Poglavlje (24) u kojem se vidi da i glavni negativac, također, razgovara s anđelima, čime se dodatno zamagljuje granica između (naučenog i očekivanog) dobra i zla.
- A vidi nje, opet si mi došla.
Kristian Smileon je, rekli smo već prije, bio duboko usamljena duša, i naravno, to su svi znali.
Vjerujem da je to jedini razlog, zbog čega su mu svi njegovi poduhvati tako klizili pod rukom. Svi, naime, kojima bi se obratio, zdušno mu pomagaše. Izazivao je, naime, sažaljenje.
Možda su jednom, u početku, njegove suze i bile iskrene, ali kad je shvatio da "muška suza", (još uvijek) vrijedi više nego kada "ženska (opet) plače", a potvrda se našla u popularnoj pjesmi davno zapisanoj i nanova oživljenoj, koja je rekla da dečki ne plaču,
"boyz don't cry",
uz pouku da onda kad se dečko ipak odvaži ispustiti suzu, ta suza tada mora da je iskrena.
Razumijete?
Ako plače, onaj koji nikada ne plače, tada to mora da je suza iz duše.
Da je iskrena.
Kad je to, naime, shvatio, počeo je uvježbavati plakanje.
Uvjerivši samoga sebe da je lijep kad plače, uspio je uvjeriti svakoga pred kome je plakao.
A plakao je pred mnogima.
Trebalo mu je, u njegovu usamljenom životu, mnogo stvari, da ga napuni.
Nikada, naravno, nije plakao u društvu.
Gutanje suza, također mu je bila specijalnost.
Sada, kad su svi vjerovali da su mu suze iskrene, stoga da mu je život težak, jednostavno su znali da on nikada u društvu, pred drugima to ne bi priznao, te se gutanje suza podrazumijevalo.
Gutanje suza, ili na drevnom jeziku 'gutanje govana', uglavnom tuđih, se smatralo najplemenitijom aktivnošću.
Zašto aktivnošću, ako je to figurativan izraz?
Ne, nema tu ničega figurativnog.
Misli su neizrečena djela, sjećate se toga?
A tiho i ponizno gutanje, (tuđih) sranja, onih koja normalni ljudi ne bi ni pomirisali, tada mora da je stvar duboko uzvišene i plemenite duše. Baviti se onime čime nitko drugi neće? Zaboga, zar ne biste i vi takvoj osobi bili do neba zahvalni?
Najdublji vid čišćenja.
Da biste mogli zapravo očistiti, trebali biste najprije moći vidjeti zaprljanja, i razumjeti kako se s njima postupa.
To važi da prozore, podove i veš. To vrijedi za ruke i hranu koju ćete pojesti.
Isto to vrijedi i za nečiste misli.
Suze, ili govna, kako su govorili stari.
Smileon je bio expert.
Makar su svi u to vjerovali.
On nije radio sam. Naravno.
Tako važan i veleban posao se ne može napraviti bez male pomoći bića iz visina.
Smileonu je bilo jasno tko su ti koji prebivaju na visini. I nastojao je, po svaku cijenu, kako je već ranije, više puta rečeno, ući i sam u to visoko društvo.
Uvrebavši Ianov i Yagodin, 'odsutan' pogled, počeo ga je i sam oponašati.
Uvrebavši da i Ian i Yagoda pomiču usnice i onda kada su u sobi sami, i sam je počeo micati usnama.
Proizvodeći na taj način šumove, počeo je primjećivati da ti šumovi postaju riječi. Riječi koje ne dolaze iz njegova uma, koje njegov um ne proizvodi.
Ne, nije on te riječi izmišljao ni stavljao u kontekst.
Pogotovo nisu bile kucaji njegova srca. Njegovo je srce drugačije bubnjalo!
Buljeći u točku na vrhu svoga nosa, počeo je primjećivati da se ta točka savija, sama od sebe, i da to nikako nije mogla biti optička varka.
Zrak bi se prelomio i zavrtio oko te točke. A onda bi neki nepoznati miris, doveo nju. Koja mu je tiho šaptala. Koja ga je tješila. I koja mu je govorila, što se od njega očekuje.
- Kako si mi, draga - i sam je bio razdragan. Iz noći u noć je, otkako ju je prvi put vidio, željno iščekivao susrete.
Nije mu dolazila baš svake noći. I tada je bio nesretan.
Ali kada bi napokon došla, iako je samoća bivala još veća, nekako je u činjenici da je odabrala njega, da baš njemu dolazi, samo njemu i nikome drugome, pronalazio ludu sreću.
Bila je lijepa. Bila je prelijepa.
Svijetlo ružičaste sjajne kože, srebrenaste svilene kose, i očiju poput zvijezda.
Znao je da ima krila, iako ih nije mogao jasno vidjeti. Znao je da je anđeo, sličan onima koje je viđao na starim fotografijama koje se još čuvaju u po nekoj boljoj biblioteci. Piktoteci.
Pinakoteci.
Bila je kao naslikana.
Te mu je večeri dala točna i jasna uputstva, što točno treba da uradi, kome da se pokloni, što da pokloni. I što sve da kaže.
I on je marljivo,, čim je malo došao k sebi, počeo raditi na izvršenju zadatka.
Te mu se večeri učinila tužna i poznata iz svijeta koji je bio stvaran.
Iz svijeta koji se nadao stvoriti. Koji je nastojao stvoriti, za nju. Na njenu sliku.
Na njezin zahtjev.
Ona je bila Yagoda!
Savršeno tiha i čista. Čudna poput anđela. Izgubljena, nepoznata siva golubica. A on će ju spasiti. On će joj pokazati put. On će ju upoznati sa svime.
I voljeti do groba.
