Sedam godina prekasno, doznala sam za njegovu smrt. Da je slučajno bilo na vrijeme, bi li bila spremna. Ili bi i mene ubio bol, gubitak, praznina, dočim tu još imam posla. Ako da, kakvoga to?
Nitko nije javno plakao za njime. Barem ne onako javno i onako glasno da bi došlo do svijeta u kojem sam tad boravila.
Više ne boravim.
Ali svi su znali.
Je li to bio način da testiraju snagu ljubavi. Njegov značaj u mom životu. Moj u njegovome.
Vezu nevidljivu pa zato neraskidivu, kao što su mogli vidjeti na filmovima o duhovima. Sentimentalno romantičnima. Ljubav na daljinu, poziv na daljinu, a daljina je definirana kao inozemstvo. Ja sam na točci a, on na točci ž, a između ogroman razmak, pa baš hajde da testiramo kako radi taj duh, ili što je.
Duhovna povezanost, bezgrešna ljubav, agape.
Apage!
Satanas!
Jer tvoje misli nisu božje, ljudske su, dakle su demonske.
I onda taj način, na koji nijedna od tih nazovi pristojnih žena nije nikad rekla kamoli učinila išta da ga se spomene i da mu zahvali što je godinama bio to što je bio, svoj toj djeci, osoblju, zidovima i podovima. Pa makar u šali, što su njega jednog naslijedile njih čak dvije. Vrijedio je više. Vrijedio toliko da su svi jedva čekali da ga se riješe.
Pa ga je uzelo more.
Natrag.
Donese mi često i sve češće zadnjih dana tihi miris kapi čiste vode.
Iako su me učili odmalena da je voda tekućina bez boje okusa i mirisa, kao što je zrak koji dišem plin! Jer je nevidljiv i jer je bezobličan. Da poprimaju okus, miris i boju onog što ih prožima i što će sami prožeti. Da će poprimiti koji god oblik da im se zada ili da budu bili zarobljen u njem.
Nevidljiv, neopipljiv, bezobličan. A hrani.
Sjećam se da sam oduvijek imala dosta problema s time, kako te činjenice objasniti nekom tko misli da vidi bolje od mene i da zna više, samo zato što je viši, što se uspentrao na visočije mjesto.
Bez vode nema života, bez zraka također, ajd sad probaj živjet i bez hrane, ali bez varanja.
Sjećam se i takmičenja, tko će duže vremena izdržat držat začepljeni nos, bez disanja na usta. Mislili su da su jako pametni ako bi uvježbali držati ruku na način, ili usta na način da se ne primijeti da svejedno dišu, da varaju, što li. Ljudi su proklete budale od samog početka. A glupost je nevjerojatno opasna za sve čega se dotiče. I zarazna, provjereno! Sve se da dokumentirat, problem je sa čitanjima.
Gledaju ti ukrast dah, prevarit za ono i ondje i onog kog se, što se, u što se, niti pomisliti ne smije. Ustrajnost u pokušajima je znak da neće tako skoro naučiti išta. I bilo bi svejedno kad bi na tome i ostali, ustrajali dok se sami ne ponište. Ne bi plakao nitko.
Ni kiša ovako na njih podsjećala, kao što sjeća na njega.
Zemlja je otrovana.
A on je i odozgo nastoji očistiti. Zato mi šalje ovu kišu koja miriše na nas.
Mi smo vodena bića, nemam u to sumnje. Potrebno se samo, s vremena na vrijeme, sjetiti i na to da smo prah.
Nenametljiva upornost kojom mi oglasi nude tečajeve borilačkih vještina istočnjačkog tipa, može biti pozdravljena kao glas iz vremena ili s mjesta kojeg se sad spominjem:
"Svi vi koji na jednom te istom mjestu nepomični boravite, vi koji se ne krećete, vi koji se teško krećete, vi koji ste se zaboravili kretati kao i vi koji ne znate kako graciozno i sa nekom svrhom i sa smislom micati vlastite udove, ali bi zato htjeli da mislite da znate kako i kamo drugi da se kreću, ovaj tečaj je za vas! Pa imali sedam godina ili sedamdesetsedam. Nastojali istrenirati noge koje bi vas mogle odvesti nekamo drugamo i daleko, ili samo do onog mjesta gdje i car ide pješke, i uopće svatko tko ne želi svjedoke na mjestu zločina, osim onih koje ferma bolest ili starost. Može se starjeti i sa dostojanstvom. A dostojanstveno se može čak i umirati."
U tom duhu. Borilačke.
I onda mi se pred očima odvrte slike onih malih učenica, učenika, koje je društvo koje je vidjelo svijeta, proglasilo umno bolesnima jer sami rade sve svoje što treba, čak i kad to ne moraju, jer imaju sluškinjice ili živu baku koja je voljna da sluškinja i kojoj je to smisao postojanja.
I uopće način na koji su razna i poznata društva za koja se zna i koja se prizna da nešto kao vrijede umiju i znaju, kategorizirala, poodvajala i kodificirala, verificirala i službenima potvrdila, odvojivši prema nominacijama, duhovne bolesti od onih duševnih. Na nekim je to jezicima i u nekim kulturama, mentalna bolest, za koju treba mentalna higijena. Meni je to sve jako uvredljivo.
Ne možeš sa tijelom ništa ili puno, zalijepit će ti bez ikakve sumnje, ne boj se oko toga, nemaš nikakve brige, i kakvu prije spomenutu.
A ako imaš tijelo istrenirano za borbu, ali koje prati um istreniran da borbu izbjegava, još i prije.
Izazova ti neće manjkati. Bockanja, guranja ni udaranja. Pojedinačnih pa grupnih. Pa sve većih grupa, i grupa pridruženih ovim početnim grupama.
I uopće nitko ne vidi da nije jednak omjer snaga. Da je igra nepoštena. I dalje se smiju gledaoci i gledatelji, što ti jedan izbjegavaš konflikt, i tebe prozovu kukavicom, a ne njih kukavcima.
On jedan, a njih nekoliko(?).
Ne trebate ni otvarati kladionicu, tko će pobijediti, nego odmah onu, od čije će ruke, ili na koji način, na koji će bok past, bradom ili čelom poljubiti pod, zid ili šaku, štap, šipku, prije.
Progutala ga zemlja, otvorilo se more, propao u crnu rupu za koju nitko ne zna gdje je niti što je.
A nas svi znaju. Svi čuju. Svi vide da nas je.
Dok je on još bio ovdje, djeca su bar mogla čuti da je nasilje neprihvatljivo, da nikada ne smiju koristiti svoje znanje ili prednost da nekome naškode, danas kažu samo:
- A dobro se nekad i znat dobro potuć. Za pročistit ventile i filtere u glavi.
Ne smijete pitat čijoj. Podrazumijeva se.
Ja nemam tijelo sposobno za borbu. A za udaranja može proć baš sve.
Zato ova kiša miriše na čisto. Skotrljala se niz njegove dlanove sve do mojih obraza. I sad se s mojih dlanova prelijeva u slike i u slova. Koja će možda i razumjeti netko.
- Nije kraj. Ni blizu. Ne boj se.
Ja sam ovdje. Nisi sama.
