Poglavlje (sedmo) u kojem ćemo malo pronjuškati po zgradi.
Zgrada je živa samo u vrijeme ručka: od dvanaest do otprilike dva, tri sata popodne. U dvanaest je panika. Onda strah i žurba. Lupanje i svađa, skoro na svakom katu. Čak i tamo gdje žive samci, može se čuti ne baš tiho psovanje. Zatim kratak i slab osjećaj zadovoljstva. Pa opet tup san.
Hrana je jednostavna, a priprema efikasna i brza, ili, koliko već treba da se isprži krumpir, podgrije grašak iz konzerve, dokuha juha iz kesice ili nakapa još majoneze u topli. Sve je to siguran posao, uvijek isti, koji neće razočarati, koji više nije sramota, i koji svi vole.
Ako pak ne vole, uvijek možete okriviti dućan, trgovca, tvornicu ili malog proizvođača. Pa u prosvjed! Za bolje danas, za zdravlje djece i majke prirode.
- Nismo mi budale!
To je život?
Činilo se da jest.
Ian ih nije mogao ni žaliti, ni suosjećati. Bio je zbunjen, pred tolikim pravednim ponosom i dostojanstvnom. Riječima, koje su sami izmislili, ali im nisu znali značenje. Ako su i trebale imati kakvo.
Sa nekih je katova mirisalo fino. Na nekima, na trulež. Nije mogao vjerovati da će taj miris, netko progutati, zajedno s materijom koja mu pripada.
- Ne jedi njihovu hranu. - to je bilo prvo pravilo. Zajedno sa 'ne zbližavaj se sa njihovim ženama'. Kao da se žene i hrana podrazumijevaju. Ili kao da su jedno te isto. Jedna te ista stvar. Da, stvar. Primijeti se jako, da ovdje žene čak i same sebe tretiraju kao stvari koje će netko konzumirati. Netko? Bilo tko. Toliko su se trudile prodati - bilo što, izgled, pamet, nježnost, vrijeme, hranu, sebe - da je prostor oko njih bio mučno, gusto, prozirno, akutno i tupo bolan.
Ne konzumiraj! Koliko teško to može biti.
Negdje iz blizine čula se strašna svađa, dvoje odraslih s djetetom. Nije mogao ocijeniti sa koje strane dolaze zvukovi, da li iz stana poviše, ispod, ili ispred zgrade. Sve se stapalo u jedan šum. U isti zvižduk. Dijete je kroz plač nešto tražilo, a (valjda) roditelji su mu se rugali oponašajući plač. Nije se moglo razaznati, plače li dijete iz obijesti ili od muke. Niti se moglo razaznati, jesu li ovo dvoje, odrasli ili su i sami djeca. I to je trajalo. To se ponavljalo. Na mahove. Dok dijete nije odustalo prvo. Zaspalo od umora. Ili izgubilo glas.
Količina mržnje je bila nepodnošljiva. Da, količina. Kao da je to bio cilj. Stvoriti što više toga materijala. Iscrpljujućeg materijala. Umjesto uspavanke.
Negdje iz blizine čuo se lavež. I čulo se ušuškavanje i ućutkivanje. Tako prodorno i nametljivo 'ššššššššš', tako da svi čuju kako se umiruje nerazumno stvorenje. Nježnošću, a ne vikom, ni posramljivanjem. Čulo se i nešto nalik na udarac uzicom. I lavež koji postaje cvilež.
Količina je mržnje bila još nepodnošljivija. Jer je bila pomiješana s ohološću.
Koliko jadan moraš bit za to?
Negdje iz blizine čule su se vijesti s radija. Kao u nekom starom filmu. Bile su izvor straha i panike. Čak i muzika, koja ih je prekinula, prenosila je sve pogrešne tonove.
Koji su se valjali, preko balkona i kroz zidove. Kotrljali niz stepenice. Udarali o prljave rukohvate, ne želeći kliziti po njima. Zaobilazili stare ormare, kutije i veš-mašine, od kojih se nije moglo naprijed. I koje nisu mogle natrag, jer ih nitko nije htio.
Natrag? Kako molim?
Ian je imao krasan stan s pogledom na planinu sa istočne strane i na more sa zapadne. Sjever i jug su pripadali starijoj gospođi koja je radije boravila na selu, i tom je selu bio zahvalan do boga.
Bio je sam. I bio je sretan. Bio je sretan. Jer je bio sam.
Ništa mu nije trebalo, osim toga sunca koje ga je budilo. Osim mjeseca koji je s njime razgovarao. Osim neba, koje je rijetko donosilo ptice, ali slutio ih je, bez ikakve sumnje, negdje u oblacima.
Usamljen netko bi u oblacima tražio anđele, ili bi tražio odgovore, i sigurno bi našao utjehu u tom lažnom prijateljstvu.
Ali Ian nije bio usamljen. Stoga nije tražio društvo.
Ptice, koje je čekao, nisu bile prijateljice. Bile su znakovi, signali, slova knjige koju je želio pročitati. U kojoj je bilo zapisano sve, od početka svijeta, i samo malo nakon početka vijeka.
Bio je siguran da postoji.
