Nisam sigurna da su bile blizanke, ali njihova imena uvijek idu zajedno i uvijek ovim slijedom: dakle, Jasna pa Jagoda, ne obratno. Ne znam je li to po starini ili po simpatijama, a možda po abecedi jer je teta Jasna u stvari Asia, dakle Asja, a Jagoda Yogoda, rođene i upisane u matičnu knjigu još onda kad smo kontinent zvali Evroazija, neodijeljeno jedno od drugog, bez obzira na uzak kanal koji je podijelio ono što je njime trebalo bit spojeno.
Da nije stvar u kanalima, nego u glavama, ne smijete naglas reći.
Pa prilagodi svatko sebi onako kako može izgovorit, ili kako ga prilika natjera.
Ne znam kako su izgledale, ne postoji ni jedna njihova slika među starim stvarima a pogotovo ne među novim. Ako jesu lijepe i ugodne bile, izgleda da ženama koje su ih naslijedile nije to bilo tako davano na znanje.
Možda su ih same od sebe namjerno i za inat, odlučile ne oponašati, onako kako inače oponašaju sve na što naiđu, lijepo i nelijepo: pa bila to neka glumica sa crvenog tepiha ili uloga koju je odigrala, makar za nju i nenagrađena bila.
Ili ona uživljavanja u obrasce koje im bilo tko spomene:
- Šta bi ti da si na njenom mjestu.. i
- Ajme zamisli kad bi bila onakvaaa…
A one skoč! u klopku!
Bitno da se gleda, da se vidi da odgovarate.
Kad zatvorite oči, bilo tko vam može doć i učinit bilo što. I tu je, mislim, ta razlika; onaj koji bi da ga se gleda, lako zaboravi da i sam ima oči koje bi nekada, radije, samo odmarale.
Tišine se i mira, ljudi baš panično boje, valjda da ih ne proglase lijenima pa posljedično, nepotrebnima. Samo što je ovdje pitanje života i smrti, a ne površnosti tipa, biti potreban je isto što i biti voljen.
Morate stalno ostavljati dojam da ste prezaposleni, a kako ćete to drugačije nego stalno proizvodeći buku, bilo glasnim objavama i najavama što ćete, što već jeste, a što radite upravo sada... da bi se nekako kaos koji kulja ispod površine, zamijenio za red koji će se izroditi u nešto drugačije, jer će nam se dati više vremena da primijetimo da cvijeće miriše ljepše od smeća, da je i zabranjena muzika ugodnija od sirena, i da je bolje biti bosih stopala, nego grčiti prste u tijesnim cokulama.
Zamišljala sam, dok sam bila mala, da su imale zlatne visoke punđe s uvojcima, kakve sam vidjela na goblenima koje su izvezle, a tada mi je to bio ideal ljepote, ali brzo shvatite da dokle radite, nemate kada misliti na kosu, i da je jednostavnost podrazumijevana.
Pa bi se brzo vratila u sigurnost stvarnosti, ponavljanim ubodima iglicom u platno, nježnih ruku mojih idealnih teta. Te su ruke sigurno morale bit nježne, iako vrlo vjerojatno vrlo žilave, kvrgave, iskrivljenih prstiju istočkanih po vrhovima od uboda iglicama.
Ali čiste.
Tihe, strpljive, vrijedne, šutljive. Šutnja stvarno jeste zlato.
Treba se znat mučat. To je predivna vještina. I da se uvježbat. Slutim to jer znam da postoje tišine koje nisu lijepe. Onako kako mama šuti, kad samu sebe prisiljava šutjeti, ili kad je prilikama i osobama prisiljena. Pa sve opasno pulsira i vibrira i škripi okolo grkljana od neizgovorenih zatomljenih iznenadnih spoznaja. Da ne popucaju unutarnji organi, zasigurno će ciknuti koja čaša, zdjela ili pepeljara(!) sama od sebe ili ispuštena iz klizećeg dlana. To su te zamjene o kojima vam pričam.
Sjećam se da je mama kradomice znala preslagivati čipke koje su tete napravile za nju, za njenu dotu. Kao dragocjenosti. Bez riječi. Uvlačila se tako u mir. Prebirala snove koje su u njima one utkale za nju. Snove, ili prostor koji je trebala ispuniti na samo svoj način.
Nije ih nikad koristila. Te jastučnice. Te spavačice. Te stolnjake i te miljetiće. Nikad nisu bili prikazani svijetu, nikad na stolu, nikad na jastuku. Možda joj se zato nikad nije ni odmotao život.
- To je jako jako vrijedna čipka. - tako je govorila. Ne smije se ni gledat, a kamoli dirat. - Za posebnu priliku.
Ta posebna nikad nije došla. A vjerojatno je da je bila svaka.
Mislim da ju je otac ili netko od njegovih izrugivao nemilosrdno zbog tih suza iskapanih u čipke starih cura. Čipka je premetaljka, to pretpostavljam znate. Kodni jezik ljudi koji se ne uspijevaju uzdignuti dalje od stola, i kreveta. Pa ih, u istom tom tonu, lako i zamijene. Nije bitno gdje je servirano. Niti kad ni kome. Među prijateljima, sve je zajedničko, a dobri ljudi svi imaju baš puno prijatelja.
O tetama je priča išla da su radile, a radile su dotu svim poznatim curama, nekima za novce, a nekima za poklon, i klele. Baš tako, da su radile i proklinjale jer su bile ljubomorne na cure koje su se uspjele udati, i ostvarit i živjet punim životom, plućima, štogod, dočim su same bile i ostale sve do smrti - neostvarene.
A žena se, to svi znaju, može ostvariti jedino preko djeteta. I to samo ako! ga muškarac prizna.
Tko bi normalan htio ponavljati njihove korake.
Htjeli smo ih svi. I mladi i stari i muški i ženski. Biti bar sudionik toga pomirenog sa svime mira, i te slobode da možeš bez straha okrenuti leđa i krenut svojim putem bez obzira na sve. Bez žaljenja od gubitka, jer se nema što izgubit ako ništa ne posjeduješ, a posjeduješ sve u tom ništa. Eto tako.
Nemam ni jednu njihovu čipku, ni jednu njihovu mustru, niti me je itko učio vesti, plesti, kukičati, do pojave YouTube-a.
Imam njihov gen, znam to po nitima koje me uče strpljenju, svaki put kad ponavljam isti bod. Uče poštovanju, svaki put kad se sjetim da sama to ne bi mogla izmudriti tako lijepo. I uče zahvalnosti za vlastite ruke, i baš ovo, ovakvo tijelo, koje se je uspjelo izboriti za sve što sad sama umijem ostvariti.
Čovjek bi rekao, što se s koncem može? Možeš svirat kurcu, pa se o nj objesit! A gle, kako tako nešto neugledno, nepotrebno, neprihvatljivo pa neprihvaćeno, lako postane neizbježno pa neophodno, kad se samo savije, premota, smota, provuče, prekobaci preko samog sebe, i to čini ustrajno i puno puta ponovljeno!
Kriomice i kradomice, doduše, jer su sudci strogi, stroži nego što su bili u njihovo vrijeme: sada sude da su mirni ljudi tempirane bombe i svi samo bulje u nas kao da smo mi ti koji će prasnuti u novi svjetski rat, atomska pošast. Pa nam kao traže lijeka, dok nas drže zatvorene. Jer, realno, ne mogu bez stvari koje im radimo. Kao što ni mi ne bismo mogli napraviti ništa bez magičnog praha, od kojeg smo postali, i u koji ćemo se vratiti. Amen.
Vidio to itko, ili ne vidio nitko.
Zadnje sjećanje koje uz njih vezujem je čučanje u travi u stražnjemu vrtu kraj bančića strica Bariše, i njegova bijelog drvenog štapa, dok netko pjeva ili priča nešto što je svima važno za čuti i znati.
S oba puna stopala u zemlji, s rukama oko gležnjeva, s bradom na koljenima, a to je položaj u kojem se i danas najradije odmaram.
I onda u scenu ulijeću mama i sestra, i mama me podiže za ruku i udara otvorenim dlanom po leđima jer ne može dohvatit sve do guzičice i govori da sam prljava ili da ću se isprljat i da letim doma oprat se što prije!
- Igraj se sa sestrom!
Kralježnica mora biti dobro izravnana.
Dugo su me, baš dugo, valjda cijeli život boljela leđa od tih udaraca.
Ali, samo po toj boli znam da nisam sve izmislila.
