Danas sam stric Zlatan, i stric Vojko / Vjeko, stric Bariša. Kosa mi je zalizana uzgor, da čelo bude čisto. Obrve guste i izražene, daju cijelom licu izraz ozbiljan i zreo. Nebitna je boja i oblik očiju, nebitni značajni, nijemi pogledi. Nešto je drugo to što govori tko ste. Više od sjaja u očima, od mekoće jezika. Riječi su skroz nebitne.
Ono što nose, vidi se bolje od tih sitnih detalja. Lijepo skrojena odijela, kakva danas nose direktori u svim dijelovima svijeta. Njih su trojica takvi išli u polje, u školu, na balun, u šetnju. Narodna nošnja. Gospodsko odijelo.
A ta kosa, stoji tako od francuske kape, koja se nosila u njihovo doba. U doba kad su se još Francuzi gospodarili ovim krajevima. Oni nama kapu, mi njima kravatu. Nisu se te kape šivale ni nosale ovako kako sad prikazuju i dokumentarci i tutorijali za dokone / vrijedne domaćice jutjuberice. Svaki je sloj imao svoju funkciju, svoj skriveni džepić za nositi stvari u njemu: papir ili novac, pasoš, legitimaciju, propusnicu, takva su bila vremena da niste mogli vani na ulicu bez pisane dopusnice. A onaj maleni repić, ukras, što li je, na vrhu, nije ni repić ni ukras, ni pomagalo za skidanje sa glave: to je zadebljanje koje vas štiti od udaraca. Ili oružje, ako ćete se morati u obrani / napadu, u nekoga zaletjeti glavom. Komadić žice, ili kamenčić, možda kakav šiljak, ušiven u platno. Skriveno pogledima, ali svima na znanje. Za svaki slučaj.
Agricolae su, po istoj logici i istome pravu, nosili sa sobom drvene štapove za mjerenje ili čak s metalnim pojačanjem na dugome štapu, kuke ili šiljke, rečene motike i maškline, pinjure i grablje. Za obradu zemlje. I za obranu.
Đaci i studenti su smjeli nositi švicarske nožiće za oštrenje pisaljki. Iako je nekima pisaljka bila moćniji alat. Strah od pisane riječi, od zapisanog, još je jako svuda prisutan i danas. Svatko se brani na svoj način. Kad stari način zakaže, pronađe se novi. Bolje je što prije. Bolje što brže. Ali, nažalost se samo mijenjaju odijela.
Onda su se pojavile lenjinke, kečketi, suprotan klan je uvijek imao fesić. Ljudi koji su nosili crven fesić su opjevavani i kod nas kao prijatelji. S njima nije bilo borbe, oni su znali stvari koje mi nismo. Mi smo imali stvari koje oni nisu. Uvijek ste imali za naučiti nešto, za poboljšati se. Ratovali ste sa ovima sebi sličnima. Stalno neka mjerenja i odmjeravanja, u koga je bolji, u koga je veći, 'ko će koga prije.
A ljudi od nauke su nosili šešire. Kao kauboji. Ono što se negdje smatra gradski uglađeno, negdje drugo je divljaštvo.
Ili cilindre i polucilindre. Kao mađioničari. Ono što je negdje znak luksuza ili profinjenosti, negdje drugo je znak prevare ili trika.
Izgleda da se na taj način čitav svijet vrti. Nemo propheta in patria. Ako nije ovo preafektirano. Prorocima je svojstven govor, a ne lik. Riječ, a ne oblik. Misao, a ne djelo. Na osnovu njihove misli i riječi, djelo tek ima postati. A što je ovo? Priča o šeširu.
Pokojne stričeve nisam mogla znati, niti po priči, osim po tim rijetkim, starim fotografijama. Papir traje dulje od mesa. Odijelo traje dulje od tijela.
Kad i njih uništi vrijeme, možda ostane sjećanje. Kao ovo sada. Moje se tijelo sjeća, iako mozak teško prepoznaje riječi. Promijenio se jezik, što je jednom značilo nešto, sada znači nešto drugo, treće. Niti slično onome što je nekad bilo. Ne znam niti imade li smisla izmišljati novi. Dok slušam što šapće starina, simultani prijevod na neznani jezik, koliko bi štete napravio? Tijelo znade i to. Ruke pamte. Sve je u zglobu. U kostima.
Zbog tih se šešira nekad moglo izgubiti glavu, znate? Zato ih danas rijetko tko i nosi.
Kapa vam kazuje prije nego se predstavite, tko ste i što ste i odkud dolazite. Čak se na osnov kape predviđati moglo, kakve su vam namjere. Iz kojeg ste klana. Kojem se bogu klanjate. Tko vam je gazda, kapo. Pa po tome procjenjuje, vrijedi li vas napadati, tko će vas odnosno koliko njih će vas doći braniti. I onda dalje, koliko su spremni platiti da se "sprijateljite".
Stric Vojko je platio životom. On sam nije htio pristat na ucjenu. Nije bio kriv. Nije se osjećao dužan. Nije trčao po pomoć, ni zaštitu. I to je, mislim, ta strašna tajna koja se isplela oko njegova imena. Nitko ne zna zašto je pao. Nikom nije jasno. Zašto. Nisu. Dali. Zlato. A imali su.
Jesu li škrti? Jesu li ludi? Jesu li toliko zli da ne vole svoga najrođenijega, da više vole novce?
Izazovno je, jako, kako to rastumačiti.
Rastumačiti nekom, tko miješa čast i mast. Ponos i sujetu, oholost. Ljubav ili odanost, s jedne strane i grabežljivu ludost, s druge.
Moj djed je nosio kečket od tvida, engleskoga stila. Sjećam se i sada kako je mirisao. I sjećam se da se meni maloj činio da je strašno težak i da sam se čudila, zašto je i kako to nosio na glavi, toliko dugo, nekad cijeli dan. Jer po cijeli dan ni njega ni šešira ne bi bilo doma. Nije mi padalo na pamet, da ga je možda, na nekim mjestima, u nekim prilikama, skidao sa glave. To je bilo nezamislivo.
Šilt kao držak za metalni obruč, kao frizbi ili disk ili bumerang. Čvrst, težak i ubojit. Bila je sramota izgubiti šešir. Kapu. Možda čak i veća nego izgubiti glavu.
A onda su se, velim, pojavile lenjinke, slične šilterice, ali druge boje. Trebao si pazit u koga je modra, a u koga crna. I tako su se birale u dućanima. Po boji očiju. Kome, koja, bolje, stoji.
Nisi više morao biti mornar ili vojnik ili putnik iz daleka kraja, pa da ta kapa označava pripadnost, štedi vrijeme koje bi inače trošili na riječi, dodaje na kvaliteti. Sad samo oduzima. Jer ne znaš više što ta kapa može. Što se s njom sve može. Sad te žuljaju oni džepovi iznutra, pa tražiš da se isparaju i skinu. Težak ti je onaj obruč, pa hoćeš da ga izvade, da ga nema, da stave nešto mekano i toplo da ti skalpu nije zima.
A onda, malo po malo, vidiš da je bolja platnena ili vunena kapica. Pa staviš čarapu. S rupama za oči. Svrha je ista. Nekad napad i obrana. Nekad varka, trik nevidljivosti.
A zašto su žene nosile šešire? Za ukrase? Da ne bi morale često prati kosu?
Žene iz mog klana su nosile marame. Šarene i lijepo izvezene. Svaka je sama sebi vezla svoju. I to je bilo pitanje časti, ne samo vještine. I duge, duge pletenice kolo okolo glave. Ili nisko na potiljku. Znam sigurno, da to nije bila stvar mode tog vremena: slijedila su se jednostavna pravila koja su govorila kojem tipu glave bolje odgovara koji tip češljanja kose. Kakve kopče, kakve igle, koje duljine, od kog materijala. Neka je nosila drvene, neka bakrene, neka zlatne. U svakoj prilici, ne samo o sveca.
Teta Rozina je nosila dvije duge pletenice smotane oko cijele glave, sve i preko čela. Strina Anka je plela samo jednu. Teta Jelka je imala punđicu na vrh glave ispod crne vunene marame. Teta Palma je šišala kosu. Poput švore.
Kratka kosa nije pobuna. Nije predaja. Nije sakaćenje. A pogotovo nije lijenost. Nego žrtva. Dar. Da.
Kosa traje duže nego koža. Kad je odrežete, ona je još živa. I kad umrete, onda traje gotovo koliko će trajati i kosti. I istu tajnu ispričati.
Ovu koju priča sjećanje preko mojih ruku. Jer ovo su stvari koje sama nisam mogla znati, niti bi ih itko htio ispričati. Jer su se podrazumijevale? Ili jer su tajne?
Ne možete život sakriti pod kapu!
Moja je baka nosila francuzice i kad je bila moda šubara i turbana.
Ono što se ticalo fizičkoga tijela, postalo je političko pitanje: ove koje su nosile šubarice bile su proruski orijentirane, ove s turbanima anglo-američki. Mislim da je to imalo nekakve veze sa swamijem iz Indije, i zamjenom Indijaca s Indijancima. A poruka se mira, izgubila usput. Jer se sjećam straha od izrugivanja. I od prokazivanja. Žene sve okrenu na dvostruko gore.
Ili samo učine tako da se sve malo bolje vidi. Ne može vam nitko strgnut kapu s glave, ako je učvršćena iglom i pribadačama. Rečeni fermuni i šnale i špange, ovisno o tome iz kojeg ste klana. Možete se vi pravit englez koliko vam drago. Francuzica glavu čuva.
O dobro se sjećam one njene sjajne za svečane prilike. I sjećam se namještanja i provjeravanja pred ogledalima. Nije to ni u jednom trenu bila oholost ni taština.
Ovog tipa, kako današnje žene paze da im lijepo stoji, da ih uljepša, da se svide. Da ih svi vide.
Žene toga doba su dobro znale kako prolaze "ljepotice".
Očekivali su se udarci. Prolaziti cestom sama, i dandanas neki smatraju izazivanjem vraga. Ili prešetavanjem: teta pošto meta.
Ako je u kući bilo reda i mira, gledao si ostat u tom miru i u redu što je moguće dulje i bolje. Ako je bilo prilike podijelit ga sa svima, dijelio si. Ali ne shvaćaju svi dijeljenje na isti način. Većina ga i danas izjednačuje s ludošću. Uzmi, a ne plati. Prođi što bolje, za što manju cijenu.
Izazovno je jako, kako to rastumačiti.
Nekom tko sve mjeri novcem, a ne zna mu vrijednost niti što će s njime: Zašto smo ga izmislili, i zašto se koristi. Pare ili život! Plati pa se rugaj?
Ajc, di će ti duša...
- Jedina razlika između tebe i mene je u tome što ja znam da ne postojim u stvarnom svijetu, a ti to još ne znaš. -
Tako je rekao lik iz nekog romana, ne znam sad kojeg, ali čula sam to sama ili pročitala negdje, iako je moguće da sam samo sanjala, ne mogu točno procijeniti jer je sve svagdje odvajkada izmiješano, a i tanka je granica, između sna i jave, igre i razonode koju svi zovu stvarnošću. A vjerojatnost da će to isto moći vidjeti, čuti, pročitati ili odigrati približno jednak broj ljudi, onih koji misle da su već budni, i onih koji znaju da sanjaju, je ista.
Razlika će, kao i uvijek biti, samo u tumačenjima.
