Originalno su slatki bili, ali nakotilo se, kasnije kako su popularni postajali i naziv i pakiranje, i onih slankastih i paprenih i začinjenih i prelivenih preljevima. To su vam, ako ste mlađe generacije koje miješaju geografiju sa svjetonazorima, obični oni, najobičniji suhi i prhki keksi koji dolaze u velikim pakiranjima i koriste se prvenstveno za kolače i slastice s predznakom 'lijena žena', vizavi škrte, čak ako je jeftinija varijanta pravit rođendanske i uopće slavljeničke, od kupovnog keksa i pudinga i šlaga iz kesice, nego od "svega samo domaćeg". I jeftinija i sigurnija jer uvijek uspije, i ukusnija jer je sve, provjereno, svi vole.
Tipa ovo što imamo danas, petit kekse i digestive, kupimo ih pa taremo onako jer su kao dobri za probavu. Naravno da su dobri, kad se sjetite koji sve put prođe samo brašno koje kanite umiješat s mrvičastim ili proljevastim sastojcima a još niste uhvatila ruku. Od police u dućanu, preko žlice i kuhinjske vage, zdjele, jedne druge pa radne plohe, pa bilo sve to i bolnički dezinficirano, nekako vam bude slabo. Od procesa. Jede vam se slatko, a treba čekat da se pećnica ugrije. Ma da!
Uglavnom, sad ne znam, što je to bilo tako specijalno u tim Balkan Keksi, kad im se ime još uvijek pamti i u generacijama koje za njih nisu iskustveno znale, je li do maslaca ili do brašna ili do ruke koja miješa, rečenog miksera, ili čista nostalgija, za nečime što je jednom bilo čudo, novitet:
- Ma zamisli ti, kupovne kore za mađaricu. I još da vidiš onako na rubovima nareckane. Male onako, slatke. Onako bi ih jela.
Mic po mic, i jesmo. U svim kombinacijama. Bilo je jedno vrijeme da ne smiješ sirovo. Dok nekom nije palo na pamet da su svejedno sirovi i kad ih puding vrući omekša. A kad se pronio glas da se mogu smrvit poput prezle i umiješat sa šećerom i kakaom i kokosom i da je to milina. A kamoli lješnjaci i bademi i svašta još nešta, šta ti duša poželi, samo se sjeti ti, a ja ću provjerit valja li ti recept.
Kako žene vole same sebi pravit probleme. I kako ih samo takmičenje interesira, gore su one od muških, a šta sam ti rekla. Je li zapisano i di si to čula. Inače ne valja.
Onda, znate one mjere za te recepte, jedna za sve vadi vagu i to zidnu, mora ti bit zidna jer površina na koju je staviš može bit neravna, a ovako ti visi kako ti visi. E, ali gravitacija? Ma šta gravitacija? Zakoni fizike.
Druga sve mjeri na žlice, lako je njoj kad njih ima malo. Treća sve na jogurtice. I tu smo ti sad!
- Kako Balkan keksi idu s jogurtnom, kad je jogurt slan.
- Da slan, čuješ ovu, pa valjda kiselkast.
- Kiselo je tebi u onome mjestu, znaš!
Onda kreće histeričan cerek. Najbolje prije. I sve. Ali ostalo je, da ona luda jede Balkan sa jogurtom. Ne bi da je burek poslije. Ili prije.
I tako se ona nešto zamislila i da ne bi jela od nervoze i neimanja pametnijeg posla, zabavljala ruke aranžirajući sitnice što su bile ispred nje na stolu, rečeni Balkani i mentol bomboni od istog proizvođača iz iste tvornice, samo drugi pogon.
Bilo je to oduvijek bitno za pratiti, ne samo radi pomaganja naše proizvodnje i naših radnika, nego ono da znaš, šta je i odakle potječe, a ne da unosiš u svoje tijelo bilo šta, ipak je unos bitan, bitniji od atmosfere jer se na nj još i da nekako utjecat. Dok se ne otpočne s paranojama tipa, tamo ti radi znaš čiji znaš ko od koga. Mišje dlake, repići i govnići, bože sačuvaj. A onda se prijeđe na isti sličan proizvod iz uvoza. Toliko o unosima. Sve je znate politika, isto kao ono kad se neki zastupnici hvale da su uspjeli zatvorit jedan pogon na račun drugoga a sve zato što je tako bolje za zdravlje naroda. Tako. A keks, keks.
Sad samo treba uskladit ime tvornice za zelene bombone i zagarantirana zdrava probava. Tko o čemu, mi o jogurtima. Samo slojevito.
Zgražale su se žene jedno vrijeme oko ove kombinacije tvrdih bombona i prhkoga peciva, a onda se dosjetile da to sigurno ona nešto gata. I stvarno, propala tvornica. A ime ostalo u kolektivnoj memoriji. Čak više od poluotoka simbol tajnih ratovanja. Tajnih samo zato što su ostala nezabilježena, pa da se ne desi isto i kolaču, kojega još okus pamtim dok vam ovo pričam, ali nikad više ponovljenom istom takvom. Jer ne zna se, je li bilo do brašna, ili do zraka na kojem je klasje zrelo do sunca zbog kojega je raslo. Ili zbog prvine, a prvi se pamte.
Balkani su imali malene rupice kroz koje bi se tako fino i divno i ingeniozno probijao pekmez. Sve na drugu stranu. To im je bila najbolja i najveselija odlika. Kako god da okreneš. Nema gornja donja kora, nema prava kriva strana, svaka je dobra.
Koji pamti drugačije, nek me demantira!
