Neka vas izgled ne zavara, riječi je za vjerovati; ovdje ćete naći točno to što naslov bloga kaže: Gospu Smrt.
Slike i ilustracije su više podsjetnik da horor priče kojima su vizualna asistencija, nisu stvar drugih ljudi s drugih mjesta radnje i iz drugih vremena, nešto što će se dogoditi taj jedan i zadnji put i nikad više, i to nekom drugom, nama nepoznatom, tko bolje niti ne zaslužuje. Zato biram baš ciljano, ovakve banalne i svakodnevne. Često one, slučajno napravljene, koje bi svatko prve izbrisao iz memorije i galerije.
Da slučajno ne zaboravimo da je:
prisutna je u svakom dahu, trzaju i treptaju oka. Ne vreba, ovo je njezin teren, pa što bi? Samo se čudi, kako nam se dogodilo da smo je zaboravili, dok je u isto vrijeme tražimo, nazivajući je "onim nečim" što svima nedostaje.
Kako bi nedostajala, osim ako ste nesvjesni da svaki dan umirete sa svakim izdahom koji darujete nekom tko će ga nakon vas ili zbog vas udahnuti. I da bivamo lopovima svaki put kad ukrademo bogu dan. Nema se toliko vremena za gubljenje. Recite to svima!
+++
Jesu li neke, određene riječi postale popularne radi tih ustrajnih ukazivanja na to da nisu "po pravilima" ili one same nisu htjele bit "po pravilima" da bi stekle popularnost, i uopće, što je to na njima pogrešno i krivo?
Jesu li se radi česte upotrebe, same od sebe iskrivile, istrošile od prevelika korištenja, kao što to biva i sa tvarnim predmetima: što se pere, podere se, i koža i roba, i kamen i kost.
Ili je svaki od izvornih govornika nadodao neku svoju osobitost, a svaki od studenata jezika sve gledajući da ne pogriješi unio po neki svoj ispravak?
Namjera uopće nije bitna, ako čin čini da se izvorna ideja poništava.
Neki put je dovoljan naglasak da drastično promijeni značenje riječi, a ponekad je za to dovoljna boja i ton glasa.
Zato je meni draža pisana riječ. Ton i ritam zadajemo sami. A na boje bi ionako bili slijepi.
Čak kada su likovi i mjesta opisivani sa puno detalja, uvijek je više čitača koji će opise preskakati, željni samo akcije, bez specijalnih efekata koji bi krali minutažu. Pa onda, naknadno, karakter i duh mjesta, objesiti poznatome i bliskome nekom za rep. "A ti si to, tico!" Jer stvarnosti sivoj uvijek fali objašnjenja. Pa kad si zadamo likove i mjesta, dalje nema odstupanja. Crno bijeli film u kojem se zna tko je dobar a tko zao, i naravno, tko će na kraju ispast kriv za sve.
Oni nevidljivi.
Ovaj je blog neodvojiv od Statusa ptice, ako ste žedni stvarnih priča iz stvarnog života samo s pojačanim glasom onih kojima se glas oduzima. Iako je prikazano sve sa zdravim odmakom, ili baš zbog toga, realnost djeluje podnošljivija zato što je tako očito, nerealna. Fabule su fabule, likovi likovi, a obrasci obrasci. Nikad ništa od svega ovog što vam pričam, nije bila specifičnost samo jedne vrste, tipa ili rase, samo što je svatko ispriča na svoj osobit način. I dobro je samo dok može govoriti, kroz smijeh ili suze, svejedno, granice su tanke i propusne, tko bi sve te slijepce inače usmjeravao?
Te sam obrasce ovdje podijelila ovako:
Nogama hodamo, očima gledamo
Radnja počinje kad jedan strani student violine nastrada na rampi za invalide, i taj se nemili događaj nastoji iskoristiti za uklanjanje iste, u korist dva ili tri parkirna mjesta. Stvarne invalide, naravno, nitko ništa ne pita, ali oni se niti ne pojavljuju na sceni, dočim se svako toliko netko od likova sjeti primijetiti da nitko više niti ne hoda, svi se vozikaju ili se daju vozati, kao da su zaboravili "zašto će im noge", da ih i imaju.
A onda na istom mjestu gine i jedna domaća djevojka.
Priča se može čitati ovako kako sad rekoh, ali u pozadini, ili u prvome planu, radi se o jednom od onih susreta neba i zemlje, crnog i bijelog, poznatog i neznanog, stranog i tuđeg što se tek nazire i u nama samima, ali što tek preko susreta s drugima možemo moći prepoznati, definirati da bi mu i priznali mogućnost postojanja.
Magla, smog, čestice prašine koje, tek kad zasvjetlucaju u zraku primijetimo kao čudo, do trenutka kad nam netko ne skrene pažnju na to da bi mogle biti otrovane fosforom. A onda se svjetlosti preplašimo još više nego što se plašimo mraka.
+++
Moje mrtve žene
Priče o stvarnim ženama koje su počele krčiti ovu stazu kojom sada kročim, nastojeći ono što se mora ponavljati ponoviti sa više zahvalnosti i poštovanja prema njima, pa proširiti gdje je bilo usko, odbaciti višak, probiti gdje one nisu mogle, i vidjeti što dalje ima. S nadom da ove, koje će doći poslije mene, neće morati ponavljati baš sve iste korake.
Preskakanje je dozvoljeno.
+++
Sigillum XD
Priča iz neodređene budućnosti ali s točno određenog mjesta, govori o dogovaranju braka između slijepe djevojke i autističnog mladića radi viših ciljeva i vrlo sebičnih interesa ljudi koji im čak nisu obitelj, u smislu da biste mogli prepoznati slične dogovore iz dokumentirane, sa zanimanjem proučavane, pa arhivirane bliske (ili daleke, svejedno) povijesti ljudskih pokoljenja.
+++
Vodena bića
Sedamdeset posto smo voda, po kemijskom sastavu, dvije molekule vodika i jedna kisika, ostalo je što zemlja što plin. Netko bi rekao, blato, ali prije močvarno područje, kojeg razliku čini baš ta količina naložene vatre, posljedično, topline i hladnoće. Na nekim mjestima spečeni, nagoreni, pretvrdi, a sa nekih se naprosto cijedimo. O tome su ove priče.
+++
Čudni razgovori
Kako god da svaki pokret koji napravimo, pozicija koju zauzmemo, može biti meditacija, tako svaka riječ, slovo ili uzdah, mogu biti priča. Ovdje su neke od njih.
+++
Priče i pjesme, bajke i basne
su baš to, kako oznaka označuje, bajke, basne, priče i pjesme, koje su mi bivale često ponavljane kroz rano djetinjstvo te su kao takve, ponešto naivno a ponešto iskrivljeno, ostale upamćene ovako kako ih sad ovdje pričam. S naznakom da se iste fabule i likovi ponavljaju i sada u ovoj poodrasloj dobi, te ih lakše prepoznajem, i rješavam, kad se s njima sretnem kao sa problemom, zamkom ili prosto distrakcijom. U nadi da će još nekome olakšati putovanje, s tom namjerom i ciljem, ponovljeno dijelim.
+++
Čuda i snovi, pisma i poruke, dnevnici i bilješke
Nepretenciozno zovem glasom s one strane. I samo kao takve mogu se shvaćati. Dakle, ne kao glasnici o određenoj stvari i određenoj osobi upućene s određenom svrhom, nego samo šaputanja, nepotrebna prevođenja na svakodnevni jezik. Iako se sama samo svakodnevnim služe, jer drugi ne postoji, dok ga ne izumimo.
I baš to sad radim ovdje, svaki put kad mi spell checker podvuče crvenom neku od riječi koje ukucam, pa kad se zagledam i zapitam hoće li me razumjeti ljudi, ako me ispravlja stroj, i tko se u ovom slučaju treba kome prilagođavat, vrijeme će pokazati, slovnice su se i pravopisi promijenili bar par stotina puta od početka vremena do danas, samo hrabro, nema odmora, stajanja ni predaje.
Uđite, čitajte, gledajte, dijelite, recite svima, iskoristite za nešto svoje, popravite gdje vidite greške, prepravljajte i prilagođavajte da pristaje vašem obliku i zvuku. Samo nemojte zaboraviti disati. Odnosno, osvijestiti da već sada dišete. I da jedino to nikad ne prestaje. Pogotovo ne onda kad prijeđete na ovu našu stranu.
+++
