- Što vam to znači, ne prima svjetlo?
Stvarno, što to znači, ili bolje reći što je to moglo značiti djetetu koje je, upamtilo jedino tu frazu, između svih objašnjavanja i imenovanja njegova stanja. Zdravstvenoga, ili stanja svijesti, ovisno kako ćete kategorizirati manjak ili višak informacija koje se primaju iz vanjskoga svijeta preko osjetila, poglavito oka i uha. Jer se ta dva tiču vaših reakcija na okolinu. Pod okolinom ovdje podrazumijevam društvo, obitelj, takozvane prijatelje i ljude koje ćete na svom putu nailaziti tijekom dana, ili života isto je, ako se isti broje udasima i izdasima koji se izmjenjuju. Na manje ili više pravilan način.
Dakle, od svih postavljenih dijagnoza, na osnovi kratkotrajnog opažanja, ili nečega naučenog ili površno pročitanog iz nekog priručnika ili debele knjige sa slikama, dijete je upamtilo samo tu frazu koja je bila izrečena u njegovu prisustvu samo jedanput. I ta mu se učinila logičnom. Ta je jedna objasnila sve.
Oko ne prima svjetlo. Ne vidi. Oko ne vidi, a ne ja. Svjetla ima, i ja sam u svjetlu, ali to oko ga ne prima.
Je li to značilo da je kvar u oku, ili na oku te da ga treba očistiti kao da je prozor, ili mu mijenjati stakla, kao što su i radili, bez ikakva uspjeha.
Stvar je nakon svake intervencije izvana postajala sve gora i gora. Ali jedna je dobra stvar, da mi zbog tog vidljivoga ožiljka ljudi lakše povjeruju da zaista postoji šansa da se ne pretvaram, i da stvarno ne vidim.
Bolje je možda jedino ono kad vam stave stakleno oko na mjestu očne jabučice koju je netko izbio van duplje.
To je iz estetskih razloga, pitajte ako znadete ikoga tko nosi očnu protezu. Nosi se da vam kožu lica drži na mjestu kako je pristojno ili uobičajeno, da ne biste plašili i djecu i odrasle, a onda im lako možete reći da je to staklena kugla kroz koju se vidi i prošlost i budućnost, ili čita karakter i misli i sadržaj srca onog koga gleda.
Sve vrste praznovjerja će uvijek svuda proći puno lakše od gole istine. Obično se sami nećete morati ni truditi oko objašnjavanja, samo potvrditi sumnje šutnjom ili laganim klimanjem glave, čuli vas ne čuli, vi njih ili oni vas. Zagonetan osmijeh na obadvije strane, ali vi ste u prednosti jer ga ne vidite.
I sad da naglasim opet tu zanimljivu pojavu koja razlikuje slijepu gomilu od slijepog pojedinca:
Svjetla ima, ali to oko ga ne prima.
Ljudsko oko, tako je rekao i Sadhguru, vidi samo ono što zaustavlja svjetlo, a vi imate ono koje ga ne zaustavlja. Ako, dakle, prolazi kroz vas, vi ste puni svjetla!
Iako je uobičajeno misliti da, ako to oko ne prima svjetlo, to znači da prima ono što je suprotno od svjetla. Što je suprotno od svjetla? Tama, mrak. Dakle, oko koje ne prima svjetlo je u tami, prima tamu, onu iz evanđelja kako stoji da je Isus rekao, ako ti je jedno oko u tami, cijelo će ti tijelo biti u tami, znači u vlasti nečastivoga. To je ta logika.
Tama su predmeti i osobe koje ljudsko oko vidi, jer ono vidi ono što svjetlo zaustavlja!
Oni se ne pitaju, ni što je to svjetlo, niti što je tama, a kamoli koje ili kakvo svjetlo oni sami primaju. Odnosno, primaju li išta uopće.
Dosta da je jedan čovjek od autoriteta rekao pola rečenice, da bi je oni preokrenuli na ono nešto što njima odgovara. Ili onako kako oni mogu razumjeti. Na najkatastrofalniji mogući način. I to ponavljaju hiljadu puta, jer će hiljadu puta ponovljena laž, u jednom momentu postati istina.
Ovu su ponovili više od hiljadu puta, pa nije postala istinom, i što sad?
Ja se te doktorice jako dobro sjećam. Zvala se Rada. Nosila je tamno crveni ruž za usne, i imala je veliku bradavicu između obrva. Bila je jedna od rijetkih ljudi, osoba, nemojmo ovdje razlikovati jedno od drugog, koje sam mogla vidjeti. Na primjer svoju mamu nisam mogla vidjeti kad smo izlazile vani, kad smo bile van naših zidova, naše kuće. Tatu nisam nikad mogla vidjeti. A isto je išlo i baku koja me je uzela nakon što je moja baba kata nestala iz mog života. Ne znam gdje je pokopana i ne želim to znat. Ona nije bila to tijelo koje je naglo nestalo, nit je ta prašina ispod nekog kamena, a pogotovo nije kamen na koji bi stavila cvijet. Taj jedan na jedan točno određeni.
One jesu u svjetlu. Njih dvije, u to sam sigurna.
Rada se specijalizirala baš za slabovidnu djecu, baš ona je baš radila s djecom, razgovarala je s nama, ne s mamama ili preko nekog od odraslih. Ona se meni obraćala, a mami bi usput objašnjavala, a ne kako je i sad običaj, sve obratno. Ono kad o vama u vašoj prisutnosti govore kao o trećem licu kojeg se ništa od svega ni ne tiče, ili koja čak nije ni živa, koja je stvar koju treba popravljati. Čak ne stvarno dijete, kao kad je Đepeto od komada drveta napravio lutka koji do kraja priče postane stvarni dječak, sin.
Kad bi bila u nekoj od Radinih grupa, dakle, zajedno sa još slabovidne djece, nikad nije bilo nikakvih problema, kad bi došla mama, ukočila bih se i sve bi se opet isto vratilo nazad. Sve ono što je ona recimo primjećivala da na meni nije kako valja.
Do kraja školske godine, jer radilo se o školskoj medicini, tako se to tada zvalo, ne znam postoje li još slične klinike, ili je sad sve u rukama udruga koje vode majke poput moje, uglavnom, za malo vremena ni Rada nije valjala, ispalo je da ona kvari djecu i tako je to svršilo.
Ali, ostala je ta dijagnoza, ili opažanje, uglavnom fraza da oko ne prima svjetlo. Koju sam kao takvu i ponavljala svaki put kad bi išla na bilo kakvu kontrolu vida ili mjerenje rada mozga. Oko i mozak su, znate, povezani. Ako imate oštećeno oko, mozak vam sto posto ne radi kako treba. Pitajte stručnjake.
Naravno da radi! Problem je u tome što bude prilično nemoguće izvana vas kontrolirat, ili izmanipulirat, jer je šef onaj unutra. Koji vam je blizu i kojem nije u interesu da vas prevari.
Eto, još jedan bonus!
Ne morate se učit opiranju, niti mučit oko toga da budete slobodan od tuđih projekcija. Ali vratimo se svjetlu.
Znate već kako vas dočekaju, svaki put drugi stručnjak koji odrađuje nadnicu mijenjajući stakalca i pokazujući štapićem prema slici u ogledalu, sve isto kao u Radino vrijeme i sigurno još i prije njezinoga vremena, samo što ovi to rade s potisnutom nervozom i napamet, a Rada se s nama igrala i sve je imalo nekog dubljeg smisla od novih okvira za naočale.
Kad vide da će se s vama možda morati i pomučiti, neko vrijeme kao gledaju stare nalaze, pitaju tko vam je ovo napisao i tko vam je što rekao, pa se čude, pa zar?, a onda vas se jednako brzo riješe popunjavanjem formulara i glasnim slijedeći! On je pun posla, a vi mislili da ste vi poseban.
- A vi, na ovo jedno oko, ne vidite. - onako isprekidano iznenađujuće. Jer nije moguće da je do stroja, da vas je stroj krivo ustrojio, ili da mu je crkla baterija baš na taj i taj dan i čas. Prije će bit da je crkla vama.
Vidim nešto, naravno, ali to se uglavnom ne poklapa s onim što svi drugi vide. Samo što to ne smijete reć naglas, jer će vas poslati na psihijatriju, a vama se ne da, živjeli biste rado normalno.
Do sad vam je išlo dobro, bez većih problema. Ili makar onih bitno drugačijih nego što ih i običan svijet kao probleme priznaje.
Poklopite se ušima, i čekate što će vam ovaj novi dijagnosticirat.
Rječnička definicija amauroze je zatamnjenje vida bez vidljivih promjena na samome oku, a ja na tom jednom oku imam baš veliki ožiljak koji je vidljiv golim okom, a ne samo preko povećala i lampica kakve inače koriste doktori za oči. Stručnjaci, dakle, a ne liječnici. Ne liječe oni niti ispravljaju ništa, daju vam naočale pa ako valjaju dobro, a ako ne, uvijek imate izbora otići k drugome, da vam da druga stakla. Nema boli. Samo nerviranja. Znate ono, je li pravilno neuron ili neutron? Ne uro lin k. Ne urekla se.
Da biste mogli mijenjati ljudima ta stakalca u onim teškim okvirima koje vam nataknu na nos, a prije i poslije vas iste te još tko zna kojima i kolikima, morate prije imati diplomu medicinskog fakulteta i biti doktor medicine. Što podrazumijeva da imate neko znanje o tome kako funkcionira ljudsko tijelo, što je s čime povezano i kako se nadopunjava, pa u skladu s time donositi odluke koje se tiču sveukupnog sistema, ali ovi su se odlučili povezati oko isključivo s mozgom i tu nema pomicanja ni naprijed ni nazad, niti odstupanja, slabovidni ljudi imaju spor mozak, ergo nisu pametni, i s njima se može, ili se ne može ovisi o prilikama, i o strpljenju onoga tko njima dirigira.
Ima tu dosta istine, da su slijepi spori: kreću se pažljivo, oprezniji su sa svime, pogotovo sa sobom i svojim bližnjima, jer znaju odakle im voda dolazi, a tko im vodu muti, nema se tu puno filozofije, jedino što mi to shvatimo prije. Zato si spor i tih, jer znaš da ćeš sam snosit posljedice, a tijelo koje se polakše kreće manje nastrada, cijelo tijelo a ne samo taj jedan dio na kojem je fokus.
Dalje, neće upirati prstom ni u koga, jer ne zna tko je ni gdje je taj tko je kriv, a ne zna jer zna da ne vidi, znači nema krivih optužbi ni prebacivanja krivnje, tipa zid je kriv, zločesti šta ne stojiš miran.
- Navodno da ne prima svjetlo. - prozborim plašljivo - Tako su mi rekli kad sam bila dijete.
- Dijete? - iznenađeno, pa zar je? - A tko vam je to rekao?
- Liječnici, oftalmolozi, isto kao i vi. Ali moguće da je od tad znanost napredovala, ili se promijenio vokabular.
Pametni ljudi ne vole biti nadmudreni. Ne vole kad im se pravite pametni. Ako imate sreće riješit će vas na brzinu, ako nemate morate bit spremni na bol koju će vam moći nanijeti pod izgovorom neugodnog pregleda. Čak će vam reći da će biti neugodan. I prijateljski vas potapšati po koljenu.
- Šta si se tako uozbiljila, ko da su ti sve lađe potonule. - tako mi je jednom rekao neki specijalist, kojem me mama vodila jer je bila oduševljena reklamom za neki aparat koji mjeri sve živo i neživo vi mu se samo imate prepustit i platit svoj porez na glupost. I ona je bila.
Nisu sve lađe, ali ova jedna koju znam da imam bi mogla ako istog trena ne prestanete se ponašat kao da ste vi vlasnik zvjezdane flote.
Arka nije barka, nije brod, nije lađa, arka može biti bilo koja posuda, tako i sveti gral. Tijelo koje smo dobili rođenjem i koje onoliko marljivo ili strpljivo gradimo i nadograđujemo, koliko nam se da slobodnog prostora i vremena. Pa da sami izaberemo, sve drugo je laž, prevara. Ali možda sam ovdje prestroga. To je zato što znam da će se uvijek nuditi manje, pa krećem od najvišega. Od sve. Sve vrijeme na svijetu, i sve informacije kojih ima i kojih još nema. Lako se cjenkati onome tko nema ništa. A misli da ima sve.
I, vidite, sad kad vam o tome pričam, ni ja sama ne znam koje mi je oko bolje, a koje je to koje prima mrak. Koje je od svijeta, a koje od svemira. Od mora, ako smo vodena bića. A mi smo, ja sam odabrala vodu.
Ako desno i lijevo imaju nekakvo značenje mimo ono na koju je stranu put od raskršća prema centru grada, a koji put vodi na periferiju, bilo koju, istočno, zapadno od raja. A kamoli kojom se rukom jede a kojom se pere pozadina. Ili u onom smislu nekako političkom, previše sam pošten.
Kad mi se tuđa lica i pogledi unose u lice i prinose pažnji, jasno razabirem kako se od nikuda odjednom stvorila ta glava koja nešto zahtijeva, ali ne razabirem od kud se stvorila. Ili kad nema tih radoznalih glava koje će poslije vrlo bučno i ponosno i pred vama hvaliti se kako znaju nekog slijepca i kako su ga baš ono vidjeli. Baš u oči, jadan.
I on i vi.
I moja jadna mama koja me u čekaonici tren prije nego nas prozovu pita:
- Je li, a na koje ono oko ti ne vidiš, da znam objasnit doktorici.
Pa šta onda mene vodiš, što ću ti ja. Vi se razgovarajte, a ja imam svoga posla. Vrijedilo je odrasti, samo radi toga. Da se sjetim Rade. Ima boljeg načina, ima drugog načina, drugačijeg pristupa. Ili ga je bilo, pa se zaboravilo, zato vas i sjećam.
+++
Jedan je liječnik iz Radina razreda, po boji jezika znao odredit dijagnozu i dat lijek koji stvarno pomaže na duže, ali ne i je univerzalan, kao topla voda ili hladan tuš, i vjerujem da su ovi naši moderni isto tako čuli za njega da se to može, ili je bio toliko dobar da se glas pronio, a ovi se samo nakalemili na nj, obukli istu robu i zauzeli isti vanjski stav, pozu. Kao što omladina i inače oponaša idole svog vremena, radilo se o pop pjevačicama ili narodnim vođama, tipa Isusa iz Nazareta koji liječi gubave i uskrsava mrtve, još uvijek.
Drugi su tražili da se svlačimo i da hodamo tako pred svima, dok bi on govorio kako da držimo glavu ili da se nekako bilo kako namjestimo, a nije manjkalo ni bolnih provjeravanja čvrstine kostiju ili tkiva štapom ili metalnim štapićima ili kako se već zvalo ono što je kasnije postalo plastično i jednokratno pa bi nakon što vas promiješa bilo odbačeno u koš u kutu ordinacije. Pogodio promašio. Samo neka su bakcili što dalje od njega.
Ovome si samo trebao isplazit jezik i reći aaaa, ako bi ti on rekao, da kažeš, ako ne onda ništa. I na osnovi samo toga bi znao što ti je. I svaki put točno.
On je rekao mami da umirem. Bolest plavog jezika, tako se to prepoznaje i zove kad se radi o životinjama koje žive u zarobljeništvu i koje znaju kakav ih kraj čeka, pa da ga ubrzaju, prestanu disat, i krv više ne cirkulira ni na poticaj.
- Ona je ovdje samo jednom nogom.
To je onaj izraz, jednom nogom u grobu. Na pola mrtav. Nema ništa od njega. Za ništa!
Unaprijed su odlučili da je mjesto gdje su oni, dakle, ovo s druge strane grobnoga kamena, život.
Pa u kombinaciji s tim jednim okom koje je u mraku.
Čudo da sam još s njima, ovdje.
Jedino, zašto?
