Poglavlje (trinaesto) u kojem će se dozvoliti duhovima da zavijaju.
Duhovima, ili vukovima?
No, nije li to svejedno. Još ne znamo tko su likovi ove naše priče. Ne znamo kojem vremenu pripadaju, niti koja im je svrha. Na osnovi ovo malo historije, mogu komodno biti bilo tko.
Ali, u nekom od gornjih poglavlja, odredili smo im mjesto. I u nekom od ranijih poglavlja, sami su sebi zadavali nekakve zadatke. Koji možda i ne bi bili besmisleni ni uzaludni, kad bi ovo bio scenario za tv-sapunicu:
imamo dvoje mladih, imamo njihove familije, imamo zaplet dostojan klasične komedije situacije, imamo zaplet dostojan antičke tragedije.
Jednu slijepu djevojku. I jednoga čudaka.
Međutim, duhovi iz trinaestog poglavlja ne pripadaju njihovoj mašti. Kako ste možda očekivali.
Jadno bi, i čudno bi bilo kada bi blagostanje (uma) diktiralo društvo koje je bolesno.
U ovome poglavlju, nas straše glasna fantaziranja i haluciniranja, očevidaca prijašnjeg kratkog susreta.
Rečeno je da se grijeh može počiniti na tri načina: djelom, riječju i mislima.
Ono što se rojilo u Vivianninoj glavi, postale su riječi, koje su nekontrolirano letjele od usta do usta, da bi postale istina i da bi postale (ne)djelo.
Ian joj se učinio privlačnim, to znamo po govoru tijela. Možda zato što joj je Jad bio odvratan, pa mu je na taj način to davala na znanje: "Svi, svi, svi su mi bolji od tebe!". Možda zato što je bio odvratni mali bogataš, a novac je obično je većini je - privlačan. Možda zato što je znala da je pripadao Yagodi, a sve što je Yagodino, to je njeno. Najprije njeno! Ta jadna sirotica ne bi bila nitko i ne bi bila ništa bez nje. Umrla bi. Umrla bi. Umrla! Bez nje. Ona ju je stvorila, ona ju je rodila. Ona joj je vlasnica. Ona je bila njene oči, njene uši, njen mozak, sav njen jadni i bijedni život.
Ian Gadd je njen. U to je uvjerila samu sebe. U to je uvjerila svakoga tko ju je htio slušati. A budući da je tuđi život uvijek zanimljiviji od televizije, zbog mogućnosti utjecanja, svi su s velikim očekivanjima pratili razvoj odnosa.
- Mali je lud za mnom. Jadan me slijedi kud god krenem. Kako samo bulji u mene. Gladno. Proždire me očima. Rekla sam mu, slušaj dušo, velika je razlika u godinama, a ha ha ... Ali oooon, ou nou nou. Po čitavom licu mu piše da ne odustaje. Po čitavom tijelu, da me želi.
Mislila sam, mislila sam, mislila, jadna, da će me ondje, na licu mjesta, pred jadnom Yagodom, oh ho hoh. A ne, ne, dušo, rekla sam mu. rekla sam mu ja. rekla sam sveee.
Ja sam prokleta! Na mene je bačena kletva. Tako su me svi Yagodini momci. Vide oni, nisu oni ludi, tko je ona i za što je sve sposobna.
I tko je tu prava žrtva.
Oh bože, bože, bože, spasi me.
Glasovi koji su proganjali profesora, također su se ticali Iana. Uplašila ga je mladićeva mirnoća. Prestrašio se njegova ukočena pogleda. Zamro je od "samo jednog pitanja", koje mu je htio postaviti. Znao je da ne bi znao odgovor.
Pa je krenuo, najprije u svojoj glavi, a onda na glas, od uha do uha, od usta do usta, s podcjenjivanjem, tipa:
- Jadni seljačić. Ne zna on ništa. Vidi mu se na očima da je tup, glup i neupotrebljiv. U očima mu se čita. Kako gleda! Bokte, kako bulji. Ko tele u šarena vrata. Nema ničega u tim očima. A vidi moje. - nasmiješio se samome sebi u ogledalu.
- I topline, i dobrote i ljubavi i razumijevanja. Za sve, za sve.
Da mu uzmeš ime i prezime, ne bi ništa imao. Da mu nije oca i matere, zaobilazili bi ga u širokom luku. Neki su ljudi stvarno rođeni pod sretnom zvijezdom. A ne ko mi, za sve se moramo sami pobrinut, inače...
Inače bi se svijet raspao u komadiće.
Tako je to uvijek bilo, i uvijek će biti: netko grize govno i za sebe i za drugoga. A on, gospodičić, fantazira, gleda nebesa. Jebote. Skapao bi od gladi, da ga ja ne spašavam.
A - ništa! Dat ću mu taj vražji potpis i pečat, pa neka vidi, neka vidi šta će s njim!
Koliko mu vrijedi moje ime, i vrijedi li išta on sam.
