Ognjen je valjda mislio da je jako duhovit, ili je u to vrijeme stvarno postojala realna potreba za zbijanjima šala na bilo čiji račun u bilo kojoj zgodi, s nekoga razloga, uglavnom zato što su se ljudi oko njega histerično i na silu smijali na svaku njegovu riječ. U svakoj prilici. Možda su ga se bojali, možda im je išao na živce, možda ga nisu razumjeli pa u neimanju boljeg odgovora ili doskočice, prihvaćali onako kako bi im dolazilo, a uvijek je bolje da se nasmijete nego da suze prolijete, bez razloga ili baš sa nekim dobrim. Razlogom, misli se.
Postoji i ta mogućnost da je on stalno testirao svoju ljudskost baš preko smisla za šalu, jer je ono netko bio jednom pomiješao duh i duhovitost sa podrugljivošću, umjesto s duhanom, kako bi i bio red. Puštanje dima ima svoj smisao i svoje razloge, i van vjerskih rituala. Plinovod nekome znači život, a nije baš da je mala stvar ne smjeti, zbog osnovne pristojnosti, osloboditi sve te plinove iz svoje unutrašnjosti, dok se ne desi nekontrolirana eksplozija. Znate na koje se plinove misli.
Njemu je recimo bilo jako smiješno uzeti djetetu iz ruke zalogaj kruha, dakle ne bombon ili nekakvi gumeni slatkiš koji nije dobar ni za želudac niti za zube, nego da gladnome stvorenju utaži stvarnu glad. I onda se rugat kako plače, unosit mu se u lice i pravit grimase, nazivat ga imenima ovakvim i onakvim, ako bi dijete zaplakalo, cmizdravac i drekavac, ako ne bi ni pisnulo, muto.
I onda bi se tih muta panično plašio. Ne bi nikada prestajao s progonima. Dok je dijete malo i nejako. Dočim bi poraslo toliko da bi mu bilo do ramena, povlačio se. Stavio bi ženu ispred sebe. Bilo koji da bi bio boj. Tako da je bilo te deriščadi, koje su njih dvoje proglasili kriminalcima, čitava četa, i da je bilo u ovih iti malo smisla za grupiranje, mogli su i zagospodariti ulicom, kvartom, pa i čitavim gradom.
Nije nikoga bilo briga za njim, ikako drugačije osim kao za svakom korisnom budalom svaki put kad bi ustrebalo započet nekakvu svađu za zamazati nečije oči ili za ostvariti neki sitni privatni probitak na račun zajednice.
I onda je došla ta moda, da se kupuju grobnice.
Isto kao ovo sada, a što svijet pamti još od vremena krista, ili je to prvi takav primjer da ja znam da je zapisan, kad je krist govorio da treba ostaviti mrtve mrtvima, a bog-otac da je bog živih, kad se nađe par pravednika da otkopavaju stare jame i broje zube na lubanjama, ne bi li se napokon doznalo tko je kome koju jamu bez dna prije iskopao i živoga zakopao, kao da i prije nas nije na svijetu bilo ljudi koji su jednako kao i ovi nama poznati, jedno vrijeme živjeli a onda polako jedan po jedan i poumirali. Neka su se tijela sama od sebe mumificirala i ta zovemo svetim relikvijama, neke su drugi mumificirali i to su muzejski izlošci, neke su ostavljali svetim pticama, neke ložili na lomačama, kao sramotnu kaznu a neke u znak počasti, tko smo mi da sudimo išta o običajima i ljudima o kojima niti ne možemo znati ništa dok ne doznamo nešta o samima sebi. Nešto ili sve.
Tako da se uvijek posvuda nađe tih poduzetnih ljudi koji samo traže priliku, da u plodnu ničiju zemlju, oko koje bi se i onako koplja polomila, posade sjeme, pa se ovu prenamijenilo u novo gradsko groblje, i počeli prodavati parcele kao što se odavna već prodaju i one na mjesecu.
Šta će ti parcela obradive zemlje kad umreš? Poznato je odavnina da svakim danom svi polako umiremo, pa onda?
Da bi vjerna žena imala gdje gorke suze ronit? Ili stara majka. Koliko je tih majaka koje bolno ne znaju gdje su im djeca ukopana, zar bi htio da to bude tvoja mati. To je taj rezon. Junačko ginjenje.
Mati koju bol savija ko ono Mariju za Kristom, a malo sa strane sjede još tužnije još mnoge tužne žene. Tragični kor narikača.
Valjda je čuo istu ovu priču koju vam prenosim, u istom ovom tonu, i valjda ga je povrijedila ako se je prepoznao, a prepoznaju se bez razlike svi, svi smo mi mučenici u neku ruku, pogotovo na svoju. Tko bilo kome zada bilo koje muke uvijek valja više, jer muka znači da će bit posla, a ako ima posla, bit će i novaca, to im više on jedan vrijedi nego hiljadu pristojnih radnika najamnika. U ovoga nikad neće uzmanjkat ideja ako ustreba nekad nekom neki problem da bi zavrtio posao.
I sad ide dokazivanje otkopavanjima, znate ono, svaki puta kad vas certificirani turistički vodiči provode kroz vrijeme pokazujući znamenitosti i značaj bilo kojeg kraja, uvijek vas prvo povedu da vidite mauzoleje, grobnice i stare crkve. A te stare crkve rastu na grobovima, ili kameni grobovi okolo njih.
U temeljima su ukopani ljudi, u nišama stoje ljudi, u dvorištima, anđeoski ljudi s natpisima, umjetničke ploče s ukrasima po kojima znate koliko je tko bio vrijedan dok je bio živ.
A onda ovi skoče, kako god da imitiraju bilo što, da se njima čini dopadljivo, tako i u smrti. Nema se tu vremena za čekanja, pa da vide kakvu će njima grobnicu zajednica sazidati, oni će sami sebi svoju, jer tko ima strpljenja mislit na to kako će bit tamo kad se prijeđe s druge strane rijeke.
Ovdje se računaju rezultati i broje punti, čija je bolja čija je veća i ko je više u svoju uložio za života. A za tamo, drukčiji su punti.
Bar to svak normalan zna!
Njih su tri su brata bila su, i tri nevjestice, sveukupno na broj šest. A on naručio mauzolej s pet ležajeva. I to još tako ponosno i na sav glas, neka se narod smije a neka se ženske misle na koju se nije mislilo, jer nikad nije bio ni govora da muškarac neće odležati svoje sentence, na vijeke.
Narod se je smijao, ne može se reć da nije, da li od srca to vam ne znam reći. Jesu li sa znatiželjom prisluškivali očekujući kakvu ozbiljniju svađu među svastikama, svekrvama, što li dođu te jadne žene jedne drugima, ili da će se braća zakrvit na mrtvo ime, i prije nego što im prođe rok.
Naj je stariji pokazao i najviše odgovornosti i smilovanja, i svaki puta kad bi netko zastao da priupita šta su se dogovorili, on bi rekao:
- Ja ću s mojom ljubom, ne dam se ja od nje ni ona od mene, u dobru i u zlu, kako je još pop naporeka.
Srednji je brat bio šutljiv i inače je prepuštao ženi da prva progovori umjesto i za račun njegova dijela porodice, a ona je drsko odbrusila:
- Ne bi ja između ovo dvojice nikad. A pogotovo za uvik.
Eto ti sad.
U polje u polje. U rupu, u rupu. Na ledinu, samo ne pod ledinu skupa s kojo dvoje. Trećega, odnosno prvoga, nije nikad kontala ozbiljno. A taj je i mogao bit bilo koji od njih.
I sad je došao red na našu, da se ona pokaže, i spasi obraz obitelji, ili ovih mučenika, mučitelja, vi recite sami. Jer ona je bila ta na koju se nije računalo gdje će leći sve da i prva odapne. Najmlađa, najzadnja, pa po onoj, tko prvi unutra, zadnji van, odnosno tko zadnji dođe, prvi leti van. Mislim da je to pojam iz knjigovodstva. A što su ljudi nego brojke. Svaki u svojoj kućici.
Kako god da se Ognjenoga smatralo čovjekom duha, tako se Nju smatralo pametnom, iliti, tako ona to je voljela misliti. Drugi su ljudi uglavnom mučali i smješkali se do svoga momenta, a taj je uvijek onda kad treba zgrabiti priliku. za besplatan obrok. Ili bilo što. Jabba.
Ruku na srce, ne bi ovako neobični ljudi niti mogli isplivati na površinu, da ih drugi nisu malo pogurali. Glavna stvar bude u tome, što među nekima nema pravog dogovora. Dočim se većina sastaje potajno, da li baš sa ciljem da se nešto izmudrija, da se stvarima ljudima i pojavama, daju naknadna tumačenja, ili iz čiste dosade.
Ono kad se kaže:
- Pripazi se da te ne bi propuh. - neki možda i shvate da se prijeti batinama, za stvarno. Duh svakog vremena.
Kad vam netko u lice stalno govori da ste pametan i na svom mjestu, šta to može značit? osim da ste mu koristan idiot.
Eto, tako je ona i sad postupila po pravdi boga i po svojoj savjesti a na štetu i sramotu, ljudi će reći svoje obitelji, ali zapravo njih samih, koji su ih i stavili i podigli toliko visoko da se bolje vide pa da ih se oponaša, i njihov put slijedi.
Ona je naravno jedva dočekala svoje ležeće mjesto kraj svoga junaka. A on sav ponosan, kako ona ni u smrti ne bi bila ništa da nije kraj njega.
I ljube i zlata su umrle prije, i pokopalo ih uz njihove muževe. I sad stoji onako to jedno prazno mjesto, a ovi nikako da se odluče da umru.
Šta će ljudi reć, ovi iz budućih naraštaja, kad budu kao da su Indiana ili Lara svojega vremena, otkopavali stare grobove, pa pronađu da se njih šestero naguralo na samo pet ležaja.
Misterija vrijedna istraživanja, kad su već suvremenici bili škrti s informacijama.
Kao više nitko ne kupuje niti bira nijanse mermera sa zlatnim slovima niti misli o raskošnim sprovodima. Pa je teško izvlačit zaključke, povlačit crte pa počet ponovo.
Ono kad se misli, za knjigu spomenicu, da je arhiva naših promašaja i naših pokušaja, grešaka i padova, da je ta granitna. A ono granata!
Pa preleti makar, ako i nije za letove.
Inače, što bi kome trebalo vezivat taj kamen oko vrata. Ili ga navalit na rupu, da bi se bar zmije zimi ogrijale.
- U smrti smo svi isti.
- A ne, prijatelju, to ti tako samo misliš.
- Ne mislim, nego kažem.
- Tvrdiš, a ne znaš zapravo.
- Oćeš da ti ja pokažem. Ili da pitamo Propuha?
- Nema žurbe, pomalo.
