Poglavlje (treće) u koje ulijeće tusta siva golubica s bijelom kravatom čime se otvaraju nova pitanja, kao i nova vrata.
Kako smo doznali iz prethodnog poglavlja, pripadnici SZ-a su bili, u jednakom omjeru, muškarci i žene. Članovi zbora uglednijih pojedinaca, s jednakim ovlastima i istim pravom glasa, bile su žene i muškarci. Članovi zajednice o kojima se vijećalo i članovi zajednice o čijem se životnom usmjerenju, putu i svrsi odlučivalo, jednako tako, muški i ženske, djevojke i mladići, dječaci i djevojčice. Nije bilo onog tko bi bio izostavljen, koga bi se zaboravilo, tko bi stajao po strani.
Osim jednog bića.
Još prije njenog začeća, njeno ju je mjesto čekalo. Prije nego su se roditelji sreli, sastali i upoznali, znalo se što joj je svrha. Prije nego što je zemlja zadrhtala i dopustila vodi da ju preplavi, ona je postojala. Malo prije početka svijeta, a nekako početkom vijeka, što bi značilo da je sve bilo spremano za nju. I onog dana kad se imala roditi, imalo je biti spremljeno i imalo je biti spremno. Svršeno i savršeno. Za to savršeno biće.
Međutim, Yagoda nije bila savršena kako je njena mati mislila da će biti. I to je pisalo posvuda po njoj.
Nekako na čelu je imala znak: tamno crveni, boje i veličine šumske jagode, koji joj je, da se razumijemo i dao ime, i koji je svaki put kad biste pogledali, bio na malo drugom mjestu. Niste mogli reći da je bio posred čela. Niti da je bio poviše obrve, lijeve ili desne. Ponekad bi otplutao sve do sljepoočnice. Lijeve ili desne. I navodno se po njemu moglo proricati. Što god da ta riječ značila.
A kad bi otvorila kapke, njene su oči bile poput dva crna bunara, u koja ste htjeli uskočiti što prije. Kad vas samo ne bi zadržavao paničan strah od posljedica. Ako ste vjerovali da sutra zaista postoji. I ako ste mislili da ste vi gospodar sutra.
Ne, niste mogli dugo gledati u to lice, a da vam se dobrano ne zavrti u glavi. Pa ju niste gledali uopće. Ili se makar trudili jako oko toga.
Niste mogli boraviti u njenoj blizini, a da vas bar malo ne ošamuti. Ali ste nastojali pronaći način da budete nekako na dometu njene pažnje. Jer se činilo da s njenom pažnjom primate nešto što se jedino može mjeriti sa samim životom.
Viviannei, Yagodinoj majci, teško je padalo što se sav taj narod jati oko tog djeteta. Ne, nije ju doživljavala kao svoju. Ne zbog običaja zajednice da sve dijeli, živo i neživo. Nego što su svi, tražeći Yagodinu pažnju, zapravo bili ti koji su svoju pažnju davali Yagodi.
Prije samog rođenja, činilo se da ta pažnja pripada njoj, i htjela je svakako ponoviti taj osjećaj. Zadržati ga za sebe što je moguće duže.
Zvuči komplicirano? Ali uopće to nije.
Vivianne, sigurno, nije ni prva ni jedina majka, koju je povijest zabilježila kao ljubomornu. Na rođeno dijete. Niti je Yagoda prvo dijete koje se skoro od rođenja osjećalo nevoljenim, napuštenim i samim.
Pa se sprijateljila s pticom.
Koja nije imala ljudski dar govora, ali njoj je pričala priče. Koja nije imala usne da šapuću, ali njoj je tiho pjevala. Koja nije imala ruke da zagrle, ali njoj je davala krila. Da poleti. Da polete zajedno, visoko, bez daha, stanke i odmora.
Sve do drugog kraja svijeta.
Ondje gdje je Ian stao...
...tu je nastavio. Kako je ostavio, tako ga je čekalo.
Kad je zatvorio oči, nebo je bilo tamno plavo, i granalo se tihim šuštanjem valova. Ugledao je malu sivu golubicu koja ga je gledala jednim okruglim okom. Umjesto guguta, izdahnula je whoooosh, i odlepršala na istok.
Nikad prije nije čuo takav zvuk u ptice.
Pomislio je da to uopće nije ptica, nego kakav glasnik kakvog boga. Ta misao je postala želja. S tom željom je ušetao u san. U snu ju je opet vidio.
I znao je da ona također vidi njega.
