Imamo ceste i imamo automobile. Probili smo puteve na kojima se gine. Jednako ljudi i životinje. Bezrazložne smrti. Postoje li one s dobrim razlogom. Svakako, to su oni prelazi koji nahrane i onog koji jede i onog koji biva pojeden. A ovdje samo ostane mrlja na asfaltu koju će netko sažuljati lopatom a možda i neće, i odvojiti u vreću miješanog bio otpada. Je li to onaj otpad koji je opasan, koji će otrovati zemlju i podzemne vode i čitav taj začudni nevidljivi svijet koji diše zemlju i pije zemlju i hrani se zemljom.
Ako taj put zaista ne vodi nigdje, zašto su ga probijali i zbog čega ne prestaju s probijanjima istih ili sličnih takvih posvuda naokolo i to smatraju progresom, napretkom, i dolaskom civilizacije u divljinu.
Čak noću kad se ne stvaraju kolone pred semaforima na raskršćima, kad nitko ne mili i ne puzi i ne plazi od točke a koja bi trebala biti dom, do točke be koja bi trebala biti radno mjesto, iako su se odavna izmiješale i po imenima i po tumačenjima, tu tutnje auti.
Pretpostavljam radi se o natjecanju u tome čiji jače turira ili škripi gumama, valjda to nešto znači o kvaliteti materijala ili meštara koji su ih sastavljali, o ulju i o benzinu i sumi koja se izdvojila, koliko je čist oktan ili zlatno ono nešto u nekim sajlama, ako su sajle riječ koja još postoji. ko bolje koči, a ko brže polazi, ili tako nešto, mislim da je bilo jednom na nekom starom filmu, a sad smo u toj fazi da učimo o životu iz crno bijelih filmova, jer mislimo da je to realan opis i zapis bolje prošlosti.
Naši su djedovi u sličnoj ravni zurili u natpise na starim spomenicima, grobnim i privatnim, ili naručenim umjetničkim od strane službenih tijela vlasti.
Čak grafiti i slikarije po zidovima su imale veću važnost od trenutnog života koji im se, koji nam se svima, odvijao i odvija pred otvorenim očima. uvijek isti. Toliko isti da se to niti ne primijeti.
Licem u lice i ovako na blizinu, ti si očito veći od mene, to je jasno svima, osim možda tebi koji samog sebe ne možeš vidjeti, osim ako nisi svjestan golemosti i nezgrapnosti vlastitoga tijela. A golemi i nezgrapni ljudi to rijetko jesu. Da jesu zaista, kretali bi se pažljivije. Tako da im ne bi trebalo ni tješiteljica ni navijačica za svaki pogrešan ili novi korak.
Da, strašan si, i plašim te se, ako i nemaš namjeru da zamahneš tom rukom, ovdje se namjera niti ne računa, jer nespretnost nije kontrolirana ni namjeravana, razumiješ. Kad bi postojala kontrola ili namjera, bilo bi možda nekakvog načina da te se razuvjeri ili nagovori da ipak ne budeš nasilan, a ovako, ne može se ništa. Osim urediti da bude tako da, kad se to ipak i desi, što više ljudi vidi u čemu je stvar, pa da ne ponavljaju kad im se i samima zbude ista ili slična situacija.
Samo što uvijek bude više onih budala koji misle da je stvar u tome da se borba prebaci sa ruku na riječi, pa krene organizirati debate i polemike, umjesto borbi s bikovima u žutoj areni. Pa još i privatno uvijek traže svađu, da vide tko je jači, od čega je napravljen, po tome se raspoznaju, znate, ljudi od domaćih životinja, koje i nisu nego za tegljenja i timarenja ili tamburanja.
Šibe, štape i šmajsere su izmislili ljudi koji nisu imali dovoljno snage ni u rukama ni u razgovorima. Znači li to da su oni pametniji? Ili jači?
- Jači, u kom smislu?
- Kako to mislite?
Ma ništa.
