Poglavlje (dvanaesto) koje nas vraća na prvi susret Iana i Yagode, koji će možda ponešto razjasniti, ali vjerojatnije još malo zapetljati.
Čim ju je prvi put ugledao, znao je da je ona prava.
Čim ga je prvi put ugledala, znala je da je on taj.
I to bi bilo uglavnom sve.
Kad riječi ne bi bile na putu.
Netko sa više smisla za romantiku, bi pomislio da se radilo o kakvom sudbinskom trenutku, koji obilježi svačiji nečiji život, koji traje koliko treptaj oka, ali promijeni nas od tad do za uvijek, ali romantiku su, a to svi znaju, izmislili siromasi. Što ovo dvoje mladih nikako nisu bili. Ni u materijalnom ni u spiritualnom pogledu.
Sve je bilo nacrtano tako da im putevi budu čisti. Sve se urotilo, na njihovo dobro. Pa u čemu je onda stvar?
U grabežljivcima, koji bi ih iskorištavali za vlastite sitne probitke?
U beznadnoj gluposti, zbog koje ni sami nisu mogli sagledati što im se to sprema?
Nije to imalo nikakve veze s romantikom!
Ni Yagodine, niti Ianove misli nisu tekle u tome smjeru, niti jednoga trenutka. Jedno i drugo su se grozili bilo kakve fizičke intimnosti, koju je nametalo stanje duha tadašnjeg vremena.
Ni Ian, a pogotovo Yagoda, nisu ni u jednom trenu mislili na ikakvo tjelesno spajanje, pa bilo ono blagoslovljeno i od ljudi i od boga u kojeg se tad vjerovalo.
Ali prepoznali su se iz - nevidljivosti.
U Yagodinim očima, Ian je bio prva osoba koju je jasno mogla vidjeti. Bio je gušći od ljudi koje je do tad znala, iako je njegova ruka bila nježnija od ičeg.
Ian je samo znao da na drugom kraju sobe, jedno plaho biće drhti, i želio ju je primiti u ruke, i iz svojih ruku pustiti da leti.
Pustiti da leti.
Za to je bila stvorena.
Ali, činilo se da je za Yagodu bilo zakačeno još jedno stvorenje, koje ju je pritiskalo čvrsto prema zemlji. I ne samo pritiskalo, guralo ju je, sa svih strana i iz svih pravaca, ravno prema dolje.
Činilo se da joj je to svrha.
Imala je hiljadu ruku (ili su to bila još nečija tijela?) hiljadu neposlušnih ruku, s kojima je očito i sama vodila žestoku borbu, ne znajući točno što bi koja od njih mogla uraditi, niti tko im gospodari. Ali stavom, i bojom glasa, odavala je privid gospodarice.
Način na koji je govorila o djevojci na kojoj je parazitirala, bio je ponižavajući. Za nju samu. Makar u Ianovim očima.
Nazvala ju je Dodom. Ali zvučalo je kao "jadna, glupasta, luda", ili nekako tako. I očito da je to bila nekakva interna šala između te žene i profesora ornitologa.
Jad se nacerio. I uz puno buke, govoreći neke nerazumljive fraze, izišao iz ureda.
Ian nije znao što da radi. Sam, sa dvije nepoznate žene. U prostoru kojim očito nije ovladao.
Dodo je stajala uspravna i nepomična. I nijema.
Nije znala što se događa, ali je znala da joj nitko neće ni reći. Činila je jedino što se moglo. Strpljivo je čekala.
Vivianne je počela nekontrolirano brzo blebetati. Govorila je nešto i pričala je nešto i pitala je nešto. Ali tolikom brzinom i s toliko nestrpljenja, kao da ni sama ne očekuje odgovore. Ne jer nisu bili važni, jer ih ne bi mogla razumjeti. Zato je i sipala toliku količinu riječi, jer se panično bojala tišine, a još više se plašila da će glas koji raskine tišinu, a koji je drugačiji od njenog, sve prosuti u nepovrat.
Što je to točno bilo dragocjeno u njenim riječima, nećemo doznati u ovoj glavi, jer ju Ian nije mogao pratiti, a Yagodi su majčine riječi bile samo buka, oduvijek.
