Poglavlje (deseto) u koje uvodimo još neke likove, jer život, kao ni priče, nikada ne dolazi bez malo zapetljavanja sa strane.
Nove likove? Ali ne znamo još ništa ni o dosadašnjim. Osim nekoliko kontradiktornih činjenica.
Pa o tome i jest ova priča: Da pokaže i nauči, ako ne jednom za svagda, a ono barem u procesu čitanja (i pisanja), da činjenice nisu (nikad) ono što se čini da jesu.
Što do sada znamo o Yagodinu ocu?
Da je profesor biolgije i da su mu specijalnost vjerojatno ptice. Možda golubovi? Obični domaći? Golubice!
Iz riječi i postupaka, može se zaključiti da je i sam nesiguran u svoje znanje i poziciju, i da je naviknut izvlačiti se, skrećući pažnju na druge stvari, osobe ili stanja. Ali to nije ništa novo, ni neobično. Profesor Jad je dakle, prosječan čovjek, koji samo nastoji sačuvati svoje mjesto u svijetu. A uspio se uspentrati na prilično visoku poziciju u svojoj kategoriji, koja na svu sreću nije od onih koje bi mogle utjecati ili zagorčati život većem broju ljudi.
Kompenzaciju je pronalazio, kao i svaki dobar profesor, ne u iživljavanju, nego u omalovažavanju radova svojih studenata. A nije mu bilo strano, ni zakititi se tuđim perjem.
Većina je to znala, jer je većina bila (i radila) slično. Isto. Ili još gore.
Takozvani naivci uvijek izvuku deblji kraj.
I tu se Ian savršeno uklapao.
Gospodin Jad ne bi mogao održati glavu bistrom, ni tijelo u balansu, kad ne bi imao i kakav beskoristan hobi. On se bavio burzom iz hobija.
Prebacivao je (izmišljani) novac iz jedne kuće u drugu. Sa jednog mjesta na drugo. Poput lika iz antičke komedije, trljajući ruke, nakon što zakopa talente pod stablo, pa zaboravi gdje ih je stavio.
Ta se aktivnost pratila pomno, a da on sam to nije znao. Od strane istih onih društvenih inženjera, koji su zaključili da bi Yagoda i Ian bili savršeni par.
Zaključili su, u ovom slučaju, da taj novac ne smije truliti u zemlji, već da se mora potrošiti, a kako drugačije nego kao miraz, budući da se profesor kleo da na svijetu ne voli nikoga više od svojih kćeriju, i da na svijetu nema ničega što za njih učinio ne bi.
Sedam ih je bilo. Njih šest, ispred Yagode. I sve su se udale za bogate i moćne.
Profesor je Jad i dalje mešetario svojim (izmišljenim) novcem. Nije potrošio ni novčića. Ništa im nije od svog bogatstva dao.
I baš tu je klopka u koju se uhvate mnogi. I baš tu je priča koju svi znaju, ali od srama ili od straha (jer, razlika je mala) ne govore nikom.
Straha? Od čega?
Srama? Kakvog srama?
Od smrti.
Od ismijavanja. Što je ravno društvenoj smrti. Što je još gore od smrti tijela. U percepciji žitelja ovog čudnog svijeta, koji su uvjereni da će živjeti vječno. uprotivnom - potop.
Ukratko,
malo djevojaka, a pogotovo onih koje su odgajane na način Yagodinih sestara (a takve su sve. sve po posljednjoj modi), zna da onaj tko je najglasniji u društvu, koji privlači najviše pažnje i oko kojega se sve vrti (za njihove oči), nikad nije onaj koji je alfa mužjak.
Na površini se sve čini kao da su stvoreni jedno za drugo. Na površini sve je ko na filmu: ruže, svijeće, romantika. Ni ruže ni svijeće ni takova ljubav, ne traju vječno. Prve dvije, nekad traju dulje.
Sve se čini tako da djevojka misli da je manje vrijedna, dok ona i sama u to ne povjeruje. Na taj joj se način spusti cijena, i ona pada u zagrljaj onog tko joj je dosuđen.
On pokazuje svoju milost, ljubav, dobrotu i velikodušnost, jer nju takvu nikakvu i bijednu, ipak i usprkos - voli.
Sve što je njeno, postaje 'naše', dočim se točno zna što je sve njegovo. Ako išta od svega čim se trgovalo jest. Tako da su najsretniji oni brakovi i veze u kojima je 'naše' - sve.
Razumijete?
Ima neka stara izreka koja kao savjetuje jadnim muškarcima da se ne žene bogatim djevojkama, jer tada navodno ona gospodari njime, a prirodno je da bude obrnuto.
Zato i jest izmišljen čitavi taj cirkus:
Riječima se uništi sve dobro i lijepo, kad mu spustiš cijenu, kupiš. I onda je tvoje!
Dakle, ne govorim ovdje o tom da su Jadove kćerke bile njegovo blago, u prenesenom smislu riječi.
On je zaista imao te novce. On je stvarno prodao svoje kćerke, u roblje tim budalama. Koje su se kočoperile, stečenom ljepotom, dobrotom, skromnošću, velikodušnošću, duha, uma, tijela i razuma.
A onda je stigla Yagoda na red.
Djevojka je očito bila slijepa.
Djevojčin je život trebao biti pošteđen. Ali do vremena u kojem je ona živjela, već su izmišljeni ti vražji pečati, koji su joj na svaku ranu nalijepili etiketu i cijenu.
Kad su se bonusi zbrojili, ispalo je da vrijedi još više od svih svojih sestara:
mirna, tiha, prirodno lijepa i skladna, bez problema sjedi na jednome mjestu. Ne stvara probleme: kako ju ostaviš tako ju i nađeš, gdje ju ostaviš, na istome je mjestu. Predvidljiva i plaha. Mogao si od nje raditi što hoćeš. Oblikovati kako te volja.
A nakotilo se do tad bar hiljadu pigmaliona.
I još ta sreća! Ona je potputno bespomoćna. Ona za sve treba asistenta. Asistenticu. Uz jednu Yagodu, dobiješ bonus ženu. Koju možeš mijenjati kako ti se svidi. I kad ti se svidi.
Ta, neće valjda bolesna žena znati izabrati sama sebi sluškinjicu!
A sve je još ljepše jer ne morate novčića potrošiti iz vlastog džepa, naime, sve to financiraju dobri ljudi kojima će uzeti, pa preusmjeriti zajednica uglednika.
Na vama je samo da osigurate da njoj nikada ne bude dobro. I da ona sama u to vjeruje.
Uspjelo im je to već s Yagodinom bakom. Uspjelo je s Yagodinom majkom. Uspjet će i sa samom Yagodom.
A onda je došao taj neki Ian Gadd!
