Teta Stana
Vjerojatnije je da smo je zvali i znali kao Baba Stanu, ali nije to misao kojom se od rana jutra okupiram: Okupira me ova, od čega je Stana skraćenica? Stanka, Stanimira, Stanislava, i je li Stana ili Slava, Slavka, Slavica, ili Sanja, kao ja? Sve se izgovaraju slično. A teta Stana je, a to pamtim živo, uvijek govorila da sam ja njena:
- Ona je Moja.
Kako god da bilo, do njene je kuće vodila uska stazica od velikog bijelog kamenja. Kakvu je samo voda mogla prokopat. Baš tako vijugava, strma i opasna; sa sitnim kamenčićima po sredini i velikim oštrim po koritima. Nisu je noge ni šape ni kopita probili ni utabali, to je mogla samo sigurna i strpljiva voda. Kotač, bez gume. Možda drveni, možda metalni. Ili je netko povlačio sidro? Do svoje sigurne luke.
Kapija je bila vjerojatno sa druge strane posjeda, iz ove pozicije to ne mogu više znati. Više nema ni livade ni koštele ni murve, ni vinograda. Nema ni nabacanog kamenja koje je igralo ulogu zida. Ili međe? Ali sjećam se jasno da je bilo nekoliko kuća tu u nizu. Ne kao dvor, ležeća stambena zgrada, odvojenih stanova za odvojene obitelji sinova i stričeva i braće sa svojim malim obiteljima, nego samostojeće kamene kuće svaka sa svojom okućnicom, cvijećem i mirisnim biljem u kamenim posudama na stepenicama, balkonima i verandama. A u prizemljima su bile konobe i kuhinje. I svaka je od tih kuća imala kameni stol i mjesta za sjedenje i funtanu u debelom hladu, ljeti - zimi, bršljan ili divlju lozicu ili begonije, bugenvilije?, visterije?, magnolije?, mandragore?, uglavnom, mirisna neka stabla, da se zamaskira horor četri zida. Ublaži. Ili brže zaboravi.
Jer, htjeli ne htjeli, znali ne znali, svi moramo živjet zajedno. Jedni blizu drugih. U zlu i u goremu.
Teta je Stana bila jedina iz svoga godišta koja nije nosila crninu za mužem i to je bio razlog zbog kojega su svi, bez iznimke, ali ne njoj u lice, govorili da je zla. Govorili su to i za druge žene, ne sjećam se ni za jednu jedne lijepe riječi, ali ja ih pamtim kao svoje dobre vile, koje su me naučile sve što je bilo vrijedno učenja i primjene u praksi, iako tada nisam znala riječi ili mogla prenijeti u riječi koje bi nekome još značile nešto. I ne kažem to samo zato što sam bila dijete, a djecu nitko pravo ni ne sluša, nego više zato što bi svaka izgovorena riječ nekom drugom uhu mogla značiti nešto drugačije ili drugo, i ponovljena drugim jezikom iz drugih ustiju u drugome momentu promijeniti smisao značenje i svrhu.
- Zašto - iz dječijih usta ne zvuči ko pitanje, prije kao poštapalica, poticaj da se kaže još da se nauči još više.
A teta Stana bi pjevušila narodne priče; one u kojoj su glavni likovi životinje zamaskirane u ljude, i one u kojoj su ljudi životinje. Postavljala zagonetke i smijala se sitno, kako se više nijedna starica ne smije, jer starice više ne postoje.
Postoje lijepo počešljane žene gnjevnih izraza lica koje samo čekaju da im naleti netko manji i jadniji na koga bi mogle istresti svoj otrov i proglasiti to dobrotom: "Eto, ja san njoj tila lipo, ali ona nije tila."
Mislim da sve žene, žive i mrtve, i one u postajanju, prepoznaju tu frazu. On razumije vašu bol i on je tu da vam je odnese. Nevjerojatno je kako se muškarcima diže ona stvar na nečiju muku. Samo čekaju, i to u redovima, da istresu sjeme i prepuste prijatelju da i on pripomogne, i pozove još.
Kraj toliko žive lovine, da se baš zapitaš: šta je sa užitkom lova, šta je sa planiranjem, prikradanjem, osvajanjem... Čista nekrofilija.
Baba Kata je relativno mlada postala udovica i odmah se sva zavila u crno. Baba Marica. Mara Bakina. I to je bio znak da su ispunile Svoju. Mirno su mogle i bez straha i predanja, sjediti svaka u svom hladu. Svaka sa svojim štapom. Okrugle bijele starice u crnini. Koščatih i žilavih i istočkanih, ali mirnih i lijepih ruku u krilima. Jednim dlanom preko drugog. Kao pitome, nijeme ptice. Čuvarice. Prevoditeljice od ovamo ka ondje.
Nije mi ni jedna dala da uđem u dvor u kojem su one bile. A ako bih pokazala zanimanje, upornost ili ako bi me netko za ruku potezao tamo, odnekuda bi izronila još po dva čuvara i ozbiljnim, strogim glasom zapovjedila: "Otale!"
Pazile su, pazili su svi ti ljudi?, duhovi? bića iz magle koja sam jedina ja mogla vidjeti i čuti, da se držim ravna puta. Da ne gubim dah na nepotrebne pokrete. I bili su stvarniji od "bića od mesa", koje jednako ili čak jednakije nisam mogla vidjeti ni čuti. Niti ih držim sada za nekoga tko je vrijedan truda.
Jesu li to sadašnjost i prošlost isprepletene? Ili paralelni svjetovi koji prodiru jedni u druge? Ili zbilja i mašta? Ne znam. Izabrali su oni umjesto mene, i mogu jedino biti zahvalna zbog toga. Moj je život dokaz onoj da vas vaša stvarna obitelj nikada ne napušta, nikada ne vara i nikada ni sekunde ne ostavlja na cjedilu, čak ni kad se čini da je sve kontra vas. Ili pogotovo tada. Jedino što se čeka, ako se to može čekanjem nazvati, jest da se sito do kraja protrese, da se spasi svako zrno, da ostane u njemu samo ono što stvarno ne valja i s čime se stvarno ne bi moglo dalje.
Teta Stana, koje se sjećam u dugoj sivoj vešti s traveršom na bijele točkice, šudarom modrim s vitičastim nekim uzorkom u crvenoj i indigo i bisernoj boji, omotanim oko lijepog nagužvanog ali vedrog lica, potpuno bijele duge kose spletene u čvrstu pletenicu ispod kožne kopče s drvenom iglom, i to je moralo biti bolno, zacijelo, teta Stana me, dakle, kod sebe puštala. Čuvari su dopuštali. Ali mama i tata, ne:
- Ona je vištica.
- Ubila je jadnog Rafu. A dobar je on čovik bija. Uvik je tija dat svoje. Nego ona, vištica.
- Šta Ona dite može naučit!
Da mrzi muške?
Al je to trud.
-------
Jutros, dok sam čekala da se pojavi sunce, pojavio se sitni smećkasti pauk na prostirci na balkonu. Nemam više instinkt da ga pokupim papirom i premjestim na neko sigurnije mjesto: sigurnije za sebe, jer ne znam što bi njemu bilo bolje niti od kud ili čeg bježi. Promatrala sam ga neko vrijeme, sigurna da on mene niti se opaža, ili bar ne mene ovakvu u komadu koji mislim da sam. Osam finih nožica sa svojim savršenim zglobovima, pri kretnjama se ne miču jednako, niti dvije po dvije, kako je to u crtićima prikazano. Svaka ide u svom ritmu i čini se u svom smjeru, ali svejedno se tijelo kreće. Naprijed natrag lijevo desno. Puno je više strana svijeta nego što je u nas zapisano. Još makar postoji gore i dolje, što mi možemo znati. Pauk zna. Negdje sam pročitala ili možda čula ili sanjala da, osim osam nogu?, ruku! pauk ima i osam očiju. Ne znam da li pari, ni gdje se sve nalaze. Na leđima? Na trbuhu?, prednjici, koju ne vidimo i o kojoj niti ne mislimo čak ni kada kažemo da visi naglavačke na tankoj, svilenoj niti.
Ili bi to bilo previše puno? Osam, kad ju legneš, izgleda ko beskonačnost. Čitav teret svijeta pa da počiva na tako malo? Na naoko živom biću veličine jedne kraste. Udarane sa svih strana svemira, iz svih pravaca naoružanih i spremnih baš za tu priliku, s namjerom dobrom, lošom ili bez ikakve. Kao da kome treba razloga za svađu! Svi napereni i unezvijereni, još prije rođenja.
Njegova malenost, još više nego spretnost i brzina, jedina su mu zaštita.
