A onda je jedan je od pravednika podsjetio cijelu grupu na slučaj studenta medicine koji je sam sebi amputirao stopalo da bi kao fizički invalid upao na željeni fakultet, budući da mu je za prolaz falio određen broj bodova.
Ne znam kako se drugima učinio ovaj nagli zaokret u radnji, ali ja sam reagirala vrlo spremno:
Prvo što je upalo u oko, nije bio ni nepravedan način bodovanja, ni dokazivanja tipa tko ima u glavi a tko u nogama, nego fizičko samosakaćenje koje je išlo ruku pod ruku uz zanimanje ili životni poziv koji je vezan uz sakaćenja tuđih tijela.
Nazivali ih mi amputacijama ili operacijama, i vađenje krajnika i crvuljaka i umnjaka po mom skromnom sudu i poznavanju ljudske anatomije, itekako idu u istu ovu vrstu otkidanja, rezanja, rastavljanja i odvajanja, radi odbacivanja od cjeline koju su činili. Ne više manje, nego jednako i isto, kao i rezanje ruke, noge ili samo prsta ili čupanje nokta, zbog ozljede ili nezgode. Možda još i gore, jer morate otvorit rupu kojoj tu ne bi bilo mjesto, za doprijeti do krajnika, štitne žlijezde ili do bubrega.
A ovaj se osakatio sam, svojeručno. Bez žaljenja. I to kalkulirajući. Stavio titulu, status i jamstvo vražjeg pečata koji će mu netko uručiti u tu krvavu i okrvavljenu ruku ali hladno sposobnu rezati, dokazano na vlastitoj koži, kosti i hrskavici.
Znanje iz anatomije, potvrđeno. Neosjetljivost na bol(? valjda), također. Sposobnost donošenja odluka i provođenja istih, ma kakve god da se one pokazale ili činile ostatku svijeta, također.
Ja ne bih rado niti svojevoljno da me se pripusti u ruke, niti u blizinu takvoga stvorenja, kamoli liječnika koji bi me htio izliječiti skalpelima, štipaljkama ili savjetima. Niti bih vjerovala njegovim procjenama.
Međutim, rasprava je potekla u sasvim neočekivanom smjeru: treba li se invalidima davati toliko popusta, kad eto ti i takvi popusti tjeraju normalne i zdrave momke i cure da se osakate.
Najozbiljnije.
Na kojim je sve mjestima došlo do iskrivljenja?
Što ja vidim, normalni i zdravi kontra invalida, ovaj diskurs, rakurs, izričaj, koji non stop vrte ovi koji misle da su savršeni, i uzimaju kao dokaz tome - Juru.
Ili bilo koga tko po njihovu sudu nema nešto ili nekog što oni kao imaju.
Kad im se na primjer kaže da je Jure izgubio oko u ratu, ili od petarde prošloga Božića, oni automatski budu hepi jer oni imaju obadva, obadva. A ako im skreneš pažnju da Jure zato ima treće, Jure ili bilo tko drugi, krene su u defenzivu, ofendljivo:
- A di mu je neka pokaže, nek se pohvali šta može s njime!
Jure laže. A vi mu sekundant.
- Tako život funkcionira uopće, nekad nešto malo dobiješ, a nekada nešto malo izgubiš, ne možemo svi sve, ni imati ni biti, i na sreću ne moramo.
E, ali...
I sad jasno, treba se ove koji znaju što im fali, a nemaju bazu sa koje bi krenuli u novi početak, malo pogurati. Društva to nastoje osigurati preko obrazovanja, učenja i poticanja učenja novih vještina. Ako nemaš ruku, pomozi se nogom. Ako nemaš ni u nogama, a valjda imaš u glavi, pa da vidimo, čega se tu krije. Obično predivna muzika. Još neviđene slike i nečuvene priče. Pitajte djecu, njima će se dopast, a preko djece vrlo vjerojatno i odraslima, pogotovo onima koji se to tek spremaju postati. Razumiješ li govor cvijeća, cvrkut cvrčaka i ptica, u nekim je tradicijama to stanje svijesti rezervirano za svece, u nekima za učenjake, vidare i vizionare. Samo treba strpljenja do udivljenja. Strpljivost je jedna od najrjeđih vrlina.
Kad se ne bi spominjao novac, bi li itko doznao za ovaj slučaj, bi li se o svemu tako žestoko raspravljalo. I kretalo u osuđivanja onog dijela društva koje gura takove zakone. Kad je u zbilji na stvari, pogrešna procjena koju slijedi pogrešna radnja vrlo određenog pojedinca, neosjetljivoga jer je neodgovoran prema vlastitome tijelu. A možda je čitav slučaj izmišljen radi testiranja reakcije javnosti.
Pokušavam zamisliti koliko moraš biti odvojen od razuma i od tijela da bi mogao staviti neki potpis i neki pečat ispred živog mesa i krvi. Jer o tome se radilo, upis na željeni fakultet, plus sve što za tim slijedi. Koliko vruća mora bit ta želja.
Meni potpuno nepojmljiv sklop stanja svijesti, takozvanog logičkoga razmišljanja koje slijedi precizno hladno postupanje. Izgleda, takva je većina.
Može li svijest biti sklopljena, i što je sa savješću?
+++
A onda sam se sjetila, jedne davno zaboravljene obiteljske priče, vezano za nekog od pradjedova, prastričeva ne znam točno, kad čujete istu priču iz različitih glava i sjećanja, svatko priča iz svog ugla, nekome je stric, nekome otac, nekome djed, pa dok se dokotrlja do ovih vremena u kojima nitko više nije nikom ništa, svatko svima bude sve, pa tako do Abela. Uglavnom, taj je davni predak, nositelj čijeg smo svi gena, da bi izbjegao da ga pošalju u nekakav rat, u kojem bi sasvim sigurno izgubio i više od glave sa ramena, jer imao je obitelj koju je trebalo hraniti, sam sebi propucao nogu. Sad me nemojte hvatati za detalje, netko će reći da je pucao iz revolvera, netko iz lovačke puške, a netko da je izbušio rupu švicarskim nožićem kakav su svi đaci nosili u školu zbog oštrenja pisaljki, dok je po drugim pričama to bila pisaljka sama, kao u onoj poslovici pero je jače od mača. Dakle, moguće je da se radilo o krivotvorenoj ispravi o invaliditetu. To vam hoću reći. Snalažljivih ljudi uvijek je bilo i što ćete sad.
Ovisno o atmosferi u kojoj se pričalo, bila je to ili šaljiva zgoda, ili vrlo tragična, ali uvijek s istom porukom i poukom, izbjegavaj sukob pod bilo koju cijenu, ne idi u ratove i svađe koje te se ne tiču.
Ali to je drugo. Zato i govorim. Da vidite razliku.
