Odrediti stvarnu vrijednost upotrebne stvari, usluge ili osobe, čini se, jednako je teško.
No, znači li to da se ljude treba tretirati kao stvari, odnosno da je to izgovor ako ne otvoreno poticanje na takvu aktivnost: izjednačavanja, dakle, bića, stanja i predmeta. Sve ima cijenu, dakle, sve je na prodaju.
Ili ako vi imate zgodniji način za izraziti ovu već hiljadu puta primijećenu neugodnost, kontra koje će se svi jednako pobuniti, ali žene zagalamiti najglasnije:
- Žena nije stvar, ne tretirajte nas poput objekata koji su za iznajmljivanje ili za prijenose vlasništva.
Sve je trgovina. Inače kako?
Inače bi, pretpostavljam, došao netko s batinom, toljagom ili s buzdovanom da vas ošamuti i prisvoji dok vas se ne razbije. Tako čašu, tako stol i krevet, tako zid, stablo, cipelu ili kozu, koja jeste.
Zar nije bar pola puta bolje da vam se smije, nego da vas izudara. Pa da se grupa svevidećih ljudi i sveznajućih također ne zaboravimo, da se s vama smije, nego da sa vama plače. Ili s vama, ili Za vama.
+++
Dakle, vlada je, grad, županija, ili ministarstvo, izdašno bilo s dijeljenjem sredstava da se pridonese poboljšanju stanja, da ne bi netko rekao da ova garnitura ne ulaže u znanje i obrazovanje, u svoje najmanje i najranjivije na čijim će leđima počivati budućnost i sve naše, nacije, pa su se po aktivima podijelile liste s tablicama da napiše svatko što mu nedostaje, a novaca ima.
Žene su naravno krenule s najskupljim stvarima, nit ne znajući do tad da uopće postoje, niti ne znajući čemu služe a kamoli da bi znale kako se koriste, i za što će ih one same koristiti nakon što ih se udomi u njihovim kabinetima pred svima, poglavito naglašavamo pred podrugljivim učenicima i njihovim mobitelima. Pametna ploča! Printer u boji. Fotokopirni uređaj za na obadvije strane. Rezač papira.
Sa svoje sam strane trebovala samo usb stick od dvadeset kuna tadašnjih, znači niti tri eura. Nisam ga dobila.
Zašto ovo pišem:
Smiješno je bilo to što se imalo novaca za pametne ploče i sve gore navedeno, koje su se promptno, jer stvar je bila hitna, namontirale u kabinete koji se inače ne zaključavaju, pa je bilo potrebno napraviti zaštitnu kutiju, sa katancem sličnim onim kao za bicikle, da ne bi učenici devastirali je li. S vremenom se ključ izgubio, šifra zaboravila, a ta je ružna kutija na mjestu gdje je nekad bila obična školska ploča, ostala da stoji. I da smeta. Odnosno, smetala bi bila da je zid ko zid imao kakvu svrhu. Nije.
A onda način na koji je obrazložena nemogućnost nabave sticka od 3 eura, nema na lageru, trebalo bi... požurnice pisat, okružnice, što li.
- Neka hvala, uzet ću ja sama u knjižari ima.
I taj suludi cerek iza leđa i komentari tipa, neka vidi, neka zna, tko što dijeli i kome. Više to govori o njoj nego išta drugo. Kakav si prema kolegama tako ti je u životu. I sve tako. Ergo, cijena stika je proporcionalna vrijednosti učiteljice, persone, ili tako nekako. Da išta valja, i da išta zna, pitala bi, tražila bi i molila bi, a ovoj ne treba jer za ništa niti ne zna da postoji. I sve tako. I sve to čujete, pobrine se netko da vas se upozna. S činjenicama.
Ako vam se čini glupo, glupo stvarno je. Ako nevjerojatno, i nerealno. Je i to, ali dogodilo se. Dakle?
Pokušaj ucjene preko malovrijedne stvari, ne znam kako drugačije događaj opisat.
A šta bi tek bilo da mi je stvarno trebalo nešto stvarno skupo za stvarni život, a ne izmišljeni.
Pa kad sam napokon dala otkaz i otišla, ucjene sa papirima, posebno onim koji se tiču zdravstvenog osiguranja. Do zadnjeg su momenta čekali da mi ih pošalju, i poslali telegram na kućnu adresu, da je krajnji rok do kraja radnog vremena baš tog dana, kad je poštar dvaput zazvonio bio.
Koja sreća da oduvijek znam da nikakav papir ni iskaznica ni nagradni bod ni besplatnost svega nemaju veze s mojim zdravstvenim stanjem, koje je nenarušeno, a kamoli kakav nepoznati liječnik koji misli da je liječnik jer mu tako to i piše na sličnome papiru. Vražji pečat. Koliko jadan moraš bit.
Ali uvjerenje. Za nevjerovat. Stvar, stanje i biće, neodvojivi i međusobno zamjenljivi.
Ne isključuje jedno drugo, ta kako bi i zašto, nego jedno se da pokriti drugim na način da mijenja i preuzima kvalitetu ovoga drugoga. Ako tako piše, onda tako piše i tako jest. U kamenu uklesano. Sveto pismo.
Blažen onaj koji pozna živog boga. - tako je govorio donmiro.
Inače, kako da nam budući naraštaju budu bolji od nas. Kako da se pomičemo po šahovskoj ploči, iti naprijed natrag, lijevo desno, a kamoli po dijagonali, ili na preskoke.
U vis i u ponor ne postoji? I sve mišljah da niže ne može, kad ono, ovo je tek površina.
A novci se moraju potrošit, inače se ništa ne kreće.
