Poglavlje (osmo) u kojem bismo sudjelovali u lovu na mladenku. Kad bi ovo bila ta vrsta priče.
Kao što je Ian, u stvarnom svijetu, bio student biologije, tako je Yagoda u stvarnom svijetu bila studentica teologije. U stvarnom je svijetu sve bilo stvoreno za njihov susret i uopće za dobar razvoj prijateljstva.
Yagodin je otac bio Ianov mentor za završni ispit. Ian je, osim znanstveničkog, imao i pjesničkog dara. Za pjesnike se obično kaže da su dodirnuti božanskim dahom. Ili duhom? A u stvarima koje se tiču bogova, Yagoda je bila teoretski potkovana. Ili je bar bila na tom putu.
Osim toga, simbol duha svetoga, bila je golubica. Predmet Ianova interesa, i tema diplomske radnje.
Nikako se nije moglo reći da neće imati zajedničkih tema, kad im se jednom da prilika da budu nasamo zajedno.
U nevidljivom je pak svijetu, kako je već bilo naznačeno, Ian bio mogućnost koja se tek trebala ostvariti, ali nije morala, dok je Yagoda bila nešto kao miljokaz, na tome putu, i to joj je bilo jasno na čelu zapisano.
Ian je imao sklonost da u svemu traži (skriveno) značenje, iako mu odgonetanje nije uvijek bio prioritet. Uživao je, slobodno se to tako može kazati, u činjenici da je svijet koji ga okružuje, skup zagonetki, kojima je on pristupao iz pozicije zaigranog djeteta.
Primjećivao je, naravno, bio je već toliko zreo, da u tom svijetu postoje ljudi koji imaju slične poglede na život, ali i da su se pristupi razlikovali koliko su se razlikovali karakteri koje su sebi uspjeli izgraditi. Ili koji su im bili nametnuti.
Da, bio je već toliko zreo, da je mogao vidjeti da se ljudi radije i više trude oko svega drugoga, dočim same sebe, radije i više doživljavaju kao gotov entitet, gotov čin, svršenu radnju. Onoga kome je preostalo samo to da daje imena.
I to je to što je (njihovu) životu davalo šupljinu.
Gotovo na isti način, na koji je (Iana) uživanje u igri, popunjavalo.
Može vam zvučati, ova filozofija, ispuhano: ali bolje se nije mogao sjetiti.
Yagoda, s druge strane, nije imala nikakvu filozofiju. Ali jest imala dosta zamršenu povijest. Iako mlada, sjećala se, i nosila je u sebi teret svih svojih pretkinja:
Ona je bila ona žena koja je ustajala prije svitanja da u svom miru pozdravi sunce. I bila je ona žena koja je u hladnoj vodi prala rublje dok joj ruke ne bi pomodrile od bola. I bila je ona žena koja je rađala zbog straha od umiranja, i ona koja je umrla pri porodu. Ona je bila ona žena na koju su pokazivali prstom, jer nije bila tako dobra da u svakom momentu bude voljna. Njoj su odrezali kosu, da je učine ružnom pred ljudima i pred bogom, toliko ružnom da bude nevoljena. Njoj su pjevali pod prozorom. Svadbene pjesme. I pjesme rugalice. Ona je pekla kolače, koje su odlučili ne pojesti. Nju su svi oponašali, jer nisu znali što bi drugo, a jedina ona je samo išla svojim putem, na svoj način, u svom ritmu. Slušajući svoje kucajuće srce. Čak ne brojeći otkucaje, ne stvarajući melodiju kojoj će dodavati riječi, samo prateći taj ritam, jer se to učinilo u redu. Jer je bilo kako treba.
Na obiteljskom stablu, koliko je sama mogla pratiti, njezina baka je dočekala spas glavne junakinje Grimmove bajke, u vidu princa koji ju je odveo daleko, daleko, u nepoznat, novi kraj, gdje su živjeli dugo, dugo, dugo.
U nepoznatu, novom kraju, dočekalo ju je razdragano mnoštvo i ono što bajka ne spominje, jer se podrazumijeva, mnogobrojna rodbina i prijatelji, koji su njoj bili stranci. Bila je čudo od tri sata, a onda su je, i na glas, odlučili mrziti, jer je bila strankinja. Iako se jako trudila postati 'naša', čak 'našija od naših', sve što bi rekla ili napravila bilo je ismijavano i umanjivano do neprepoznatljivosti, do nevidljivosti.
Nije iskoristila tu nevidljivost za svoj vlastiti, osobni i privatni rast, rad. Na sebi i za sebe. Za žene koje će ju naslijediti. Nego je dopustila da po njoj, daju ime bolesti koja se manifestirala u neobjašnjivoj i bezrazložnoj tuzi. Da, bezrazložnoj. Ta, imala je sve. Imala je svoj kraj iz bajke.
Yagodina majka je nalijedila istu tu bol. Bol od koje se nije moglo disati. Bol s kojom se nije moglo živjeti. Bol koju se moralo izliječiti, rađanjem, rađanjem, rađanjem. Moralo ju se izliječiti!
Yagoda je bila zadnje, najmlađe dijete. Imala je, od rođenja, znak, nekako na čelu. Mali, tamno crveni, u obliku naopake suze. Koji, kao da je bio život za sebe. Kao da je imao svoj život.
Ne biste mogli, u stvarnom vremenu, vidjeti da se taj znak kreće, ali ne biste niti mogli sa sigurnošću reći, je li poviše lijeve obrve, ili poviše desne. Je li na lijevoj sljepoočnici, jer je jučer bio po sredini čela.
Taj znak, na djetetovu čelu, je uzet kao upozorenje, razlog da se stane, i vjerojatno je da bi Vivianne pri sljedećem porodu bila umrla.
Mržnju žena, nasreću, nije prenijela na djevojčicu.
Djevojčica je, očito bila dovoljna kazna. Samoj sebi, a ne samo Viviannei. Sad je došao red na sažalijevanje. Cijela je zajednica nastojala da nekako pomogne, i ta razorna pažnja bila je promjena u kojoj je Vivianne naučila uživati.
Kad bi se učinilo da svijet gubi interes za nju, izmislila bi nešto, bilo što o, kome drugom, do Yagodi:
Bilo što, bilo da je nešto rekla, ili nacrtala. Bilo da je nekog vidjela ili negdje bila. Ali češće da je predvidjela, predkazala, unaprijed znala. A to što je unaprijed znala, uvijek su bile neke katastrofe. Osobne, privatne i 'naše', ili svjetske, globalne i univerzalne.
Možda bi ju ismijali. Da ih pogled na Yagodino lice nije ispunjavao strahom.
Smijeh je lijek za strah?
Da, tako se kaže.
A kaže se i da će se gomila smijati i da će orkestar svirati, dok brod bude tonuo, dok se svijet bude raspadao.
Bojali su ih se.
I to je veselilo Viviannu, nije da nije.
Strah je loša zamjena za poštovanje. Ali, bolje se nije moglo.
Strah je Yagodu upisao na Teološki fakultet. Strah koji se preimenovao u znak, ili opravdanje, da ona nije vražji okot. Ili, ako i jest, da se makar jako trudi promijeniti. A živući znak na njenom čelu(?), zanemarivan je, ignoriran i sakrivan, kosom, trakom ili kapom. Da, toliko ih je strašio da su ga odlučili ne vidjeti.
To 'neviđenje', u samoj je Yagodi izazivalo takav osjećaj usamljenosti, da se navikla na nj. Do te mjere da nije mogla uživati u ljudskome društvu. Dapače, nagovještaj da bi ga morala otrpjeti, izazivao je u njoj nešto poput fizičke boli.
U davna su vremena, djevojke poput nje, bivale udaljivane iz zajednice, za njihovo vlastito dobro. Ali, Yagoda je živjela u vrijeme, kad se društvena izolacija smatrala sramnom, kad je bilo popularno imati mnogo prijatelja i biti viđan u velikim (ne biranim) društvima, kad se moralo biti glasan i prisutan, pod svaku cijenu. Samostan, u koji se ona sama nadala dospjeti, je bio proglašen javnom kućom, stanovnice mu sumnjivim ženama, i gotovo da nije bilo crkve, pod čijim se temeljima nije iskopala kakva grobnica s dječjim leševima, što je bio dokaz da su se tamo nezakonito pravile, a zatim vragu žrtvovale nevine duše.
U tom i u takvom su vremenu živjeli Ian i Yagoda, jedna otvorena i neistražena mogućnost, i jedno izmučeno i uvijek iznova pogrešno tumačeno postojanje, kojima se spremao brak(?).
Spremao se.
I na nebu i na zemlji.
