Poglavlje (deveto) u kojem ćemo pročitati i alternativnu povijest.
Pisano je: Kako na nebu, tako i na zemlji. I mnoge usne to ponavljaju. Možda, sjećajući se da je zemlja odraz nebesa, kao sjene na površini vode, kao likovi u ogledalima. Ali vjerojatnije je, da se to vergla mehanički. Radi uspavljivanja, ili uvjerenja da su to čarobne riječi koje će njihove sne pretvoriti u materiju.
No, postoje i oni, koji premda nikada nisu slušali nikakve teorije niti filozofije, znaju da kraj koji nastavaju nije jedini koji postoji, da vrijeme u kojem žive nije jedino ni najboljije, da ima života i tamo gdje ga ne možete vidjeti ili gdje ga nitko ne očekuje, a pogotovo da ne prestaje onda kada se naše oči zatvore zauvijek.
Otvorit će se neke druge oči. Na nekom drugom licu. Na nekom drugom mjestu. U neko drugo doba godine. I možda će iza njih biti isto ovo znanje. Koje će htjeti negdje zapisati.
Yagodin je djed bio od tih ljudi. Kao prilično mlad, uvršten među uglednije, zbog mirnoće uma i djelovanja. Nije bio od onih koji bi lako planuli. Niti od onih koji su se u svemu izletavali, htijući pošto poto biti primijećeni, po dobru ili zlu, svejedno.
Njegove su riječi bile promišljene. Njegovi postupci razumni i hrabri. A nije da ga se nije lomilo, dapače.
Oženio je lijepu i mirnu djevojku, koju su obrazovale opatice, koja je mogla dugo sjediti na jednom mjestu, koja je malo i tiho govorila, i rijetko bivala viđana izvan svog doma.
Imali su jednako lijepu kći jedinicu, koju su po tadašnjoj modi poslali na školovanje u drugi grad, da nauči cijeniti što ima, da vidi kako se drugdje živi, da stekne samostalnost da ne bi morala ovisiti o drugima.
Bila je dovoljno pametna ili mudra, da shvati da je bolje ovisiti o roditeljima, nego o neznancima. Ali ipak ne dovoljno jaka da se uspije oduprijeti društvenim pritiscima. Čitav njen život je bio dokazivanje (nevidljivom nekom) da vrijedi. Sve neprirodno suprotno od onoga što je bila njena majka.
Tek je po Yagodinu rođenju, taj privid uspjela održati na dulje staze.
A Yagoda je bila slatka djevojka, po svim kriterijima. Zaista obožavana. I, ako smo u prethodnom poglavlju pročitali da je bila stara i izmučena duša, u ovome vidimo da je stvarno bila sve suprotno od toga. Bila je čista i bistra nevinost.
Potpuno prazna stranica knjige.
U istom tom duhu, Ian, o kojem smo govorili kao o otvorenoj i neistraženoj mogućnosti, morao bi biti fiksiran do bola za točku koju bi morao i sam unaprijed znati i sada se samo kretati prema njoj. Ali nije.
Ianov je djed bio jako siromašan. Ianov je otac izgradio imperiju. A sam se Ian slabo snalazio u svemu tome što je od njih naslijedio.
Ljudi su u Ianova djeda upirali prstom, kao u primjer ljudske bijede. Ljudi su u Ianova oca upirali prstom, kao u primjer ljudske pokvarenosti. Ljudi su u Iana upirali prstom, kao u kletvu koja je bačena na njegova oca, jer je Ian bio malo na svoju ruku.
Ian je mogao dugo sjediti na jednom mjestu. Ian je malo i tiho govorio. I rijetko je bivao viđan u velikim i glasnim (ne biranim) durštvima.
Iako je ponavljao da voli sve što vole mladi, Ian je volio biti sam više od svega. I za razliku od svih ostalih, nije mislio da je to bolest, jer je samoća za njega bila izlječenje.
Bučnim (i nebiranim) društvima, usamljenici (ili samotnjaci) obično izazivaju paničan strah. Ne kaže se zaludu da prazna posuda odjekuje zaglušujućom bukom, dok prepuna jednostavno pulsira zajedno sa svemirom. U tom istom ritmu.
Sjeme bačeno u zemlju nema potrebu hvaliti se što će biti kad odraste. Možda jer još to ni samo ne zna, a možda jer zna da ga i onako nitko neće uzeti zaozbiljno.
Ali kad jednom postane moćno stablo, ti nitkovi se sjate i sruše ga uz mnogo buke.
Stvaranje se događa tiho. Uništavanje je glasno.
Jedno bez drugoga ne?
Ian je mogao biti tih da uzdrži stotine ovih koji to nisu mogli. Kako je izdržavao? I zašto je izdržavao?
Ako je njegova tišina bila uzrok i posljedica tolike galame, zaista, zašto?
Mogao im se jednostavno pridružiti, dati ruke u rušenju svijeta koji i ionako nije bio nego za rušenje.
Ali, takva je bila njegova priroda. Trebao je samoću više od ičega.
A kakva je bila priroda, tadašnjega društva: nesvjesno da samo sebi kopa grob, nesvjesno je sa svih strana i iz svih oružja napadalo Iana. Panično su ga se bojali, ne sluteći da je on taj koji stvara to što će oni moći srušiti.
Što je Ian stvarao? Jesmo li mi svi, san koji netko poput njega sanja? Radi li to namjerno? Je li on sam bog?
Svakako su ga tretirali poput jednoga: stalno ga pozivajući i prizivajući, želeći biti u njegovu društvu, ne samo zato što je bio odvratni mali bogataš po rođenju, ali uglavnom zbog toga, nadajući se da će moći pokupiti kakvu mrvicu koja slučajno padne sa njegova stola, u svoj svojoj neumjerenosti. Moleći ga za stvari koje im nisu trebale, a koje im je on trebao dati, jednostavno zato što ih ima, i jednostavno zato što su ih oni tražili od njega. Kriveći ga za sve što je imao a nije dao, a traženo je. Za sve ono za što sami nisu mogli imati ili znati ili dati ili iz čiste obijesti i dosade. Jer, bog se uvijek pobrine da svatko dobije ono što mu treba.
Prije par tisuća godina, prije par stotina, ljude poput Iana su vješali na grede, gađali kamenjem, ložili na vatri. Javno.
U Ianovo vrijeme, i dalje se to radilo. Tajno.
- Bolje da mu se smiju, nego da se plaše. Ljudi koji se smiju (makar i na silu), ne mogu biti agresivni, tijelo se opusti, i mozak mu ne može narediti da podigne ruku na smrtonosan udarac. Ljudi koji se boje, to mogu, to čine, to su učinili. Pa oprali istu tu ruku. Misleći da peru savjest.
Da su se usudili i pitali ga, što on zapravo radi, odgovor bi bio "Ne radim ništa, postojim!".
