Sve je počelo kad je gospođa Antica primijetila da su u jednom jaju bila dva žumanjka. Jaje nije bilo ni veće ni okruglije niti duguljastije od drugih, a niti se po boji ljuske nije razlikovalo. Pitala je švercericu u koga ga je uzela, ova joj je pokazala gazdaricu sve ostalo je povijest.
Kad su označili tu kokošku koja nese baš ta jaja, sa dva žumanca umjesto kako je normalno, išli su je otvorit da vide od čega je.
Drugo su bile sve one rasprave o načinu kako će se računat pri spremanju torti i kolača, oće li se brojit u jaje, jaje i po ili baš u dva, jer ako je više žutoga, to znači da je manje bijeloga, žuto možda je hranjivije za mozak, ali od bjelanjca se pravi pjena i šlag. Od njega sve nabubri.
Vratimo se mi na kokoš. Babe ionako nisu te koje određuju koja je vrijednost čega, ko da one išta drugo o životu mogu znat, nego kako se mijesi!
Kad su odredili koja je to kokoš šta zlatna jaja nese, zlato je žuto, pa zato su ta jaja proglašena kao zlatna, a ne zato što su vrijedila na pazaru više. Kad prodajete jaje, prodajete ljusku, šta ko može znat šta se u unutrašnjosti bilo čijoj skriva, i ima li je uopće dok se ne razbije.
Tako su ta razbijanja i postala popularna. Nitko ne bježi kad treba dat batine, a oni koji su ih ikada primili znaju da nema ništa neugodno u samome mlaćenju, nakon kojega netko nekad doživi i svoje osobno prosvjetljenje, pravo buđenje iz košmara. Ono što stvarno boli su naknadna ogovaranja i mećanja u glave tuđih filmova tako da vas bude strah i sram što ste se pustili da vas se namlati. Ali takva je tržišna cijena, vratimo se mi na kokoš.
Kad su je otvorili, nisu u njoj našli ništa bitno drugačije od bilo koje druge kokoše ili ptice koju se klalo onako. Iz potrebe, gladi, bilo čega običnoga, običnijega od znatiželje, a znatiželja je ubila mačku, a ne kokoš, pa zato.
Nekome jest bilo palo na pamet da nije do pijetla, da nije on smogao više snage, da mu ova nije bila draža, ali odavno je bila poznata istina da kokošama ne treba pijetao da bi nesle, toliko su bili pametni da shvate.
- Da je bilo znat prije, pa ostavit njezina jaja pod kvočku, pa pričekat oče li se izleć blizanci, i oće li bit muško i žensko ili dvi nesilice.
- E.
- Šta bi ti više volila?
- Nu! A ti bi mi stvorija.
- E.
- Došla bi jedna kokoš ali sa dvi glave, eto šta bi došlo.
- Ili sa dva droba.
- Ispod droba, ispod droba.
- Ko bi to namirija!?
Tako da se dva žumanca u istom jajetu nisu više nikad ponovila.
Sve je ovo što vam pričam bilo još prije Černobila. Stoposto prirodno. Tako da ne možemo znat, šta mi sad u stvari jedemo. Ozračenu, osiromašenu ili printanu hranu.
Ja vam sad ne mogu točno reć, jer ne znam točan proces evolucijski koji prolazi svaka pojedina vrsta, ali desilo se da je, sad da li švercerica ili Antica ili ova gazdarica i njezin gazda, pa od njene male mala, u sljedećem krugu dobila blizance. Baš ona a ne kokoš.
Znači jedna trudnoća, jedan porod, jedan drob sve normalno i isto po jedno, i kad je došlo vrijeme poroda, izašla njih dva.
Nije to bilo nikakvo čudo, naravno, pogotovo kad se zna da mačka može u jednom cugu omacit njih tri, četiri, kuja njih i do šest sedam, prasica ili guda nekad i do trinaest, a koliko se tek nakoti one gamadi šta je nepotrebna, tipa guja, moljaca i osa, sve iz iste larve.
Tako je isto bilo i žena koje su odjedanput mogle potegnut dva. Sve to, još prije nego šta se znanost počela dirat u tuđe najintimnije stvari, s pincetama. Ali to je drugo, priroda i znanstveno eksperimentiranje ne mogu bit u istom rangu, zato se prvi i zovu čudima.
Antropološka je znanost čak zabilježila da je bilo blizanaca i u onim najprimitivnijim domorodačkim plemenima i da su se smatrali skoro bogovima. Svima sve isto i jednako, da se ne bi uvrijedili pa prokleli selo, jer događalo se.
Odvajkada tako ljudi, umjesto da gledaju svoja posla i ostanu s mirom, pačaju u tuđa kojima pridaju magične značajke, tako se i stvaraju mitovi i legende, a šta ste vi mislili?
Eto, tako je valjda toj maloj, isto ko i onoj kokoški koja je prije nje bila, bilo prirođeno ili dosuđeno, ovisno s koje strane se gleda, da sve što u sebe primi udvostruči. Multiplikator.
I sad se, budući da su ljudi živi u pitanju koji se mogu služiti ljudskim jezikom tako da se zna što kome treba stvarno a što mu smeta i što je viška, sve napokon bolje vidi. Puno bolje. To je taj evolucijski iskorak.
Kako mala nije sama znala reć, što se točno bilo dogodilo, što je to u njenoj unutrašnjosti pa da se baš nju odabralo da pozlati, tako nije uzmanjkalo onih koji su se nudili da ponove proces da i oni doprinesu da pripomognu, da se sjeti il bilo što da treba, samo da se milost umnoži.
- E, ali kako ti znaš da će bit milost, možda baš sami crni vrag ima svoje prste u nj, šta znaš
Ljubomora sirotinjska. Dašta!
Kad su se dijelile točkice, poklon paketi u rodilištu, koji svaka majka primi u znak dobrodošlice ili prihvaćanja, njoj su dali jedan paket, jednu točku. jedan porod, jedna trudnoća. Šta su oni mogli znat koliko će bit isprdaka.
To vam je taj rezon, ako stvarno voliš ženu, gledaš je kao sebi jednaka. Jedino što ona dođe sa dva šupka. Po jedan za tebe, i za prijatelja. I onda se čude zašto im se gade. I zašto im treba i pomoć i podrška i reklama, da bi mogli ostvarit ikakav odnos.
Kad se doznalo, a brzo ti glasovi lete, da su ipak muško i žensko blizanci, da se nije jedno isto jaje prepolovilo, jer da je, bili bi ili dva muška ili dva ženska, jednojajčana i identična. Isto jaje, isti drob iliti pećnica, jedna trudnoća, jedan porod i obrazloženje bi zadržalo vodu u pogledu točkica i paketa rodiljama. Ali ovako treba još sve malo ispitat, tko je otac poroda, jer ne možete baš reć naglas, djeteta, ako su dva. Možda su i oca dva, pa šta će se jadnu ženu ić sramotiti ko da joj i ovako nije dosta svega, još uduplo.
Trebalo je pričekat da narastu, da se vidi na koga sliče, a znate kako se lica mijenjaju i velikima i malima, i dana u dan. Netko bi nekad prepoznao čak i sebe u obliku nosa ili čela njega ili nje onako malene, malenoga. Pa bjež u kut.
Sad samo sami zamislite, ovo ću vas jedino zamolit, jer takva je to priča, interaktivna, kako se može osjećati dijete, ili bilo ko živ, ko je ni kriv ni dužan pod konstantnom prismotrom, da ga se nadzire i na nj pazi kao da je kriminalac s najgorim namjerama, svi mu traže grešku, jer se greške prije uoče, a ono što je dobro nikad ne vidi se. Svi dobro uzimaju zdravo za gotovo, a ako je preobilno onda kao čudo kojeg se treba kloniti i oprezan biti, i nikako drugačije. Kad tad će stat, okrenut se kontra tebe. Tražit svoju cijenu, a "ja nisam u mogućnosti, meni je potreba", pa kradu na sitno. Ko da će ko znat.
Vidite da ih je više i da nećete proć dobro šta god da rekli il napravili, a mislit uvijek možete bilo šta, dok god nitko drugi ne zna, i to vam je jedina dopuštena sloboda. Uzeli bi i to, kad bi bili sposobni za samostalna razmišljanja, ali hvala bogu nisu, i to je ta razlika.
Ako imate gdje bježat, otići ćete jedvačekajući, ako ne, ponizite se i vrebate na pravi trenutak, kad ćete moć razvit svoja krila a da to nitko ne vidi, jer bi vas skupa s njima polomili to sto posto, dogodilo se i događa se ne treba vam za to podsjetnika.
Tražit će vas i naći će vas i učiniti sve pred bogom i ljudima živo i neživo da vas vrate na točku za zericu ispod one koja je njima poznata.
Zašto? Ko da je to bitno. Kad bi oni znali vjerojatno to ne bi radili, a ovako imaju o čemu fantazirat i te fantazije pretvarat u zbilju.
Što se može naučit iz ovakve priče?
Da kokoš nije svima razglasila kad je snijela jaje, nikome ne bi bilo palo na pamet da to jaje razbije da se vidi šta je. Da jaje nije došlo sa dva ista žumanca, nikome ne bi bilo palo na pamet da vidi u šta su se mogli pretvorit da su pričekali da postanu pilići. Da su ljudi mogli odredit jesu li pilići, dok su tako mali kokoške ili pijevci, ne bi bilo potrebe da se ista stvar ponovi na ljudskim jajima, eto tako da ispreskačem sve one prijespomenute životinjske vrste koje same neće znati ni jedan ljudski jezik da same opišu što su osjećale i koje su točno prolazile faze i korake.
Žena, majka, naravno, ne zna objasniti što joj se događa jer još nisu izmišljene riječi, a potomstvo sve ako i jest sposobno da samo izmisli i rastumači nove jezike i govore, od straha utjeranog nestrpljivom znatiželjom okolnih stanovnika, samo misli na to kako će, kad se jednom otkopa, otići što dalje od tog prokletog mjesta, jer stvar je u mjestu, u česticama nepoznatog nečeg što samom sebi tepa da je mjera svega.
