Priča koju vam namjeravam pričati, može se tumačiti na koliko god vam na pamet padne načina, u bilo kojem kontekstu, u bilo kojem društvu, u smislu da se nitko neće uvrijediti, da će svatko pronaći sebi omiljenog lika u kojeg će se htjeti umotati radije nego u kom će se prepoznati, i izvući svoju neku pouku, ili čak pristati na vašu. Stari, mladi, starinski, moderni, pametni, glupi, veseli, tužni, nevjerni, vjerni, svima igra jednako. Dopast će se svima.
Kad sam ju prvi put čula, glavni je lik bio sam gospodin Bog, ali ovisno o slušateljstvu i efektu koji želite postići, možete reći da je to čarobnjak, mudrac, jogi, E.T. ili vaš direktor, sedmog jutra nakon stvaranja svijeta. Znate već dobro tu priču, Knjiga Postanka počinje sa odvajanjem svjetla od tame, i vidi Bog da je svjetlo dobro, dan prvi. Sedmi je dan određen za odmor (pod uvjetom da je sve odrađeno dobro), i tu Geneza završava, a počinje naša priča:
Probudio se, dakle, u sunčano jutro, na planetu Zemlji, protrljao oči i zadovoljan se nasmiješio viđenome. Napio se svježe izvorske vode i posjeo se u dubokom hladu. Potočić je zažuborio, ptičice su zapjevale, ugodan topao vjetrić je donio miris poljskoga cvijeća, a jedno je sitno stvorenje kraj njegova bosog stopala, zacijukalo. Pognuo je glavu, i spazio malog poljskog miša. Mijo je očito bio preplašen i gladan, pa ga je uzeo hraniti, tiho mu pjevajući. I to je bio početak prijateljstva.
Svakog je dana miš dolazio Bogu, a ovaj ga je hranio ne tražeći ništa zauzvrat. Kad je skupio dovoljno samopouzdanja, miš se odvažio istražiti čega sve ima van njegova vidokruga, isprva bojažljivo, a onda sve hrabrije i češće odlazio i na tuđe livade. Svejedno se uvijek vraćao na besplatan ručak k Bogu. Jednoga je dana za sobom doveo još miševa, i Bog ih je, sve prihvativši, jednako hranio.
Mačku, koji je živio u blizini, a kojem je bio posao da lovi miševe, nije se dopadalo što je ovih sve više, te ih je počeo proganjati nemilosrdno. Bog je, naravno, za sve to sam znao, ali takav je bio poredak svih stvari, a za sve stvari, reda mora biti.
Prestrašeni Mijo je, možda nagovoren od braće, možda prisiljen, a možda je sam mislio da je to njegova životna svrha, kleknuo pred Boga i rekao: "Ti koji si veći od nas, koji sve vidiš i koji nas hraniš i tješiš u nevoljama, zaštiti nas oda zla i ne dopusti da naš rod izgine."
Bog se smilovao mišu, ali nije mogao samo tako uništiti mačka, koji je samo tako radio, i pošteno i dobro, svoj posao, te je, mora se i to reći, preko reda, pretvorio Miju u mačka, pa neka bolji od njih pobijedi: Preživljavanje najsposobnijih!
Mijo je, osokoljen novom snagom, shvativši je kao znak da je Bog na njegovoj strani, dobio mačka. I postao glavna faca livadice.
Uskoro se priča ponovila, lokalni pas je stao napadati mačke, te je Bog Miju sad pretvorio u psa. Psa u vuka. Vuka u lava. I dešavalo bi se to pretvaranje tko zna koliko dugo, da Miji, sad u tijelu lava, nije palo na pamet da je lav, kralj džungle, i da mu kao takvome nitko ne može ništa.
Nitko, osim Boga.
Pravom kralju ne bi, ali malom mišu koji misli da je kralj, jeste palo na pamet da ubije Boga, budući da jedino bog zna kako se je uspentrao do svoje pozicije, i kao takav da je jedina, realna opasnost.
Bog je i to znao, naime, da ga miš namjerava ubiti, niti ne misleći da ubojstvom boga, on prestaje biti iti mali miš. Vraća se u točku. Više-manje sve što se ikad ticalo tog stvora.
Viiiišššš, taj prokleti miš!
Ovom je pričom, meni bila objašnjena moć molitve. Išla je uz upozorenje: Pazi kada nekoga nešto moliš, moglo bi se ostvariti!
Sama biraš svoga boga, kad su u pitanju sitnice. U položaj boga stavljaš onoga koji to nije, to je prva zamka. Bilo da moljakaš da ti se kupi nešto što tog trena misliš da želiš ili trebaš, ili da pristaneš na ucjenu tipa "ako ti meni ovo, ja ću tebi ono". Sve uvijek ide u dva smjera.
Svaka riječ koju izgovoriš se čuje i računa. Čak i kada misliš da ne čuje nitko. Uvijek netko čuje. Čak i kada ne razumije. Kao u igri gluhog telefona, prenijet će nekome, i to vrlo vjerojatno neće biti ono što se stvarno reklo. Čak i kada su zvukovi i riječi točno prenesene, može biti drugačiji kontekst, drugačija atmosfera, drugačije vrijeme ili moda. Neki mogu i šutnju tumačiti slikovito, rječito. To je druga zamka.
Izgled vara. Ono što se na van čini veliko i jako, možda u sredini sebe drhtureći cvili. Ono što drhtureći cvili, jednako je vrijedno pažnje. Uz pravo vodstvo, ili ako se jednostavno pusti na miru da se malo snađe, može postati nešto i divljenja vrijedno. Ako mu preko reda, pogotovo ako sam ne traži, pokušavaš pomoći, čak kad i naraste, bit će nekoristan. Uzaludan posao, u oba dva slučaja. Staviti sebe u položaj boga, koliko god privlačno da se činilo, to nikada nije. To je treća zamka.
Ono što se dogodi tebi, pogađa sve što se na tebe odnosi. Ono što mijenja tebe, mijenja i tvoju okolinu. Najviše zbog toga oprezna budi, što, kako i koga moliš.
No, ova priča i ne mora doć s ovakvim upozorenjem: može ju se ispričati s čisto znanstveničke strane, možete njome djeci ili odraslima koji za nju još nisu čuli, objasniti, brzinski, teoriju evolucije! Iz ničega ništa. Sve se mijenja, ništa ne propada. Mislim da baš i jest na ovaj način, ovakvom sličnom pričom i pobijana dogma o božjoj intervenciji u stvaranju svijeta: Nije moguće da je sve stvoreno u kratkom roku od jednoga radnog tjedna, i nije istina da je čovjek postao od majmuna. Postao je, očito, od vu… ovaj... lava.
Oni neduhoviti, oni kojima nedostaje mašte mogu slobodno prigovarati da vukovi i lavovi nikada nisu boravili na istim prostranstvima, i uzimati baš to kao dokaz da nam priča nema znanstvenu podlogu. Ostavimo namjerno tu "grešku". Što je više različitih mišljenja, čitanja, tumačenja i škola, to je veća vjerojatnost da će više ljudi čuti našu teoriju, i doći do onih koji će ju moći razumjeti tako kako im je dana.
Duhovita i kraća verzija, koju se još može čuti, ima nešto drugačiji kraj, koji čini bitnu razliku:
Čarobnjaku, koji je Miju pretvorio u lava, požalile su se ptice kojima je strašno išlo na živce kako se ovaj hvali da je kralj džungle i misli da mu to daje za pravo da krade i razbija, pa su izmolile za slona kljovaša, neka ga nauči pameti. Slon je spazivši Miju podigao surlom, zavitlao po zraku i par puta jako njime tresnuo o tlo: "Ajde, reci još jedared ko ti je kralj džungle?".
- Ti, ti, ti! - počeo se klanjat miš u njemu, slonu. Potajno zamišljajući kako ga čarobnjak sada pretvara u još većeg slona, od kojeg ovaj stvarni bježi glavom bez obzira. Vjera u boga i... I to je onaj famozni mit koji objašnjava velike koji se boje malih: Ne znaš ti koga on ima iza sebe da ga štiti.
U našoj se priči, to, naravno, nije dogodilo. Kljovaša, Mijo nije preživio. Bio kralj džungle, ili to što stvarno jest. U ovoj verziji gine samo jedan on, pod golemim stopalom divovskoga slona. Zato je ova verzija popularnija: Nazad u zemlju! Lažni vođe, heroji i mudraci. A narod je nevin jer je bio zaveden?
Sad kad znate priču, ne možete reći da ne znate slijed stvari. Bilo koji lik u bilo kojem trenu, možete bit vi. U nekom trenutku, i svaki od njih, odjednom. I žrtva i nasilnik. I bog i batina.
Dakle, ne moljakaj, ne grupiraj se, ne kiti se tuđim perjem, ne postoji besplatan ručak, ne nosi više nego što ti treba, ne osuđuj, ne igraj se boga, ne udovoljavaj nikome, poglavito sebi.
Sve stiže u pravo vrijeme. Sve ima svoju svrhu. Strpi se i pričekaj. Strpljenje je vrlina.
