Poglavlje (četvrto) u kojem se točnije određuje mjesto radnje, i uloga vremena.
- Iane, kako izgleda pakao?
Je li istina da nikad nema noći, da nikad nije hladno, i da nikad nije tiho?
Istina je:
ovdje dan poništava noć. Jednim pritiskom na sklopku, dodirom na zaslon, ili čak rječju. Isto je s hladnoćom i sa toplinom. To isto rade i tišini.
Ne zna se za godišnja doba, osim po diktatu. Postoje posebne najave, zna se točan sat, minut i tren, najavljuju se bučno, najavljuju se tiho, neki čak i slave. Ali ta slavlja nikada ne ispune očekivanja.
- Očekivanja?
Očekuje se promjena. Vremena. Atmosfere. Načina života... Čega god se možeš sjetiti.
I sve se to desi. Ali nikada ne ispuni očekivanja.
Očekivanje postane iščekivanje. I ta slaba neizvjesnost, postane toliko važna i postane toliko slatka da si takvih dočeka izmišljaju sve više i izmišljaju sve češće. Gotovo da nema dana kad se ne proslavlja dolazak nečeg.
- Dolazak?
Proljeća, pobjede, sunca i mjeseca, neovisnosti, sjetve i žetve, zahvalnosti, ljeta, rođendana, prvog koraka, prvog zuba, imendana, a imena ima mnogo i uglavnom su to riječi, iste ove riječi koje i mi koristimo, ali izgovorene zvuče, nekako pogrešno.
Neke čak i bole.
Iako, mislim, da to nije bila namjera. Mislim da bole zbog neuspjeha.
- Neuspjeha?
Ovdje se uglavnom oponaša, imitira i prepisuje od nekog.
Već pregaženi put, navodno je jedini siguran put. Nevolja je u tome što sami ne prepoznaju grešku. Slijepo se drže staze. Čak i kad se zna da ta staza ne vodi nikamo.
Pa radi 'prigovora savjesti', ili zbog kolektivnog sjećanja, koračaju s 'malenim izmjenama', ili 'uz malu pomoć prijatelja'. I to nazovu autentičnošću.
Imaju, čak, čitave teorije, elaborate i traktate o razlici između autentičnosti i izvornosti. Originala.
Neki od njih čak i vjeruju u to da postoji jedan isti kalup za sve, i da je njihov zadatak da taj kalup prilagode prilikama, potrebama, uglavnom svojim vlastitim, pa ako se tko ne uklopi, a tko mu je kriv. Uglavnom se pobrinu, da mu krivnja padne bolno.
Iako, ne bez pogovora.
Uvijek se, naime, stvori i još jedna strana, koja će gurati u suprotnom smjeru. I još jedna strana u ulozi miritelja. I još po nekoliko strana, koje duboko vjeruju da to nije život, a da oni znaju što je život. I žestoko se bore u ime života. I po cijenu smrti.
- Znaju li za ljubav? Boje li se boga?
Svakako imaju ime za nj.
Ali tim istim imenom, imenuju uglavnom okupiranost jednom stvarju, činom ili osobom. Ako nije tako, tad to nije ljubav.
Čak razlikuju onu sa velikim 'lj', i onu sa malim. Pridaju tome strašno, silnu važnost.
I inače, sve je sortirano, kodificirano, verificirano i unificirano, ali opet vlada nered. Police su uredne, ladice fino klize, izlozi su sjajni, ceste pometene...
Ipak posvud košmar.
Sve što ne mogu razumjeti, nazovu glupim i nekorisnim. Ono što me mogu spoznati i za što ne mogu znati, to niti ne postoji, a vi koji im o tome donosite vijest ste ili komičar ili filozof. I to je dobro. Prije par stotina godina, bili biste ludi prorok kojega bi kamenovali, ili objesili o drvo.
Sada vas ili ignoriraju. Ili vas proglase bolesnim, pa liječe.
Sve dok se ne zaljube u bolest samu. Jer su dobri ljudi. A dobri ljudi mogu voljeti sve. I ono lijepo, i još više ono ružno, u svakom božjem stvoru.
To zovu ljubavlju, to zovu dobrotom. To zovu prihvaćanjem. To im je zahvalnost.
I to je razlog zbog kojega misle da su mjera svega.
Iako su oko svega, što se smatra ljudskim, nesložni. Neslogu nazovu žarom. A taj žar, životvornim.
Gdje ima žara, ima i vatre, a gdje je vatra, tu ima života.
To je jedini život koji vide. Jedini kojeg priznaju. Oko čega nastoje. I zbog čega se trude.
A trude se jako održati tu vatru.
Možda zato što misle da je bolja od neke druge vatre. A možda za drugu ni ne znaju.
- Poznaju li druge elemente? Makar teoretski.
Samo teoretski. A neki od njih, niti teoretski. Diše se isti zrak, ali ne zna se što se diše. Pije se ista voda, ali ne zna se što se pije. Gazi se ista zemlja, jedu se isti plodovi, gradi se, sadi se, čupa se i vadi, ali ne zna se što se time radi.
Na svemu je naljepnica, na svemu etiketa, sve je slovima i simbolima označeno, za što služi, kome služi, od čega je, toč...
- Zar i ljudi?
Pogotovo ljudi. Stoje u redovima, čekaju godinama, neki po rođenju već imaju svu silu, tih etiketa, i svejedno gledaju da nalijepe još koju.
I grabi se dalje. Bitno je nagrabiti, i bitno je ostaviti dojam da se gospodari činjenicama. Da se vlada informacijama. Da se posjeduje znanje.
- Je li istina da žrtvuju ljude?
Bijelo je nebo nagrizlo jato sitnih muha. Pokušalo je otrati znoj s ledenog čela. Golemim tužnim rukama. Snažnim žalosnim rukama. Dosadnih je stvorenja bivalo sve više.
Da.
