Pepeljuga
Hitnja je zapisat ovu priču, prije nego zaboravim.
Sve ove koje počinju s poznatim naslovom, ali uz napomenu da bilježim onako kako su meni jednom bile ispričane, i kako ih je moje dječje uho čulo, ispričala mi je teta Neda. Nedi je zapravo ime bilo Marijana, ali nitko ju nije tako zvao, ni rođena majka. Nede su bile stare cure, koje nikad nikom nisu dale, i u vrijeme kad sam ja bila dijete, to je bilo nešto poput počasnog naziva, kao što je danas švora ili pop ili usidjelica, iako razumijem da postoje mjesta i postoje ljudi kojima, i ovi koje sad navodim, zvuče uvredljivo. Švora je časna sestra, za razliku od rođene. Pop je papa, sveti otac. Usidjelica je žena koja može mirno stati na jednome mjestu i raditi samo ono, ili sve ono što je u danom trenutku potrebno. Tako i Neda, ne da da ju se zafrkava. Drži svoj pravac i uskače u radnju samo kad je nužno.
Meni, takvoj kakva sam, je dugo vremena trebalo da shvatim i prihvatim da ono što me čuva, čisti i čita mi priče, nije samo jedna žena, da tih Neda ima više, i da nije svaka dobra. I mama je bila Neda, i baba je bila Neda, baka, također, učiteljica iz male škole, teta kuharica, bolničarka, ali nikad doktorica, zubarica ni frizerka.
Prava teta Neda, rečena Marijana, je bila neka od cura iz susjedstva, ne znam iz čije kuće, Žižića ili Bobića ili Šantića, uglavnom imala je te neke knjige, priče, koje su se čuvale u kutijici napravljenoj od kore nekog svetog stabla, s koricama od prave jelenje kože, i to je svaki put bilo važno naglasiti, prije nego čitanje počne.
Ne znam jesu li to bile originalne bajke kako su ih zapisali braća Grimm, Hans Andersen ili naša Mažuranićka. A možda je bilo nešto što je Neda izmišljala sama, samo držeći knjigu u rukama, da ima alibi, ako bi joj tko rekao da gubi vrijeme ili da kvari djecu. Čita im, zabavlja ih, inače bi se umlatili od dosade. Eto!
Dakle, Pepeljuga, kako je meni bila ispričana, počinje sa Bio jednom jedan vitez i imao jednu kćerku.
Budući da u svakoj od tih priča, mlade majke umiru na porodima, ili misteriozno nestaju pa na njihovo mjesto stupa zla maćeha sa još dvije zle kćeri, preskočit ću dio koji da naslutiti da se radi o istoj ženi, koja se promijenila kako su se promijenile i okolnosti u kojima je trebala preživjeti. Ona i njezina djeca. Uglavnom, uskoro i otac misteriozno nestaje, a glavna junakinja ostaje sama u vrlo nepovoljnim uvjetima.
Pepeljuga iz naše verzije priče, ne sanjari o odlasku na balove i zabave na kojima bi mogla upoznati princa koji bi je spasio od sve većih zala kojima je bivala izložena, ali niti maćeha i zle sestre ne odlaze tamo. Pristojne cure tog vremena idu u crkve, pjevaju sa zajednicom i primaju sakramente. Tog posljednjeg, sedmog dana u tjednu, skockaju se, urede i srede, obuku najbolju robu što imaju i pokazuju samo najbolje što znaju, jer je to jedino mjesto, izvan očinskoga doma, gdje se ljudi skupljaju, druže i - mijenjaju.
Pepeljuzi je zabranjeno i taj jedan dan da pokaže drugima svoje kvalitete. Uvijek mora biti sama u kući, uvijek mora biti prljava i uvijek mora biti zaposlena. Ali budući da se nije bunila i budući da je mnogo patila, dragi bog se smilovao i poslao anđele u vidu bijelih ptica, da paze da joj se ne dogodi neko veće zlo.
Prve nedjelje, kad se spremila za svetu misu, maćeha je rekla da netko mora pospremiti kuću i skuhati ručak, da sve bude spremno kad se njih tri vrate, jer dolazi na ručak s njima novi pop. Pepeljuga je poslušno zgotovila sve što se od nje tražilo.
Druge nedjelje, kad se spremila za misu, maćeha je rekla da mora odvojiti grašak od pepela i čekati ih s ručkom, inače će dobiti batina. Zatim su sve tri smijući se zaključale za sobom vrata. Pepeljuga je gorko zaplakala, a onda su se s nebesa spustila tri goluba i svaki je u kljunu imao po jednu haljinu. Jednu zlatnu, jednu srebrenu i jednu svu od dijamanata. Rekli su joj da izabere jednu, da ode u crkvu, ali prije nego što svećenik podijeli hostije, mora nestati inače će čarolija prestati.
Pepeljuga je izabrala srebrnu haljinu. Prije nego se požurila put crkve, pogledala se u zdencu, i nije mogla vjerovati kako je prelijepa bila. Golubovi su je ohrabrili pjesmom, i obećanjem da će sve biti u najboljem redu: neka samo pazi da se sretno vrati doma.
U crkvi je bio princ. Ugledavši novu djevojku, odmah se zaljubio. Ali, kamo je sad nestala?!
Kad su se maćeha i dvije zle kćerke vratile doma, Pepeljuga je čekala u svojim starim krpama, a ručak je bio spreman i ukusan. Site i odmah dobre volje, tri su ženske počele pričati kako se u crkvi pojavila neka nova cura u predivnoj haljini, kakvu još nitko nije vidio, a Pepeljuga je rekla: "Znam, vidjela sam je s krova naše štale." I opisala točno kakva je haljina.
Maćeha je istog trena naredila da se štala sruši.
Sljedeće nedjelje, Pepeljuga je dobila za zadatak da odvoji zrnca riže iz pepela i da spremi objed. Ponovilo se sve isto od prošlog puta, sletjele su golubice, izabrala je zlatnu haljinu, princ ju je oduševljeno promatrao, pobjegla je prije hostije i rukovanja, sestre i maćeha su ushićeno opisivale zlatnu haljinu te nove djevojke, Pepeljuga je rekla: "Znam, vidjela sam je sa onoga stabla." I opisala točno kakva je haljina.
Maćeha je istog trena naredila da se stablo posiječe.
Sljedećeg je puta trebala odvajati brašno od pepela. Odjenula je dijamantnu haljinu. Princ je stavio ljepilo na prag crkvenih vrata, trenutak prije nego je potrčala. Primijetila je da je izgubila cipelicu, ali nastavila je trčati bosa. Sestre i maćeha su se divile dijamantnoj haljini, a Pepeljuga je rekla: "Znam kakva je, gledala sam sa tavana naše kuće." I opisala točno kakva je haljina.
Maćeha je istog trena naredila da ju se zaključa na tavanu, i ne pusti van dok ne prestane izmišljati.
U isto je vrijeme, princ tražio vlasnicu cipelice nađene na pragu crkvenih vrata. Sve slobodne djevojke, i poneka zauzeta, mlade zaručnice, stare cure i udovice, sve su s velikom nadom stajale u redu isprobati paše li im. Nijednoj nije. Ni uz trud i muku, ni skrivajući suze, ni grčeći stopala, ni sakateći prste. Ni klecajući, zapinjući i teturajući, nakon što su uspjele ugurati svoju veliku nogu u dijamantnu cipelicu. Princ je već izgubio nadu, kad su golubice došle da mu kažu da je lijepa nova cura zaključana na tavanu.
Spasio ju je. Cipelica je pristajala. Maćeha i dvije zle sestre su ostale u svojoj kući, svađajući se koja će sebi dati sašiti haljinu zlatnu, srebrnu ili dijamantnu, što su ih vidjele da Pepeljugi tako lijepo stoje. A princ i Pepeljuga su otišli daleko. Na drugo neko mjesto. U drugi neki život. Nove izazove.
