Ova je zgrada whore house. Ne piše to nigdje, ali tako je to svagdje gdje je puno ljudi na malo prostora, pa bio taj prostor uvis ili ušir.
Svatko u svom nastojanju da ostavi dojam signifikantne persone, nekoga tko znači nekom nešto, ima nekog negdje, a ovdje je u prolazu, stranac u nepoznatoj zemlji. Ne zato što je stara pjesma tako rekla i netko ju opet nastoji učiniti modernom, nego zato što je površnost zamijenila mjesto sa skliskošću.
Klizi se po površini, i kad bi trebalo skliznuti ispod nje. Ali tako je lakše svim stvarima odrediti cijenu.
Vjerojatno to i jest razlog zbog kojeg je mlada obitelj iz stana preko puta onako naglo odselila. Samo koji mjesec ranije bili su okupirani renoviranjem, premještanjem zidova originalnoga nacrta, da bi dobili još jednu sobu za potomče koje se počelo približavati pubertetu. Dileme su se stvarale čak oko toga da li da unajme pravog arhitekta, ili dizajnera interijera, majstora zidara ili slobodnoga.
Znate kako to već biva, mislite da vas svi mrze jer su ljubomorni na vas, na vaš ekonomski i društveni status, na stvari koje znate izabrati s ukusom i pokazati ih s vještinom, sa namjerom, dakle, da izazovu ljubomoru, a na kraju vi budete ljubomorni jače, jer se sve toliko ispremiješa jer, naposlijetku, nismo li svi samo jedna duša, dočim se ljudi zafrkavaju zafrkancije radi, da vam daju do znanja da će vas, i na koji način će vas, primiti u svoje društvo.
Svatko sebi komplicira postojanje na svoj način, i tu se ne može ništa.
Ako ste već meta, pa se ne možete izmaknuti, možete uvijek iskoristiti svoje pravo likovanja nad činjenicom da, ako vas je metak i pogodio, da je on iako čvršći i pokretniji od vas, pao slomljen i neupotrebljiv nakon udarca o tanak list papira zalijepljen na komadu šperploče.
Eto, tako su ovi, u žarkome nastojanju da se svide, ili pokažu koliko su posebniji od vas, pali žrtvom vlastite ludosti.
Preko djece vam život pokaže ono što ne možete vidjeti ili shvatiti preko vlastite kože. Valjda po onoj: o istoj se koži radi, dijete je od istog tog materijala, ali trči par metara ispred vaših očiju, da možete uočiti, kad ono...
- Oh madame!
Ne znam sad je l potomak bio sinčić ili mala kći, ali kako već rekoh, to nije ni važno. Dosta da se jednom vratilo iz škole poderano, poderane robe ili torbe, još je gore nego kože na živome tijelu. Onda, mic po mic shvatite u kakvome ste okruženju. Pa što tiše možete, da si ne spustite cijenu kvadrata, odete koju ulicu poviše.
Ima tu par domaćinstava koja služe kao mamac i podižu cijenu. Jedna mlada liječnica zaposlena pri Domu zdravlja. Jedna mlada znanstvenica zaposlena pri nekom institutu ili univerzitetu. Jedna mlada obitelj intelektualaca bliskih vjerskim krugovima. Koji nemaju pojma o čemu sva ulica bruji. A ulica bruji da je na ovom broju Whore House i svi znaju kolika je kome cijena.
Znači, ne može se tu ništa, oko cijene mislim, utjecati, kada biste utjecali, značilo bi da pristajete na to da budete prodani i kupljeni. Ovako ste prodavani i kupovani. Perpetualna radnja. Stalno ponavljajuća. Ako ste whore. Ako ste whole, rasprodani ste jednom za navijeke. Gotova radnja, počinje stanje.
I počinje naša priča:
Neobično topao decembar, koji mnoge drži još uvijek za jesenske jakne, za pamuk mjesto vune, još nije sasvim ogolio drvorede drevne. Zimzeleni su još tamnozeleni, a bjelogoričnjaci su još lijepo šareni. Žuti, oker, narančasti. Čak siva kora debala i grana, zdravo je srebrena. Čvrsta, glatka, postojana, želite ju primiti za ruku, jer takvom se čini - živom i zdravom. Življom i zdravijom od ruku poznanika. Pa, ono, sa nadom da prijeđe nešto tog života u vas. Života i mira. Jedno je te isto.
I sunce kada grane, ne treba vam rosa iz one pjesmice koju su vas u osnovnoj tjerali napamet da znate, zabliješti čudesna raskoš obasjana. Ne treba vam ništa više. Ništa više. Ništa više. Osim sunca da vas grije. Da grije. Prekrije, pokrije svojom blagošću preko ušiju. Kao kad ste zaljubljeni. Jer to jeste. U njega. Isto kao ono u vas. Oduvijek i zauvijek. Uzajamna ljubav.
I kad imate svo to blago. I imate oči da biste ga vidjeli. Jezik da biste ga imenovali. I ruke i glas da polete u vis, da pokažu svima. Kako vam može faliti, nedostajati, manjkati ičega na ovom svijetu?!
Da, nekom je hladno, netko je gladan, netko usamljen, ali, zar ne bi bilo lakše, ljepše, poštenije i pametnije, pustiti da prođu, poput godišnjih doba koja se izmjenjuju. Promijene mjesta da se opet vrate: nekome nekada više paše ljetna, nekome poljetna sezona. S ove ovdje strane samo izgledaju smrznuto i gladno, ali to jezato što želimo mislit da je ovdje bolje. Samo zato.
U tako neobično toplom decembru, kad svi čekaju da se prve pahuljice dese, pa nalože grijalice do usijanja, do takvog usijanja da ih moraju iznositi na hodnike, stubišta ili na balkone, jer im nosnice ne mogu udisati tako vrući zrak, a ne kao neku uslugu vrapcima. U tako neuobičajeno toplom vremenu, kad se sljepije vjeruje sličici na kalendaru i starinskoj čestitčici, no vlastitoj koži, tvrdnja da čovjek nije uzrok klimatskim promjenama, više je nego besramna.
Lože i pale i griju sve u šesnaest, jer je kalendarska zima i svi o tome govore, o tome, dakle, koliko će pokazat račun za struju, i već se svi takmiče u koga je veći:
- Mi imamo, mi trošimo..
U tako neobično toplom decembru, djevojčice iz finih obitelji prodavaju šibice, baš poput one iz Andersenove bajke.
Virkajući gladne, kroz tuđe prozore. Osjećajuć se same i napuštene. Proseći da udijelite, molim, pažnju i njezinom svjetlu. Nastojeć se ugrijati na onome štogod da preostane. A ne ostane im ništa.
Glavice šibica se smoče, raskvase i smekšaju do raspadanja, i ako i naiđu na kresivo što valja, od njih nema ništa.
Pala joj je cijena, navali narode.
