napraviti mora, zato što vam je to dužnost, zato što imate neki osjećaj odgovornosti. Zato što vam je gušt, zato da si prikratite vrijeme dok čekate bolje stvari. Da nešto naučite, da testirate vlastite mogućnosti i ograničenja. Zato što vam je netko zadao, rekao, natjerao vas umiljatim govorom ili prisilio udarcima. Zato što vas je netko zamolio da napravite, a imali ste snage i vremena i znanja. Zato što su vas nasamarili i sada vraćate dug. A možda taj dug vraćate sa znanjem da će jednog dana i vama netko uzvratiti isto. Dobrim se dobro vraća. Sve se vraća i sve se plaća. Samo ako je bez kalkuliranja. Ako nije uključena prevara. 

Gusar iz vježbenice je možda krao da prehrani obitelj, a možda nije znao što drugo radit u slobodno vrijeme. Što god da mu zalijepiš, činio je najbolje što je do tog trenutka znao. 

Veliki imperator, također. Htio je vidjeti svijeta i što je vidio pomislio je da mu i pripada, pa pošto ga pokazati drugima nije baš mogao na način da ga uzme u ruku i ponese kući svojoj, poveo je svoje ljude tamo i ponudio to što nije bilo njegovo da nudi. Kad mu je to što nije bilo njegovo da nudi pokazalo otpor, naljutio se i počeo rušiti. Tako to rade svi obični ljudi. Samo što, na sreću, većina ne uspije skupiti dovoljan broj ljudi da bi se borili zajedno oko iste stvari. Neka korist od lijenosti.

A ovdje, utiho, malene se zajednice za tren oka slože i skupe, ako vide da će moći ukrasti nešto za sebe i to nekažnjeno: svoji smo si, svi se znamo, ko je ko i ko šta može, a je li taaaako. 

Ne govorim da se nužno radi o djevojčici, maloj ženi, ili onoj osobi koju društvo smatra invalidnom, ista sudbina zapadne svakog tko se posveti poslu koji radi, više nego stvarima koje svijet razumije i prizna. Na one stvari mislim, da. Daj da jede i da je.e, i svijet miran. 

Pogledajte samo s kojim žarom i zanosom svijet voli napadati ljude posvećene bogu. Na isti način na koji napadaju svece i žive i mrtve, napadaju, i obične mirne ljude koji bi samo da ih se pusti da dovrše košaricu koju su započeli plesti. 

Petar petru plete petlju. Spletke se pletu. Mreže se pletu. Eto! O čemu vam ja govorim non-stop! Košaricu, kako ne. Čarapice, a kome to molim te! 

Valjda je stvar u tome, ako idemo zdravo rasuđujući uspoređivat prvu i drugu rađu, prva je više materijalne prirode, budući da realno stvarate nešto čega nije prije bilo, iz nečega što je bilo nešto drugo, bilo da od komušine pletete košarice ili od špaga mrežu ili od vune bječve, dočim ova druga više pripada umu. Preostaje nam dakle da duh odluči od koje će biti na dulje staze više koristi za sve. Na duh mjesta i vremena mislim. Odlučit će narod. A onaj jedan glas će prevagnuti. 

Jer nekad su i mreže, ma bile te i paukove koje ćete morat metlom skidat sa zidova, korisne za nešto, samo što vi još ne znate za što, pa vam samo ide na živce ako ste zapeli kosu ili prste u njih. Sad, kamoli one u koje ćete uloviti nešto što će vas nahraniti ako ste prije bili gladni. Pa radilo se o ribarskoj mreži, ili onoj za duše. Ili o virtualnoj, ako vas je spojila i povezala s nekim tko vam je nedostajao. 

A što ćemo s ovima iz mentalne domene, ovih koji stražare i paze sve misleći da nešto novo otkrivaju i znaju, i prije nego što vi dovršite svoju oni vam već u riječ uskaču i prisvajaju vaše misli, a kamoli vaša djela. 

- Ona. Ma kako ne. Samo se po čitave dane izležava, a sve ja to moram jadna sama. Još mi i ona na grbači. - ovako bi govorila pomajka, maćeha iz bajke. Prava mama kaže: 

- Eno jadna tek sad mi je zaspala, nisam oka sklopila zbog nje, kako se pomamila bila. Sve ja sama moram, ali dobro, pusti, moglo je bit i gore. 

+++

Razveselilo me bilo čuti jednu od odgojiteljica, čuvarica, ne znam u kakvom su statusu sad te žene, kad je rekla javno za radio, da: 

- Sve to oni sami rade. Ništa mi. Mi im samo malo pomognemo kad treba pokazat prema vani. Oni sve mogu sami. 

Mislim da se radilo o nekim prigodnim čestitkama, suvenirima, igračkama, koje su slagali, crtali, izrađivali svojim rukama štićenici doma za poremećene. Tako to narod zove. Ljude koji imaju dovoljno mirne ruke, koji, u ovom kaosu koji svijet nudi, mogu kontrolirat vlastito tijelo i um, na način da samo svojim radom i svojom voljom iznesu na vani nešto uistinu lijepo. 

A onda im ovi koji ništa od tog ne mogu, kupuju te stvari po simboličnim cijenama i to iz sažaljenja. Kad dođu doma s gađenjem ih bace i operu ruke, možda taj jedini put tog dana. 

Pa kupe, takvu istu ili sličnu stvar u nekom skupom dućanu s nekom poznatom etiketom i misle da su dobro pazarili. 

Pa kad im kažete da to rade djeca iz azijskih zemalja, ili umirovljenici ili invalidi, kreću u križarske ratove da ih oslobode. I napadaju ove što ih izrabljuju. Što varaju pošten svijet, i prodaju stvari po višoj cijeni od njihove stvarne vrijednosti. 

Isto to, istu stvar, iste stvari imaju doma, tu u susjedstvu. Ali oni su svoje proglasili bolesnima. 

Tko je bolestan? 

Je l me razumijete? 

Onda vam je jasno i zašto se to ne smije reći tako otvoreno i glasno. 

pepeljugine čizmice

Pepeljugine zle polusestre, Anastazija i Žanet, skratimo ih u Ana i Žana, su bile gladne kruha a da same nisu znale, i svi su govorili za njih da su razmažene. To je službena i stvarna dijagnoza. Moderne djevojke. Znate već ove premlade majke, a ovdje se mladost ne mjeri godinama, nego stanjem svijesti, koje žele sebi rodit najbolje prijateljice, pa kad vide kako se djeca prave i rađaju, u sluzi i krvi, uvjeravaju same sebe da su njene od plastike. U Pepeljugino je vrijeme sigurno tu ulogu igrala porculanska lutka radije negoli krpena. Voštana figura, svijeća bez fitilja. Topla i mekana, poput djevojačke kože, ali samo na dodir, vrlo lagan. Ne možete pravo ni prašinu pobrisat s takvih a da se ne iskrivi. I sa porculanom treba oprezno jer se lako okrzne slomi i razbije na sitne komade. 

Lutku se ne hrani, niti vam to pada na pamet, samo joj mijenjate haljine i češljate joj kosu. Sad zamislite one koje zatvaraju kapke kad ih polegnete na leđa. Ako ih polegnete na trbuh što vas je briga gdje gledaju i kako izgledaju. Eto, za to stvorene su bile, za to mišljene. Tako ih se izdresiralo, tako tretiralo od samog početka. A mama, je li mogla s takvim stavom biti maćeha i njima, ili madame? 

Imam to čudno sjećanje na polučizmice koje sam sama sebi od svojih novaca prvi put kupila. Čudan je osjećaj, a ne same čizme, da ta neispričana priča nosi neku tajnu koju je važno riješiti što prije za dobro svih nas koje volimo više ostati bosonogima. 

Kao mala, bila sam kao od gume, tako su se smijale žene koje su me čuvale dok je mama radit morala. Navodno sam mogla nogice stavit iza vrata i savijat tijelo na nemoguće načine tako da se moglo provlačit i kroz najuže prostore neozlijeđeno. Da sam bila jednako vješta i sa rukama i nogama, prstićima ručica i nožica, ili je takva priča bila samo. A onda bi se pojavila mama sa cipelama, papučama i strogim zahtjevima što je gore a što je dolje i kako se tretira pojedine dijelove tijela. Mrzila sam cipele, papuče i čarape, ali ona je iznijela priču da obožavam te neke određene lakirane cipele sa kopčama toliko da i u krevet idem s njima na nogama. Nije bila istina. 

I onda, ta nazovi uspomena na taj moj prvi par čizmica na petu koji sam kupila od vlastitog novca u kredenci za ukras, toliko sam ih navodno obožavala, toliki im značaj pridavala i poput trofeja hvalila se njima. Zašto ih nisam na nogama nosila, zašto se nisam u njima prešetavala, zbog čega ih nisam ponosno pokazivala cesti, gradu, svijetu. 

Točno ih se sjećam. Boje jelenje kože, s mekanom podstavom, tople i udobne, ne znam jesu li bile prave kožne, ne možete to znati bez obzira na etikete i jamstva proizvođača, vaša koža zna za udobno i neudobno, zna stišće li ili žulja, i ne misli o vrsti materijala. Vrišti li još uvijek od straha i boli. Sažuljana s mesa. Ali, kad sve to znate, onda sa više poštovanja i poniznosti i zahvalnosti ponesete taj novi dio sebe. Nekako mislim da bi tako bilo pravedno. 

Po ove sam sama u dućan išla, a nisu mi bile donesene, sama sam ih izabrala jer su mi na nogama bile udobne, a ne zato jer je bila moda i netko me uvjerio da mi dobro stoje ili da svi takve nose ili da će mi sve cure na njima zavidjeti a svi se momci za mnom okretati. U tom smislu moje. I vrijedne, a ne zbog novaca koje sam za njih skupljala. 

I ta peta, prve odrasle cipele na tak! Ne kao ono na kozjim nogama, nego me je držala na podlozi onako kako zaslužujemo i jedna i druga. Uspravno i ženstveno usporavajući ritam koraka. Morali ste misliti na to kako gazite cestu. Bez žurbe, bez srljanja, i nikako ne napamet u brzopleta zalijetanja posvuda i prema svakom. Pa do prvog nečeg što sliči na oslonac i sve sa naslikanim osmijehom koji će netko rastumačiti kao samouvjerenost samo zato što to nije. Kao Anu i Žanu. Razumijete. 

A onda su te moje noge, jednog lijepog dana, jednostavno nestale iz sobe, i to sam primijetila baš u trenutku kad sam ih najžurnije trebala, tako to uvijek bude, biva. Nisam ih mogla pronaći na vrijeme, znala sam da mi nitko neće pomoći u traženju, posegnula sam za drugim parom niskih, drugih omiljenih, ni njih nije bilo, ugurala sam stopala u vunenim čarapama u balerinke i - pokrenula novi trend. 

Moglo se čuti kako mi se zli duhovi iza leđa, tresu od prigušenog smijeha. Bile su to sestre. Maćeha - madam. 

Kasnije, puno kasnije su bile pronađene u staklenoj kredenci u kuhinji. Kako se vama čini? 

+++

- Tata, gladna sam. - napisao je samohrani otac djevojčice kojoj su rano dijagnosticirali autizam da bi ju duže mogli liječiti svi skupa. - To je bilo tako dirljivo, tako slatko, kako me je uzela za ruku iako nije ostvarila kontakt očima i povela me do kuhinjskog kredenca. Toliko sam sretan, moja mala djevojčica. Požurio sam da što prije sa svima vama podijelim svoju sreću. Osjećam da će ubrzo sasvim ozdraviti. Što vi mislite? Svaki vaš komentar ohrabrenja znači mi čitav svijet. I mojoj maloj djevojčici, također.  

pepeljugine obaveze

Nije istina ono što se ponavlja da se djeca koja su rođena u istoj obitelji odgajaju i tretiraju na isti način od istih ljudi ali da ipak ispadnu toliko različita svaka na svoj način u skladu sa svojim poimanjem pravde i nepravde ili čemu god da budu izloženi od ranog djetinjstva, a razviju se i ispadnu toliko drugačiji, i to je kao dokaz koliko je svatko original za se i kako se život razvija iznutra i kako okoliš ne igra previše, a ni poticaji niti posrnuća. 

I roditelji i društvo odluče unaprijed, što prije moguće, često prije rođenja, koje će se od djece odgajati za gazdu, a koje za podanika. Dok su braća u pitanju, a kamoli polubraća, susjedi ili stranci. Imaš dvije iste jabuke ili komada kruha za to dvoje djece, ali jednome odluče dati, a drugome ne, i to tako da se namjera jasno vidi i zna. 

- Tebi ću Ja dati, a ti ćeš morati zaradit, prosit ili ukrast. 

Na isti se način u školama dijele ocjene, u tvornicama radna zaduženja, na natječajima poslovi, na natjecanjima namještaju pobjede i rezultati. Mijenjanjem pravila.  

Ovaj prvi, nema izbora, netko je odlučio umjesto njega, da će kad naraste biti isto govno, samo ako ponavlja fraze koje kao mali čuje, i ima sredstava za podmićivanja. 

Ovaj je drugi u boljem položaju, iako se ne čini da je tako, za usavršavanja i za rad na sebi, ako ne upadne u stupicu da svoju vrijednost dokazuje nevrijednima. 

Dakle, radi, uči, rasti, ako ti je bog tako odredio, a nepravedni sluga taj položaj osigurao na način da se i ostvari. 

Bez ljutnje, zahtijevanja pravde, uspoređivanja, a pogotovo želje za zamjenom mjesta. Ovo je bolja pozicija, više je mogućnosti, više je toga ostavljeno otvorenim. Što će vam uvijek isto staro i dosadno? Pa da zamijenite stvarni život za vikend razonodu koja se zaboravlja da bi se opet ista ponavljala. Kratkoročna memorija, ne treba ovakva nikome nikada. 

Samo osigurajte sebi da ono 'zaradi, ukradi, ili isprosi' ne bude u istog tog idiota, ili demona, bit će vam lakše. Na putu ste. To je to. 

+++

U ono vrijeme, dok sam još boravila u kući roditelja, nakon bakine smrti, živjela sam samo noću. Kad su mi njezinu sobu dali urediti da ja u njoj spavam sama, bilo je dana da nisam iz nje izlazila. I nitko nikad ne bi ni pitao gdje sam. Sjećam se da sam bila mislila kako sam ludo sretna što imamo prostor na kojem mogu biti sama i svoja. 

Znam da je oduvijek bilo priča o djeci koja su se skrivala u ormarima, ispod stepeništa, na tavanima i u podrumima, a ja sam imala lijepu bijelu sobu s prozorom prema vrtu na koji je dolazila lijepa bijela mačka i kraj kojeg je rasla i cvala velika bajama. Sad je vrijeme cvatnje. Samo stabla više nema. 

Isti cvrkut ptice, jedan cvrkut jedne pjesme jednog istog tona, jedne usamljene ptice koju je gugl prepoznao kao pjev slavuja, čujem i sada ovdje u ovom sadašnjem mi stanu noću, a zapravo ranim jutrom i zimi i ljeti. Možda umišljam, možda se susjedi zezaju, možda je snimljen, možda netko od njih pokušava zaspati, umiriti se uz snimku neke snimljene meditacije, danas svi meditiraju, to je činjenica. Za mir u svijetu, a mir počinje s nama. u nama. Amen. 

Noć dopušta više, i stvarima i ljudima. Disati je lakše kad ne misliš na to da ćeš biti optužen za uzimanje onog što nisi zaslužila. Bez straha od prisilne naplate. Jer sve ima cijenu. Ako znate da bez kruha ne možete, jednako kao ni bez vode ni zraka, samo što ovog prvog treba daleko, daleko manje, a netko vam i to malo uzme i ucjenjuje vas kao da je on gospodar bog svijeta kojeg niti sagledati ne može zdravim očima, a kamoli zamislit ili izmislit ponovo, dok ste mali, vjerujete u to da niti zrak i vodu ne zaslužujete, pa dišete sporije i tiše, neprimjetnije, sve do zaustavljanja daha. 

Svjesni ste zraka, to naravno, to je ta mana s neba o kojoj pišu svi proroci i sveci. Da vas ne hrani to nešto što vam pada s neba, otkuda biste crpli snagu za udisaj pa izdisaj. 

Ali, ne pada vam na pamet ono 'pomozi mi dobri bože', jer taj bog koji se sam predstavlja takvim i prikazuje bogom i zahtijeva ono što mu ni ne treba, čisto da dokaže samom sebi svoju snagu i potvrdi status u očima promatrača, nije dobar. Ni pravedan ni strog. 'Tražit će što mu ne pripada, žeti gdje nije sijao, ubirati gdje nije sadio'. 

Ovaj ni to ne zna, samo galami i razbija stvari. Niti čuje niti sluša niti razmišlja niti osjeća, a pogotovo niti ne razgovara. Ali reći će spremno da ste takva vi. 

To su riječi, fraze, kojih se sam naslušao. Njemu su ih govorili. Njegovo ih je uho zapamtilo, ali nije razumjelo i vrte se u njegovoj glavi i on ih sad na taj način dešifrira. 

Ako uoči vašu reakciju i ta mu se dopadne, ponovit će je. I on uči. A vi ste učiteljica. zamjena uloga. Tko se čini jači, slabiji je. Tko se čini da vlada materijom, zapravo je niti nije svjestan. Ponavlja obrasce koji mu se svide ili zalijepe za prste, koji su dostupni, pa ako radi, radi. Na taj način, poboljšavate i druge, okolinu, prilike, možda radnje, jer onaj tko je tijelom veći od vas, sigurno može više toga u svijetu i potegnuti i promijeniti. 

Ako ponovi dobro, ako primijeni dobro, i ako bude dobro primljen. 

Po načinu na koji su moji roditelji grabili pozicije i bivali postavljani na njih, velika je vjerojatnost da su im ili šefovi bili gluplji od njih, ili da su ovi nešto i dobro ponovili od stvari koje su kopirali od nejake djece. Jer u stvarnom svijetu odraslih ljudi, vrlo je malo onih koji su stvarno odrasli. 

Imaju malo veća tijela, i malo više godina, sve ostalo je više manje isto. Ako ima strpljenja i mudrosti u njima, učit će od vas, ili od popova. 

Zato se i čini da svijet propada, da se sve raspada. Jer ne znaju dobro procijeniti, koji je obrazac njihov a koji tuđi, kamoli slijediti to što im se zada. 

Pogotovo kad osvijeste da kopiraju od djece, ili invalida. Koji otpor. Kakva uvreda, zar ja! 

Znam po djeci svojih vršnjakinja, kao malima, govor im je bio čist i jasno razumljiv, ali svi se odrasli u njihovoj blizini jako trude na glas izreći svoja mišljenja o ludoj djeci koja ne znaju šta zbore, kad malo porastu, pa ako im se zadrži isti dar rasuđivanja i govorenja, da su drogirana. Zato, svaki od njih prije nego dođe rok, pronađe svoje dječje meketave glasove i ponavljaju fraze sa reklama za parfeme i uloške ili gazirana pića uz odobravanje svih prisutnih starijih i priznavanje u svijet odraslosti jer govore sad nešto što se dobro razumije prepoznaje i zna. 

Srce mi se slama kad vidim šta su od njih napravili. Ali za svoje i njihovo dobro, mogu samo otić što dalje od svega, fizički. Pa neka me pretvore u ovo što sam sada, krivca za sve. 

Kad vidim s koliko prokletom prigušenom mržnjom ta djeca dijele osmijehe i medene riječi, ponosni jedva čekajući ispričat nekom, bilo kome, kako su toj i toj budali sve u facu fino, a misle se u sebi 'a budale, idiota i kretena, samo ti dipli, sviraj, kurcu sviraš, he he'. 

Je li moglo lakšim putem, a ne ovako podvojeno trudno pa dok se ne okoti na van svo potisnuto a besmisleno i nepotrebno zlo. 

+++

Noću bi redila i sređivala, radila ono što po danu ne bi mogla, zbog prisutnosti tuđih ispriječenih tijela, stalnih prigovora i zahtijeva da se maknem. A bilo je uvijek sto milijuna stvari više za uraditi. Tamo smeta noga, onamo čarapa. I tih cipela, više ih je nego nogu, nego koraka u njima učinjenima. 

A oni ujutro, kad se dignu, misle da imaju kuću koja se sama posprema. Ili da su oni sami najurednija bića na svijetu koja niti mrvicu za sobom viška ne ostave na kuhinjskoj podlozi. A tek dlake u odvodima! Četke, češljevi i kolari zimskih jakni. Oni su uredni, a ja sam prljava. Daj vidi, kakva im je sada kuća. Sad svi imaju sklerozu, i artritise, onemoćali tijelom, i zaboravni duhom. 

- Prije sam znala. Mogla sam sama. A sad eto stigle obaveze. ili godine, i šta ćeš ti sad! Trebam ić doktoru. 

Ne znam vjeruju li i sami u svoje predodžbe sebe. Prikazanja. 

Žao mi je djece. Neopisivo. 

Neoprostivo. 

I tako je isto i na poslu bilo. Bez srama uzmu ono nešto tvoje, dovršeno nedovršeno, nema to nikakve veze dok oni imaju dar tumačenja, i na sav glas svima govore da je to njihovo a da ja nisam ništa znala dok mi oni nisu to dali i naučili me. 

I tako i susjedi, ako je kap vode naplaćena više, ako su ulazna ostala otvorena, bilo što. 

Tako bi sigurno i obitelj koju bi sama zasnovala, jer je takav obrazac, test iz strpljenja, čvrstine i odanosti putu, valjda. 

Hoću li se pravdat i dokazivat njima, i time im priznat vlast nad svojim mirom, ili pokazat pouzdanje u zacrtanu stazu koju sam sebi sama izabrala. Da napravim što mogu najbolje što mogu onda kada treba ne očekujući ništa zauzvrat, niti malo kruha koji je potreba da se izgradi ovo zemljano tijelo. Koje je ionako jedino ono koje će se raspast. 

I to je neminovno to. 

pepeljugini beskrajni zadatci

Kad uočite obrazac, on se počinje raspadati. 

Zbog čega se onda mučiti oko treniranja pažnje, ako će u onom trenu kad to nešto opazimo, opasti u nepovratno? 

Kad bi stvar bila tako jednostavna, svijet više ne bi postojao. 

Može li se to uzeti kao dokaz da je svijet samoobnavljajući, jer, po toj logici, tvrdnji, primjedbi ili čemu već, obrazac koji je otpao, automatski biva zamijenjen nekim drugim, jednostavno mora tako biti, obrazac je uvjet bez kojega ne. Također, po istoj prirodi te stvari, ne postoje obrasci koji su loši, svaki je dobar ako podržava postojanje. 

Sada već mogu čuti one koji će se uplitati u dvoboj o prirodi dualnosti, i držati monologe o jednoti i cjelovitosti i jedinstvu i jednoći svega. Sveukupnost. 

Da bi života bilo, moraju biti dvije sile, i uopće sve po dva; ono nešto što stoji i ono nešto koje stoji na njemu ili pod njim, ili njemu sa strana, ono nešto što pušta glas i ono nešto što ga čuje, ono nešto što miriše i ono nešto što taj miris skuplja ili širi. Ja koja pišem i ti koji čitaš. 

Neki je pjesnik rekao da je pisati ili pjevati na jeziku koji nitko ne razumije isto kao plesati u mračnoj sobi, bez oka koje bi moglo vidjeti plesača, i možda mu se u plesu ili pljeskanju i pridružiti. 

Iako to ne znači da je nemoguće, ili da se pjesma ili ples nije dogodio, oku koje gleda, i vidi, u tajnosti. 

Kad uočite obrazac, treba ga zadržati neko vrijeme u svijesti, da on primijeti vas i da vi dobro upoznate njega. Što ćete ako rastavite na proste dijelove pa tako do uništenja, nešto što vam je u stvari dobro koristilo, i bez čega nećete moći ili znati kako ni gdje dalje. Recimo način na koji su poslagane cigle zgrade ili očice jedine zdrave čarape koju imate. Hoćete li moći dovoljno brzo sebi isplesti novu nogavicu ili izgraditi novo kućište? 

Dobra je vijest, a ovu zapamtite dobro jer je stvarno dobra, da niste vi taj koji odlučuje. Pa se slobodno opustite. 

Dakle, uočili ste obrazac i što ćete sad. Sjesti i čekati dok vam se ne raspadne ravno pred vašim licem i vašim otvorenim očima. Što ćete ako vam dođe da morate zatreptati, ili ako vas savlada san, ili vam pažnju odvuče nešto što bi mogao biti novi obrazac zreo za raspad sistema, taj uzrok svega poznatog vam zla. 

Počnite radije sa malo, i sa onime što je sigurno vaše i samo vama poznato. Bez definiranja riječi, za koje smo se složili oko značenja prije upuštanja u raspravu ovog tipa, u kojoj sudjelujete vi koji ste nešto načuli od nekoga tko je bio, baš bio! prisutan glavom i bradom, tamo na nekom predavanju, a ne preko zooma, i svojim ušima čuo, baš on čuo što se tamo reklo i o čemu se govorilo bilo. I sad vi sudjelujete u oduševljenom prijenosu informacije koja će svima donijeti bar nadu ako ne trenutno olakšanje kad shvate koliko je sve na svijetu jednostavno i lako, ako se samo obrasci koji nas žuljaju i ometaju naš mir, uoče na vrijeme, a bolje što prije jer je to dovoljno za izlječenje od ove materijalne pojavnosti i let prema onoj kojoj istinski i pripadamo odvajkada. U rečeno ništavilo kojega, da se toliko panično ne plašimo, nikad ne bi bilo dosta. Jer to je alternativa. To su ta dva. To je taj povuci-potegni obrazac. Potka i osnova. 

Većina nas više voli biti, nego ne biti. Više voli spavati pa se probuditi. Bez stanja sna nema stanja budnosti, nema buđenja, ni jutra. Zato radije spavajte! dok se jutro ne isplete smo od sebe. 

+++ 

Nisam to mogla znati dok se meni događalo; dok ste okupirani nečime, svojim poslom ili što vas već zaokuplja, boravite u tom čarobnom stanju bezrezervne vjere da i svi ostali djeluju na jednak način. 

Može li se to zvati stanjem apsolutnog povjerenja ili se radi o zavaravanju, ja bih uvijek prije sve svoje stavila na ovo prvo. 

Inače se priča ne bi odmotavala, zrak ne bi strujao i ne bismo imali, nitko od nas, što udahnuti. A izdisaji su ionako jedino što se broji. 

Valjda neka viša sila vodi račune o tome da, dok samo jedan radi, sve dolazi na svoje mjesto ili se uklapa u kalupe. 

Ako ste nekad imali priliku vidjeti, kako teretne životinje, one upregnute u kakav jaram ili kotač, guraju i vrte neko vrijeme, a onda kao da im se baterija potrošila ili navijutak prestao odmotavati unazad, pa odjednom stanu. Ili čak životinje u polju, one koje tobože slobodno na livadama pasu ili dežuraju na pospane pastire i listove djetelina, odjednom se zaustave i podižu glave, zastanu na trenutak kao da poziraju nevidljivom kamermanu, ili one vide nešto što mi ne vidimo. Ljudske oči. I magarica ugleda anđela gospodnjega kako stoji pred njima sa isukanim mačem i zapovijeda okret i povratak na početak. Tako. 

Dakle, s punim povjerenjem da sam pažena i nadzirana od strane pravednog i blagog, i moje je samo da napravim sve što bolje, da bude zadovoljan mnome, bez očekivanja druge nagrade osim vlastitoga poboljšanja. Je li to dovoljno sebično? Taman toliko da vas oholost ne odvrati sa, za vas, zacrtanog puta. Imate svoju stazu, svoju crtu i svoje obaveze na njoj. Imate svoj cilj, naravno, kao u igrici Super Mario, na kraju svakog nivoa je neka lijepa princeza koju nastojite dostići, ali kad dođete do nje, već ste na drugoj razini i tamo je jedna još bolja princeza. Super Mario je možda i Marija, a ta komodno možete biti vi, zašto ne, Pepeljuga. 

Možda stvarno i jest u igri nekakvo samozavaravanje, jer eto uspoređujete svoj život i životnu svrhu sa onom iz video igre koja je bila popularna prije nekih sto godina, dok se nisu pojavile novije i bolje s nekim još boljim ulogama i svrhama i ciljevima, čak one na kojima se, igrajući ih, možete obogatiti u stvarnome svijetu, već postoje turniri natjecateljskog tipa s keš nagradama, ali nije to to što vam govorim. Nije stvar u postizanju rezultata koje ćete uspoređivati s rezultatima drugih lakovjernika. Prije o onome da prenesete ono naučeno iz virtualnog svijeta u ovaj nesavršeni. 

Vrlo pojednostavljeno: gledaj svoja posla. Sama si na putu. Što skupiš, skupila si zbog imanja određene vještine, ili upornošću ponavljanja i vraćanja na stare zadatke koje prije nisi znala ili mogla doseći. Budi spremna na to da potrošiš zarađeno onda kad to bude potrebno, al' se ne razbacuj jer nikad ne znaš kad će zatrebati za povratak u novi život. Bonusi ne padaju s neba, moraš moći dovoljno visoko skočiti da bi ih sama dohvatila, a jednom kad ih dohvatiš, sama odlučuješ što ćeš s njima i kad ih i kako iskoristiti. Onda kad se za to prilika prava pruži. 

Izbjegavaj neprijatelje i jedi superhranu da bi mogla preskakati po platformama koje nisu uvijek na svom mjestu, ali uz malo se promatranja može predvidjeti njihovo kretanje i zamke koje su skrivene. Kad ih uočiš, one ne nestaju, ne raspadaju se same od sebe, nego je stvar tvoje odluke i vještine, snage i brzine, alata koje si do tad zaradila i njihova korištenja, stvar je tvog izbora na koji način ih izbjeći ili zaobići pa prijeći na drugu stranu na kojoj se nastavlja tvoj put prema kraju, cilju, princezi koja nastojiš postati, ili čije kvalitete ili naklonost pribaviti sebi. 

Obrazac se ne raspada, ne nestaje, ostaje na istoj stazi na istom mjestu za drugi put opet isti, ili za nekog drugog igrača koji će igrati istu igru nakon tebe. Tako. 

Nema loše dobro, nema jest nije, nema sad postoji sljedeći tren ne, nema raspada sistema, sistem je dobar! Stvar je u tome da kroz sistem ili po sistemu ti postaješ bolja, ili zbog sistema. Ti sebe poboljšaš, donosiš bolje odluke, ili barem one koje neće ugroziti nikog osim tebe same. Sad znaš trikove i varke, znaš što te koči i zadržava, a što te gura naprijed, pa ideš naprijed, ne osvrćeš se da bi gledala i uvjeravala samu sebi da si pobijedila obrazac, i da si ti uzrokovala urušavanje nečeg što je samo tebi na neki časak smetalo bilo. Tebi i kome još? Svima koje si uspjela uvjeriti ili zainteresirati za svoju šuplju priču o sistemu koji ne valja. Naravno da valja, da nema mreže, matrice, a po čemu bi se mi pentrali prema gore ili klizili put dolje. Ako si odabrala nisko, pa ti sad ne paše, tvoja je samo odluka da li promijeniti smjer, ostaviti sve ono što te do tog trena podržavalo i poticalo na tom putu, i nastaviti u suprotnom smjeru ili bilo kojem, izbor je velik ali samo tvoj. I to je sve. 

Dakle, spavajte! 

U tom pravedničkom snu, makar dopuštate sili većoj i snažnijoj od vas da upravlja onako kako je najbolje za sviju. I ne ometate one koji žele biti budni. I nastoje budnima i ostati. 

+++

Nisam mogla znati da je tako, dok sam sama prolazila tim stazama, ali kad dođete do nekog mjesta, prilike se namjeste tako, ili je stvar u položaju glave i oka, unutarnjeg ili fizičkoga, da počnete primjećivati preko drugih ljudi da odrazi u zrcalima nisu baš očekivani. 

Očekivano je da se odraz u zrcalu pokreće u isto vrijeme kao i onaj koji smatrate stvarnim, ali preklopljeno. Moja desna strana, zrcali se lijevo, i obrnuto. Ako je ta desna ruka pobrisala prašinu sa okvira, u zrcalu se to isto dogodilo na suprotnoj strani, s time da u stvarnosti tamo nema ni prašine ni okvira ni ruke ni lika koji bilo što radi, sve je čisto jer je prazno. I u tom je veliko olakšanje. Tamo nema nekog drugog svijeta koji će očekivati od vas da ga podvorite jednako kao što radite u ovome svijetu, dakle sve podvostručeno, i naoko naopako. 

Iza ovih vrata postoji još nekoliko svjetova i vrlo zahtjevnih persona, ali iza onih vrata koja se zrcale nema ničega opipljivoga niti jednim od poznatih osjetila što znači da može biti čega god ja sama budem htjela, a ne želim ništa isto niti slično ovome što znam, osim mjesta na koje bi se sklonila, pobjegla, odmorila. 

Nisu zato zrcala začarana, zato što nude, bolje reći podsjećaju na prazninu od buke od muke i od stalnog kvocanja, slobodu da u njima budete što god da vam se svidi ili da se izgubite ako vam je volja. Zaklon i zaštita. Nisu u šminkanju i u maskama koje navlačite kad ste sami sa sobom. Ta, što će vam šminka onda kad ste sami. To! je varanje. 

Kad nastojite prevariti sebe na način da uvjeravate druge da ste nešto drugo od onog koji jeste da biste imali podršku u pretvaranjima. Koga varate? Koga briga za vas? Tamo nema nikog, nema ništa. Za vas, osim vas. 

+++

U tom stanju spavanja, ili mjesečarenja, ipak radite to što vam je zadano, ali niste svjesna što vas to pokreće, a niste ni svjesna svoje vlastite snage, snage svojeg tijela, ruku i mišića, i izgovorenih riječi. 

S vremenom naučite, poput onog magarca iz priče, na osnovi mrkve i batine da na nekim mjestima radije ne biste bili, ali pošto vam nije dano prostora za odmak, neke vaše kretnje ili radnje i postupci odnosno baš zbog njih, ti udarci batine i varave poslastice, s vremenom prestaju dok postupno ne nestanu. 

Dakle samo zato što ste poboljšali sebe, trikovi i prevare su se umanjile do nestajanja, makar u vašem poimanju svijeta i života, što neće značiti da je obrazac nestao i više da ga nema ni za koga. 

Neće ga biti, ili će se barem muke skratiti samo za one koji će se kretati istim tim puteljkom na taj vaš način, prilagodbom svojeg ponašanja. 

Što dovodi do prilagodbe vašeg oblika i lika, i čak prostora oko vas, u kojem boravite, od tad, dakle od svakog poboljšanja, pa na buduće. 

Možete se naravno i pogoršati po onoj 'ne možete vi mene toliko malo platit koliko ja mogu malo radit', i taj postoji način i staza i put i istina i život, nema gore dolje, gore bolje, izbor je izbor i svima je slobodan. To je ta sloboda o kojoj se toliko govori. Možda ne birate stazu, uvjete, okolinu ni ljude, ali smjer sigurno da. Isto staro i poznato, ili nešto, bilo što novo. U tom je smislu i pogoršanje, dobro. 

+++

Sad ste, znači, svjesna snage svoga tijela, i svoje odluke da iskoristite sposobnost da sama upravljate njime. 

Počnete si postavljati pitanja kako i zašto to nisam mogla prije. 

Najprije, kako iskoristiti sposobnost upravljanja svojim tijelom, ako je funkcionalno. Do sada ste se prilagođavali i to je bilo to; ta sposobnost prirodne prilagodbe je ono što vas je dovelo do ove točke, ne pretvaranje da ste nešto što niste, da ste sposobna uraditi nešto što je uradio prije vas ili za vas netko drugi a vi se samo zakitila tuđim perjem ili kupila ulje kod trgovaca kao onih pet ludih djevica koje su čekale zaručnika skupa sa pet mudrih koje su znale same napraviti svoje. 

Dok ste se po prirodi stvari prilagođavali životnim prilikama i uvjetima, dosta je toga otpalo, dosta se toga skupilo novoga, puno ste toga naučili od drugih, neke su lekcije bile teške i bolne, na nekim je mjestima sve bilo ko podmazano. Ono što je boljelo, te bolne načine ste naučili izbjeći, zaobići ih, i ne ponavljati više, ne upadati u iste zamke. Te nas zamke ovdje sad zanimaju. Tjelesne ćemo nedostatke ostaviti u onoj, 'ako te tvoje desno oko priječi da uđeš u moj pokoj, iskopaj ga, bolje ti je slijepu hoditi kraljevstvom božjim, nego s oba oka boraviti ondje gdje je vječni cvilež i škrgut zubima. Ako te tvoja desna ruka nagoni na grijeh, odsijeci je i odbaci, bolje ti je hromu i ćopavu i kljastu, boraviti s mirom tamo gdje je dobro, nego zdrava tijela ondje gdje crv zemaljski neprestano ruje, gdje je vječni plač i škrgut zubima.'. 

Sticks and stones may brake my bones but your words wont hurt me. 

Won't, ne can't. 

Stvar je vaše volje. Izabrali ste da vas neće povrijediti da vam neće biti stalo što će netko možda reći ili pomisliti o vama. Jer naći će se zasigurno bar stotinu kavalira koji će nastojati uvjeriti vas, a onda i cijeli svijet da je važnije što će netko za vas ili o vama reći nego ono što vi sami znate da je ili bi moglo bit istinito ili približno točno, primjereno vama, vašem obliku i sposobnostima. A onda i mogućnostima. 

Ako to dopustite, da netko van vas, upravlja vašim daljim stazama, vratili ste se u položaj onog magarca svezanog za mlinski kotač u par kvadratnih metara smrdljivog prostora. 

Mogu vas povrijediti tuđe izjave i glasine, daleko od toga, i vjerojatno hoće, usporiti i vaš rast i hod i napredak, pogotovo ako ćete se svako malo morati boriti ili pravdati se. Obogaljit će vas nastojati na hiljadu neočekivanih načina. 

Na tjelesnom ste planu mogli izgubiti oko ili ruku ili nogu, ili izgubiti pravo govorenja svoje istine u svoje ime. 

Nitko odjedanput ne govori vaš jezik, barbar ste, tuđinac u vlastitom domu. Treba li zato studirati jezike, vježbati rukopis da postane čitak, slova ko jaja, bez konca i kraja? Ne znam. Valjda sve to treba. Dok se ne nauči. Nije loše znati mnoge i tuđe jezike, ako ste već određeni za vječnog putnika namjernika, bez vaše namjere i pristanka. 

Sve je igra osobnoga poboljšanja. 

Kad sljedeći put dođete do mjesta sa kojega nema dalje, jer ste dostigli svoje limite, princeza se ukazala na kraju ovog nivoa, odjednom ste na trećem, opet ista igra. 

+++

Nema puno tih obrazaca, ali ima puno ljudi koji su naučeni misliti ili vjerovati da je njihov baš jedan i jedinstven kao i oni sami, i nipošto ne odstupaju od svoje unikatnosti i to je u redu. To je stvar izbora. Ali lakše se je kretati i brže i sigurnije, ako priznate sebi da niste najpametnija na svijetu, da je bilo svijeta prije vas i da će ga biti poslije i da, kako god da vi sada hodate kroz život, da je isto tako prije vas bilo onih koji su se kretali sa više ili manje uspjeha u svemu. 

Pa zastanite malo i poklonite im se. Poklonite im pažnju, a oni će vama znanje. Ponovite što je vrijedno ponavljanja, utvrdite što je vrijedno utvrđivanja, i prekopirajte ono što bi izblijedilo da nije naišlo na vas koji ste u kopiranju dobri. 

A tako će isto i ovi nakon vas, kopirati vaše pogreške i pogotke, pa imajte to stalno i uvijek na umu. Kako god sad vi gazite po tuđim stopama, tako će i nakon vas tuđe male noge upadati, uranjati i posrtati po tragovima vaših stopala. 

Zato je važno znati koji je kalup vaš. Ne u koji ste silom prilika bili ugurani, ili se sami nastojali ugurati, nego koji je po rođenju i po pravu kalup u koji je, ajde božja ruka, utisnula ono malo blata, misleći na vas. 

njenim stopama

Jedna sam od Pepeljuginih polusestara i ona cijela propada kroz otisak malenog prsta mojeg stopala. Nije mi ni do koljena, a ona je dobila princa, gdje je tu pravednost, kakva su to mjerila, pa to je nepravda! 

Govore, takav je zakon prirode. 

Sretni su krajevi precijenjeni, zaista. 

pepeljugina kuma

Moram baš provjerit kojih je godina moglo bit prvo izdanje gričkih vještica i koje je uopće razdoblje djelovanja Jurić Zagorke. 

Tamo krajem dvadesetog stoljeća, u vrijeme kad je baš počelo mirisati na novi veliki rat dok se o onome prije pedesetak godina prošlome još uvijek govorilo kao o nečemu što se ne smije nikad-nikad zaboravit ni ponovit, Marija je Terezija bila popularnija od franje i od pokojnog Josipa kojemu se još odlazilo klanjati na grob. Govori to baš puno o narodnom shvaćanju vremena i o gropovima na tkanju dogovorene stvarnosti koji su se trebali svako malo odgropat, na nasilan način. Gordijski čvorovi, ne mačem no gromom, u ovo naše atomsko doba. Eto tako nasilno. 

Prijetio je smak svijeta, ne kaznom bogova, nego prokletstvom ljudske blesavosti. 

I sad, u tom i u takvo permanentno prepredenom stanju svijesti koja bi da ju se zaozbiljno shvati i prihvati, dapače da je nešto čemu se od rođenja težiti valja, načitanim je ženama bilo od esencijalne važnosti objasniti, prije nego doznati za stvarno, kakvu je to boju kose imala kontesa Nera. 

Zagorka piše, pepeljasta duga kosa i sjajne pametne crne oči. 

Kao žeravice, pretpostavljam, jer ipak se o uzroku i o posljedici vatre radi, a ugljen ko ugljen, je prašnjavo i ugaslo sivo crn. Ne sjaji. Ako ste kad uživo imali priliku vidjeti žar žeravice, onda znate da ni ona ne sjaji crno kao dragulj, opsidijan ili oniks. Prijeteće je crvenkasta, električno narančasta, sa crnom sredinom koja je prije mutna no sjajna. A kad se ohlade ono što ostane je bjelkasto sivo. Lug, na našem jeziku. pepeo na crkvenome. Pepel luga. Dva smo l stopili u lj. Takav je naš prijevod. Ne znam kako su je braća Grimm zvala, ali njihova sigurno nije ni prva ni jedina ni originalna verzija priče. O sirotim djevojkama koje nose tuđu krivicu ima više priča nego što takvih cura ima u stvarnosti. Valjda da ih se naglasi. Da im se zahvali. Ženski Monte Kristo. 

Moguće da je baš ovim redoslijedom išla naša Jurićka kad je svojoj junakinji za lubanju zataknula pepeljastu kosu i plamteće oči. Baronessa Nera dell Castello Blanco. Crna grofičica. S bijelom kosom. Idealna igra riječi i oblika. Za našalit se s publikom koja će brže bolje potrčat svaka svojoj frizerki da ju što prije oboji u sijedu. Prije svog vremena. Eto u tom duhu!

Kako god su prijašnje zajednice živjele po svojim biblijama, kano što moderne žive po serijama (zato se i pojavljuje sve više i više svakim danom novih tv i you tube kanala), tako je ova naša živjela na griču. Podijelila uloge među sobom, znajući ne znajući, pitajući ili kradom, mogli ste u jednom trenu doživjeti sudbinu nesretnoga jezuita, purgara ili pekarice, samo zato što se tako grupi koja traći (Nenamjerni lapsus, kojega tek na drugom čitanju primjećujem? Spell checker ga ostavlja ovakvim kakav jest, pa tko sam ja da mu presudim. Iako nisam sigurna, je li trebalo "traži", prema igri, "grupa traži grupu" koju su nas naučili u vrtiću, i koja nije bila ni malo popularna. Ili je trebalo "trača", prema igri koja nikad ne prestaje. Ostavljam je ovako, pa čitatelj neka sudi.) grupu, učinilo po vašem stilu oblačenja da će vam se svidjeti i zbiti. A za sebe su čuvale uloge elite. Marija Tereza je uvijek bila najstarija i najozbiljnija žena koja se nije davala zafrkavat, koja nije sama od sebe htjela sudjelovat, i koja je branila igru nazivajući to svetogrđem: izbjegavati pravi život i prave obaveze, to ne priliči ozbiljnim ljudima. 

Ipak ovi su sebe smatrali ozbiljnima, a nju opasnom. 

Opasni u onom smislu, kao ono, kad na stranom filmu kažu za dokone bogataše da su kao djeca s pravim oružjem u rukama, trebalo je biti oprezan i pažljiv: da majka ne primijeti. 

Najpopularnije su naravno bile one uloge koje biste da ste dijete ili starac, smatrali zločincima. 

Vjerojatno zato, što su po njihovim mišljenjima vodili zanimljive i bogate živote. Imali su i ovo i ono, i nisu se libili lukavstva i prevare i zločina i krivokletstva da bi iznijeli u stvarnost svoje ludorije. I prevara i lukavstvo i laž se u nas smatra još sada pameću i snalažljivošću i na velikoj je cijeni. Od djetinjstva vas se teše tako da prije nego progovorite kažete sve suprotno od onog što je, što vidite da je ili što vam je na pameti. 

Kontesa je Nera bila zanimljiva jer je bila zgodna i Zagorka kaže hrabra, ali ta je hrabrost graničila s glupošću do te mjere da je stalno bila u neprilikama. Ona i svi koji su joj bivali blizu. 

A njen suđenik, jer ju je htio silovati, još od prvog puta kada ju je vidio, ali se uspio iskontrolirat i to je prikazano kao kavalirstvo. 

E vidiš, može bit da je to pisano tamo dvadesetih, tridesetih godina prošloga vijeka, jer je opisivan u maniri ondašnjih filmskih glumaca, onih s mačevima i s mušketama, kojima ne znam imena jer muški nisu bili popularni kao ženske glumice tipa grete garbo i marlene d. Što dosta govori o publici koja se okuplja oko ove vrste umjetnosti. 

Je li Nera trebala bit plava poput spomenutih diva? Trepereće sivkasta poput čestica iz projektora na prostrtom platnu na drugom kraju kino dvorane? Ili pepeljasta poput bake koja sijede vlasi skriva pod šudarem, a šudar nosi ko krunu? 

Ovako je pokojna kuma Blanka koja nije znala mala slova, samo velika i samo ona koja su sličila azbuci i alfabetu, ali ne i abecedi, te nije mogla čitati nego je morala čekati da joj se pročita, lakonski ili zdravo narodski objasnila pepeljastu kontesinu kosu: 

- Pa od luga se, bože, sapun radi. Nije lug šporak, a ona je možda bila čišća od drugih ili se je češće prala pa joj je kosa bila mekanija. Ne smi se puno luga stavit, jer lužina isto zube ima, može ispeć kožu, a može i kost. A kosa i nokti su iste ko i kosti, od istoga sastava, samo šta su vanka kože i zato su tanji. Kost kad se udreš, to ne boli, pa tako i kosu i nokte možeš štrić kako oćeš a da oni opet izrastu. Eto, tako i sve drugo, samo se od sebe stvara i oporavlja. Samo ne smiš do žive kože doć. I to neka je mira. Dovle i dalje ne. Jer kožu kad i takneš, oćutiš da boli. I ne smiš doć do krvi. 

Eto to je to što smo zaboravili. 

Pepeljuga nije bila prljava ni jadna. Sjećala se tajne, ili tog što mi zovemo tajnom jer smo zaboravili. Da sve ima mjeru, da sve ima granicu. Da određene granice ne smijemo prelazit. I da ista stvar koja za nešto može biti dobra, ako je pretjerana može biti i zla. 

Ugljeni smo život. Iz pepela smo postali u pepeo se vraćamo. Kao feniks ptica. ili kako god vam drago. Zajamčeno obnovljeni. Ništa se ne baca. Sve ima svrhu. Samo valja pazit da ne pretjeramo.  

pepeljugina sestra

Pepeljuga 

Hitnja je zapisat ovu priču, prije nego zaboravim. 

Sve ove koje počinju s poznatim naslovom, ali uz napomenu da bilježim onako kako su meni jednom bile ispričane, i kako ih je moje dječje uho čulo, ispričala mi je teta Neda. Nedi je zapravo ime bilo Marijana, ali nitko ju nije tako zvao, ni rođena majka. Nede su bile stare cure, koje nikad nikom nisu dale, i u vrijeme kad sam ja bila dijete, to je bilo nešto poput počasnog naziva, kao što je danas švora ili pop ili usidjelica, iako razumijem da postoje mjesta i postoje ljudi kojima, i ovi koje sad navodim, zvuče uvredljivo. Švora je časna sestra, za razliku od rođene. Pop je papa, sveti otac. Usidjelica je žena koja može mirno stati na jednome mjestu i raditi samo ono, ili sve ono što je u danom trenutku potrebno. Tako i Neda, ne da da ju se zafrkava. Drži svoj pravac i uskače u radnju samo kad je nužno. 

Meni, takvoj kakva sam, je dugo vremena trebalo da shvatim i prihvatim da ono što me čuva, čisti i čita mi priče, nije samo jedna žena, da tih Neda ima više, i da nije svaka dobra. I mama je bila Neda, i baba je bila Neda, baka, također, učiteljica iz male škole, teta kuharica, bolničarka, ali nikad doktorica, zubarica ni frizerka. 

Prava teta Neda, rečena Marijana, je bila neka od cura iz susjedstva, ne znam iz čije kuće, Žižića ili Bobića ili Šantića, uglavnom imala je te neke knjige, priče, koje su se čuvale u kutijici napravljenoj od kore nekog svetog stabla, s koricama od prave jelenje kože, i to je svaki put bilo važno naglasiti, prije nego čitanje počne. 

Ne znam jesu li to bile originalne bajke kako su ih zapisali braća Grimm, Hans Andersen ili naša Mažuranićka. A možda je bilo nešto što je Neda izmišljala sama, samo držeći knjigu u rukama, da ima alibi, ako bi joj tko rekao da gubi vrijeme ili da kvari djecu. Čita im, zabavlja ih, inače bi se umlatili od dosade. Eto! 

Dakle, Pepeljuga, kako je meni bila ispričana, počinje sa Bio jednom jedan vitez i imao jednu kćerku. 

Budući da u svakoj od tih priča, mlade majke umiru na porodima, ili misteriozno nestaju pa na njihovo mjesto stupa zla maćeha sa još dvije zle kćeri, preskočit ću dio koji da naslutiti da se radi o istoj ženi, koja se promijenila kako su se promijenile i okolnosti u kojima je trebala preživjeti. Ona i njezina djeca. Uglavnom, uskoro i otac misteriozno nestaje, a glavna junakinja ostaje sama u vrlo nepovoljnim uvjetima. 

Pepeljuga iz naše verzije priče, ne sanjari o odlasku na balove i zabave na kojima bi mogla upoznati princa koji bi je spasio od sve većih zala kojima je bivala izložena, ali niti maćeha i zle sestre ne odlaze tamo. Pristojne cure tog vremena idu u crkve, pjevaju sa zajednicom i primaju sakramente. Tog posljednjeg, sedmog dana u tjednu, skockaju se, urede i srede, obuku najbolju robu što imaju i pokazuju samo najbolje što znaju, jer je to jedino mjesto, izvan očinskoga doma, gdje se ljudi skupljaju, druže i - mijenjaju. 

Pepeljuzi je zabranjeno i taj jedan dan da pokaže drugima svoje kvalitete. Uvijek mora biti sama u kući, uvijek mora biti prljava i uvijek mora biti zaposlena. Ali budući da se nije bunila i budući da je mnogo patila, dragi bog se smilovao i poslao anđele u vidu bijelih ptica, da paze da joj se ne dogodi neko veće zlo. 

Prve nedjelje, kad se spremila za svetu misu, maćeha je rekla da netko mora pospremiti kuću i skuhati ručak, da sve bude spremno kad se njih tri vrate, jer dolazi na ručak s njima novi pop. Pepeljuga je poslušno zgotovila sve što se od nje tražilo. 

Druge nedjelje, kad se spremila za misu, maćeha je rekla da mora odvojiti grašak od pepela i čekati ih s ručkom, inače će dobiti batina. Zatim su sve tri smijući se zaključale za sobom vrata. Pepeljuga je gorko zaplakala, a onda su se s nebesa spustila tri goluba i svaki je u kljunu imao po jednu haljinu. Jednu zlatnu, jednu srebrenu i jednu svu od dijamanata. Rekli su joj da izabere jednu, da ode u crkvu, ali prije nego što svećenik podijeli hostije, mora nestati inače će čarolija prestati. 

Pepeljuga je izabrala srebrnu haljinu. Prije nego se požurila put crkve, pogledala se u zdencu, i nije mogla vjerovati kako je prelijepa bila. Golubovi su je ohrabrili pjesmom, i obećanjem da će sve biti u najboljem redu: neka samo pazi da se sretno vrati doma. 

U crkvi je bio princ. Ugledavši novu djevojku, odmah se zaljubio. Ali, kamo je sad nestala?! 

Kad su se maćeha i dvije zle kćerke vratile doma, Pepeljuga je čekala u svojim starim krpama, a ručak je bio spreman i ukusan. Site i odmah dobre volje, tri su ženske počele pričati kako se u crkvi pojavila neka nova cura u predivnoj haljini, kakvu još nitko nije vidio, a Pepeljuga je rekla: "Znam, vidjela sam je s krova naše štale." I opisala točno kakva je haljina. 

Maćeha je istog trena naredila da se štala sruši. 

Sljedeće nedjelje, Pepeljuga je dobila za zadatak da odvoji zrnca riže iz pepela i da spremi objed. Ponovilo se sve isto od prošlog puta, sletjele su golubice, izabrala je zlatnu haljinu, princ ju je oduševljeno promatrao, pobjegla je prije hostije i rukovanja, sestre i maćeha su ushićeno opisivale zlatnu haljinu te nove djevojke, Pepeljuga je rekla: "Znam, vidjela sam je sa onoga stabla." I opisala točno kakva je haljina. 

Maćeha je istog trena naredila da se stablo posiječe. 

Sljedećeg je puta trebala odvajati brašno od pepela. Odjenula je dijamantnu haljinu. Princ je stavio ljepilo na prag crkvenih vrata, trenutak prije nego je potrčala. Primijetila je da je izgubila cipelicu, ali nastavila je trčati bosa. Sestre i maćeha su se divile dijamantnoj haljini, a Pepeljuga je rekla: "Znam kakva je, gledala sam sa tavana naše kuće." I opisala točno kakva je haljina. 

Maćeha je istog trena naredila da ju se zaključa na tavanu, i ne pusti van dok ne prestane izmišljati. 

U isto je vrijeme, princ tražio vlasnicu cipelice nađene na pragu crkvenih vrata. Sve slobodne djevojke, i poneka zauzeta, mlade zaručnice, stare cure i udovice, sve su s velikom nadom stajale u redu isprobati paše li im. Nijednoj nije. Ni uz trud i muku, ni skrivajući suze, ni grčeći stopala, ni sakateći prste. Ni klecajući, zapinjući i teturajući, nakon što su uspjele ugurati svoju veliku nogu u dijamantnu cipelicu. Princ je već izgubio nadu, kad su golubice došle da mu kažu da je lijepa nova cura zaključana na tavanu. 

Spasio ju je. Cipelica je pristajala. Maćeha i dvije zle sestre su ostale u svojoj kući, svađajući se koja će sebi dati sašiti haljinu zlatnu, srebrnu ili dijamantnu, što su ih vidjele da Pepeljugi tako lijepo stoje. A princ i Pepeljuga su otišli daleko. Na drugo neko mjesto. U drugi neki život. Nove izazove.