Poglavlje (jedanaesto) koje nas vodi u kuću Gadda.
Razlog zbog kojeg se Ian nije snalazio u vlastitoj koži, nije bio on sam. Kratku povijest njegove loze već smo ranije dali, djed je bio jako siromašan, otac je, iz ničega, stvorio carstvo, u kojem se Ian slabo snalazio.
Na čemu se obogatio Ianov otac?
Trgovao je energijom. Njegov je otac kopao u rudniku, i kad bi ova priča bila bajka, Ianov djed bi imao potencijal sretnoga patuljka. No, budući da bajke pišu ljudi koji se boje naglas govoriti istinu, a nadajući se da će ih bar netko pročitati s pravim razumijevanjem, mi nećemo duže okolišavati, držeći vas u uvjerenju da je materijalno siromaštvo dobra stvar za dušu.
Gospodin Gadd je, a to će vam svatko reći jasno i glasno, prezirao bijedu, i nije prezao ni od čega da ju izbjegne.
Kaže se da ni jednog bogataša ne smijete pitati kako je zaradio prvi milijun. A svi sljedeći su legalni i legitimni. Porezi su pokriveni. Radnicima se redovito isplaćuju bonusi. Brine se za siromašne, usamljene i bolesne.
Zato što na površini sve ide glatko, ispod površine kulja od pritisaka.
Zato što nema oči dobre za površne stvari, Ianu je teško pratiti korake, koji bi se od njega očekivali. Zato što ne može skakati na svako 'hop', a ne mogavši se odreći jedinca sina, smislilo se kako da uvijek bude prisutan, a da ne bude na smetnju:
trebao se baviti humanitarnim radom, ali nije imao dovoljno smisla za biznis, pa su ga dali u znanstvenike. U Ianovo doba zvijezde ni komete nisu više bili 'in', a kako su mu oči vječito bile uprte u nebo, poslali su ga, neka studira ptice.
Zašto ne anđele, možda će se netko upitati? Zbog čega ne teologiju, tad bi bila i veća vjerojatnost da, kao slučajno, upozna Yagodu, pa da se dvoje mladih zaljubi i spoji?
Pa, rekli smo već, u boga se vjerovalo još jedino iz računa. O bogu se govorilo jedino zbog debate. A i za debate je bilo uvijek boljih tema.
Osim toga, do Ianova vremena, nije bilo crkve u kojoj nije otkriven pedofil, u kojoj nije pronađeno groblje, što se uzimalo za dokaz, u blažu ruku, neokajanih zločina, u nešto grublju, kanibalizma.
S Yagodom je bilo drugačije, iako su opatice bile na zlu glasu, kada ženu prati kakav 'zao' glas, može joj se to računati u pluseve.
- Tako nevino lice, a iza njega vražićka! - većina izgovara sa simpatijama.
- Mala je vatra živa!!
I meni, dok ovo pišem, usporedbe, analogije, interpretacije i kvalifikacije, ne sjedaju dobro. Ne želim ni misliti o tome, kako bi se osjećali njih dvoje kad bi sve to znali. Pa ću se pretvarati da ne znaju. Više za svoje, no za njihovo dobro.
Vratimo se Ianovu ocu, kakvom je energijom trgovao, jer će to biti bitno za radnju:
Isprva mu je bilo bitno da prisvoji rudnik u kojem je rudario njegov siroti otac. Iz nekakve osvete, ili zato što mu je to bio pojam uspjeha, moći i uopće ostvarenja. To je bio čitav svijet za koji je znao. Kako je učio i rastao na putu prema gore, vidio je da postoje na svijetu i gore stvari od bivanja ispod površine zemaljske kore, pa je počeo cijeniti jednostavnost svojih predaka. Oni naime nisu znali da se tjelesna toplina može održavati, ne samo materijalnim stvarima. To je bio primitivniji put. Uzeti energiju iz zemlje, u vidu nafte ili ugljena, bilo je teže, iako se činilo poštenije, nego uzimati energiju, direktno sa izvora. Na izvor je samo trebalo staviti branu, rampu i naplatnu kućicu.
Ne govorim sada o vodi, ili o kakvoj egzotici poput razbijanja atomskih jezgara, govorim o ljudskim resursima. O ljudima je riječ.
Posjedovao je, i upravljao vrlo utjecajnom televizijskom mrežom. Koja je manipulirala gotovo svime čega se možete sjetiti.
Iako vrlo utjecajan, sam gospodin Gadd se vješto držao sjene.
Ali bio je lik (za) kojeg ste morali znati. Inače...
I ovdje opet dolazi ista stara priča o (pogrešnom) "dojmu" kojeg ostavljamo:
Sam Gadd nipošto nije bio negativac, a je li bio duboko nesretna osoba, to ne bi znao, ni kad bi imao hrabrosti da pogleda u sebe.
Kao dijete, svjedočio je bezrazložno nasilnoj smrti svoga djeda, što je na nj ostavilo zaglušujući i zatupljujući osjećaj praznine, jer nije bilo nikoga da mu rastumači, a sam je bio premalen da bi znao da na svijetu postoje ljudi sa lošim namjerama, ali da je puno više onih kojima dokolica upravlja umjesto da oni uživaju u njoj.
Što je bilo to što je mladi Gadd vidio?
Vidio je svog uobičajeno nepomičnog djeda koji nijemo podnosi krive optužbe da je ukrao iako je svima bilo jasno da je to nešto što on fizički ne bi mogao napraviti. Godine pod površinom zemlje slomile su mu volju, a "nezgoda na poslu" noge, te se nije mogao kretati.
Onda su se, dobri ljudi sjetili, da je pomisao na zločin, gora od samog zločina, te da je to zapisano u starim svetim knjigama.
- Možda on sam to i nije napravio, ali on je isplanirao i organizirao. Nagovorio nevinu djecu, koja još ne razlikuju dobro i zlo. A to je još gore, nego kad se ukrade iz nužde. Radi preživljavanja, njega i njemu bliskih i dragih. Gad je navodio na grijeh. Treba mu se suditi strože.
Ne, nije to bilo 'pravo' suđenje, o kakvom možda imate predodžbu prema nekom od filmova koje će kasnije i sam Gadd producirati i propagirati. Sudila je rulja. Kako su u rulji uvijek nađe netko tko se od straha počne hihotati, umjesto da vrišti, sve je proteklo nekako u tom tonu.
Naprtili su, nepokretnog Gada na nekakva kolica, i u bučnoj povorci proveli kroz glavnu cestu.
Njegov unuk, koji ni sam do kraja svog života neće znati zašto, pratio je tu povorku i bio njen dio, sve dok netko djeda nije polio benzinom. Onda se onesvijestio.
Poznavao je većinu tih ljudi, a bez sumnje, oni svi su poznavali njega. Ipak, nitko nije obratio pažnju. Na sreću, nitko nije na nj obratio pažnju. Ali strah, da će se bijes ili ludost gomile prebaciti na njega, da će njegovo naslijeđe biti vječna sramota i vječna krivica, iako fabricirana, bio je ne samo glavno pogonsko gorivo, nego i neka vrsta zaštite. Radi koje nije, kao što to većina radi, patio od toga da bude centar zbivanja. Os oko koje se naočigled sve vrti.
Bio je kotač koji pokreće, naučio je dobro, kako se to radi. I budući da mu je jedino vrtnja tog kotača davala osjećaj života, korisna života, trudio se uvijek bivati zaposlen.
- Dokolica upropaštava. - imao je stalno na umu stihove te stare pjesme.
- Neka uvijek budu nečime zaokupirani. Neka ruke uvijek rade!
Njegove su namjere bez sumnje bile dobre.
Pa što je onda pošlo prema zlu?
Da su bogovi odlučili kazniti ga rođenjem nekog poput Iana. Tom je dječaku po cijeloj koži pisalo "Kriv! Kriv! Kriv!".
Ili se nesretnome Gaddu samo tako činilo? Možda mu savjest nije bila čista? Možda je i ne znajući nekome nanio zlo? Ta koliko je na svijetu ljudi koji direktno ovise o njemu.
A možda okajava prokletstvo svog pradjeda?
Postoji stara izreka, a volio je Gadd stare (mudre) stvari, da jabuka ne pada daleko od stabla, Ian je bio jabuka staroga Gada, u to nije sumnjao ni malo. Čak i ako je on sam bio taj koji je, makar kronološki ako ne nikako drugačije, trebao prvi pasti. To mu nije padalo na pamet.
Vidio je da gomila upire prstom na njegova sina, na isti način na koji su upirali na njegova djeda.
Nije mogao vidjeti da ni sam nije bivao pošteđen tuđih kažiprsta, takvo se nešto uvijek radi nekome iza leđa. Imao je pristojan broj ulizica, koji su revno bildali njegovu oholu skromnost. Ian je bio kriv. Ian je bio taj kojeg je trebalo ispraviti.
I tako ga je poslao svojem prijatelju, profesoru Jadu, kojeg je on sam stvorio, izmislio i lansirao u orbitu tadašnjeg novoga svećenstva.
Ukratko, Gaddovi su vladali zemljom, Jadovi zrakom. Gadd je upravljao vidljivim svijetom, i osigurao da svi znaju da Jad zna sve o nevidljivom. A preko Iana, i preko Yagode kojoj su se već tada pripisivale ekstrasenzorne moći, svi će uskoro doznati i tko komunicira s nevidljivim, i kome se treba obratiti u nuždi.
Iako se kaže da nužda boga ne moli, svi mi znamo da se moli jedino u nuždi.
