Neki je čovjek, čuvši najnovija predviđanja o gladi koja bi mogla zavladati u svijetu zbog osiromašenja najgornjeg sloja zemljine kore sa kojeg se ubire hrana nakon što se u njoj i uzgoji, kupio njivu i odlučio u njoj zasaditi hranu.
Imao je dovoljno, novaca, ali nije imao znanja, pa se dao u istraživanja na primjerima iz dalje i bliže prošlosti, ne bi li vidio što bi mu bilo najisplativije uzgajati, i kakve bi posljedice mogao očekivati, te pronaći način da one neželjene izbjegne, prije nego što se ponove u svojem lošijem izdanju.
Krumpir se od prve nametnuo kao najbolje rješenje. U nekoliko je primjera ostao zabilježen kao namirnica, nije bio siguran u koju ga skupinu biljne vrste svrstati, ali da je biljka, to je sigurno znao, dakle namirnica koja je spašavala mnoge i velike ljudske zajednice od prijetećeg izumiranja. Osim toga, Tolkienovi Hobiti su mu bili od djetinjstva najbolji prijatelji, pa zato. Na stranu sad sa Ekaterinom Velikom, je li tako.
Kad se pokrio i činjenicama i informacijama potrebnim za pokretanje posla, još mu je jedino nedostajala sirova snaga, jer sam nije bio voljan fizički raditi išta, što naravno, ne mora značiti da mišića po nadlakticama, bedrima ili leđima, sam nije imao. A imao je i pristojan sloj kose na tjemenu, još uvijek, prirodno tamno smeđe. Ovime se hoće naglasiti da je bio i oran i mlad. Ali životni stil je životni stil, uvjerenja su uvjerenja. Kao što su i potrebe, potrebe, a navike, navike.
Unajmio je najprije jednog stranog radnika koji je dobio za zadatak zabosti kolce za ogradu, koja bi dijelila njegovu njivu od privatnog posjeda susjeda koji je htio sebi sagraditi kuću za odmor sa bazenom. Čovjek je ručno, samo s malenim krampom iskopao više od par stotina rupa, niti ne obraćajući pažnju na veliki bager u susjednom vrtu koji kao da se htio takmičiti s njime. Tko će brže i čija će bit veća.
Zatim je zaboo kolce, na koje su se imale staviti i nadzorne kamere, te razvukao žicu bodavicu, kroz koju je imala biti provedena struja.
Onda se bacio na kopanje jamica u koje je trebalo zasaditi krumpir, koji je uskoro i zasadio, prekrio ga nanovo zemljom i krenuo da uzme zasluženu plaću tako da može nastaviti sa svojim životom.
Vlasnik je njive vidio da je radnik marljiv i pošten, da je napravio sve što je bilo zadano bez dodatnih pitanja, potraživanja i sličnih gnjavaža na kakve je bio navikao radeći sa domaćim svijetom, te ga želio pošto poto zadržati uza se, ali posla oko krumpira više nije bilo, dakle ni razloga da ovog dobrog radnika zadrži na plaći. Stoga mu je rekao ovako:
- Meteo prognoze zovu obilne kiše ove jeseni, znači nećeš mi trebati da zalijevaš krumpire, ali kad dođe vrijeme da se krumpiri vade, volio bi da ti budeš taj koji će vaditi. Ako sve bude kako je predviđeno, garantiram ti da nećeš zažaliti ako se ove zime opet vratiš raditi za mene.
Došla je zima, božićno vrijeme kad se vade prvi mladi krumpiri, i radnik je održao svoje obećanje. Vratio se na istu njivu sa istim malim krampom i krenuo u žetvu. Vlasnik je zemlje bio više nego zadovoljan dobrim urodom krumpira, ali još više radom toga radnika kojeg je već počeo smatrati svojim, iako je bio nadničar, jer je njegov povratak na posao shvatio kao vjernost, a sebe kao dobrog gospodara. Nije uopće razmišljao o novcu, imao ga je toliko da je bio spreman platiti koliko god da je ovaj tražio. Vjernost nema cijenu.
Žetva je prošla dobro, a bogme i prodaja, tko pošteno radi, pošteno i zaradi, jer se čist posao uvijek bolje i nagradi. Na svim je to tako poljima, ne samo zemljanima. Tako da se već mogla planirati i proljetna repriza.
Ali, budući da je sada imao svoje krumpire, i da su mu dokazano dobro rodili, vlasnik polja nije htio kupovati novo sjeme, nego je zamolio istog onog radnika da probere među onima, koji će biti dobri za sjeme, koji za rasad, a koje bi valjalo pojesti što prije.
Radnik je i taj posao prihvatio bespogovorno, sišavši u podrum, uzeo je dvije vreće i sanduk. U vreće je namjeravao odvajati ono što je bilo za sadnju, ovakvu ili onakvu, a u sanduk bi istresao ono što pretječe.
Gledao je neko vrijeme, i zaključio da bi ih mogao svrstavati po veličini, oni najmanji će biti ostavljani za sjeme, a one najveće će prepoloviti pa, ili zabosti u brazde, ili posoliti i pojesti, ovisilo bi to o boji rasječenih polutki. Uskoro je vidio da to nije baš najbolja ideja. Onda je pomislio da bi bilo bolje stavljati u vreće one koje su već počeli puštati malene klice po vanjskoj kori, ali takvi su bili skoro svi, a on je trebao ostaviti neke za zimnicu, za jelo. Zatim je krenuo pipkanjem probrati one najtvrđe za jelo, a najmekše za sjeme, ali se pobojao da se ne bi ovi mekani u hladnoj i osiromašenoj zemlji pokvarili, a oni tvrdi da se ne bi ni ostvarili. Tako da ne bi niknulo na proljeće ništa. Vlasnik njive bi ostao gladan, a on bi ostao bez posla. I u tim je i takvim je mislima, odbacio vreću koju je uzeo u ruke, i istrčao iz podruma.
- Ne mogu ja ovo. Dajte mi da kopam, cijepam, udaram, da bušim i da razapinjem, samo da ne moram donositi nikakve odluke sam.
Pouka:
Donošenje odluka, kao i prihvaćanje odgovornosti za svoje, kamoli za tuđe živote, odvajkada se smatra najtežim poslom, zato mu i pripada najveća nagrada.
