Jednako je loše znati puno riječi, kao i znati ih malo. Znanje vokabulara nije jamac da ćete naići na uho koje će ga znati dešifrirati. A onda vam je sve isto, znali vi ili ne znali točnu definiciju. Redanje riječi, još je besmislenije uzimati za ozbiljno, pogotovo ako su ton i ritam i boja glasa u neskladu sa izrazom lica koje govori. Duljina i složenost rečenice, interpunkcija i interjekcije, izgovorene ili napisane, neće značiti puno, neistreniranome oku i nezainteresiranome uhu. Podrugljivo iskrivljena usnica, kolutanje očnih jabučica, gesta rukom i treskanje stopala prebačene noge, mogu kazati više što posjednik njihov trenutno misli ili ne misli o vašoj cijenjenoj procjeni stanja.
Bez obzira, učite riječi, zatrebat će vam.
Ne govorim vam da "nikad ne znate kad će vam zatrebati... pa za svaki slučaj..." - litaniju, "od viška glava ne boli", jer boli, itekako, od viška više no od manjka. Smetlišta su prepuna takovih višaka, i više svijet ne zna što će ni kud će ni kamo će ni kako će sa smećem.
Govorim vam da vam sigurno hoće trebat, i da vam već sada trebaju; u smislu izbacivanja svih tih tajni koje guše i onih koje raduju, i svog onog otrova koji bi možda na nekom drugome mjestu nekome bio za lijek, i sve one prštave vedrine koja bi sigurno obradovala nekoga umjesto što samo vama prijeti vatrom vatrometa da postane požar s kojim se nećete moći nositi sami.
Za rastjerivanje magle, i za razvedravanje, za objavu vaše verzije stvarnosti kada svijetu usfali ideja.
Oni koji se razumiju, kažu da iscjeljivanje počinje onda kada postoji samo nagovještaj ili mogućnost da vas se je čulo. Iako nitko zaista ne sluša, okupiran svojim mislima ili odjecima tuđih, prošlih i svršenih, sadašnjih i nametljivih. Iako nitko ne čita, pročitat ćete vi. Kad vam zatreba podsjetnik na to gdje ste do jučer bili, i jeste li odmakli dovoljno daleko i na bolje mjesto. Iako svi misle da je važnije KO KO KO ??? i KAD KOME KAKO ??? Kao da ćemo svi i kao da će sve ovo potrajati vječno. Vječnije od planina i mora i pijeska. Trajnije od neba. I kao da je jedino bitno ostaviti ime i godište. Imena i godine. Prolazni ko vrijeme. I uvijek isti. Isto dvanaest danju, isto dvanaest noću. Samo jedno zovemo podne, a drugo zovemo ponoć.
Zato je bitno da učite riječi.
Da skratite (sebi) put. Da stvar ubrzate. Da se ne biste vraćali stalno na uvijek ista tumačenja. Da ne morate misliti o sebi u terminu kratke crne kose, sive pamučne haljinice, o nekom bosonogom i tužnom, nego kao o nekome tko ima krsno ime. Koje vam je, također, bez vašeg znanja i dopuštenja, od nepoznatih ljudi, nadjeveno. Ako vam i ne pristaje bolje, trajat će duže.
Da ispreskačete dodirivanja, grljenja i neželjene poljupce, uspomoć onoliko riječi koliko će vam biti potrebno da se otarasite nametljivog gosta.
- Ček, ček, ček, kako si ono rekla...? - a onda, okrenuvši glavu prema nepostojećoj publici u areni - Ova luda skroz, šta sve napriča...!
- Ne.
Obično oni, koji će govoriti svima kako ne znate složiti suvislu rečenicu, neće razumjeti ni onu prostu od samo dva slova, budite u to sigurni i budite na to spremni. Ništa zato. Niste ih učili za njih. Učili ste, najprije, za se. A ima, sigurno je, u svijetu još netko tko je jednom čitao ili pročitao iste te knjige. Možda s istim razumijevanjem, s kojim ste ih vi zapisali, prepisali, proslovkali i napamet istresli u nekom momentu u neku crnu rupu.
Nije to poanta.
Sveisto:
Učite riječi, ostavite trag, bilo kakav trag, dok se to još može.
--------
Zašto sam ovaj list nazvala teta Rozininim imenom?
Iako ne znam tko je teta Roza bila? Izmišljam li je za potrebe priče, ili da si ispunim predvečerje?
Čitavi dan mislim o njima: Roza, Palma i Kata. Kao da su Trnoružičine kume ili takvo što. Preplavi me takav osjećaj sreće. Nevjerojatne i pune i ponosne sreće i olakšanja koje natjera suze na oči.
- Našla nas je, vratila se
Neka žena, osoba, neko biće iz sjećanja, se naginje nad mene malu i, ne pokušavajući me pomilkiti po obrašćiću ili pogladiti po kosici, kako to obično stariji rade djeci želeći ostaviti dojam ili ostvariti kontakt s roditeljem u pratnji, i pita, ne iskrivljujući glas pokušavajući ga prilagoditi mojoj dobi, kako to obično stariji rade djeci želeći ostaviti dojam ili ostvariti kontakt s roditeljim:
- Znaš li ti koja je Roza?
Misleći da misli na boju, pokažem prstićem na cvjetić na majici. Majica je bijela, pamučna je, kratkih rukava. S motivom leptirića šarenića kako leti oko pupoljka, i bez obzira na pjesmu, tu majicu volim jako.
- Pametna je mala ko salamun. Nemoš je privarit nikako.
Svi su se složili i tu sam zgodu upamtila samo tako: kao zagonetku koju ću kad tad odgonetnuti.
"Leptiriću šareniću dođi k meni amo, evo imam jednu ružu pomiriši samo.
Ja bih došo al se bojim tvoje igle klete, ubošćeš me probišćeš me onda zbogom svijete"
Roza je ruža. Rozina, ružica.
Je li to bilo njeno pravo ime. Ili njena sudbina.
Sjećam se da je baba kroz suze rekla:
- On je nju upropastio.
i da mi ništa nije bilo jasno.
Baciti nekoga u propast? Morala sam hitno učiti riječi. Riječi stare. Riječi zaboravljene. Riječi koje ko za inat mijenjaju značenja. Riječi zapisane. I riječi izbrisane. Izgovorene. Prešućene. Ušutkane. Prefarbane. Sve su morale biti negdje. Strpljene. Spašene.
Ne mogu se sjetit, jesam li ikad mogla vidjeti tetu Rozu za stvarno. Je li bilo prilike i je li bilo moguće u ovome životu. Ne znam je li Ivan Rozinin, bio njen muž, sin ili brat, niti je li mu to bilo pravo prezime ili način na koji su mu ljudi davali do znanja što misle o njemu: da se skriva iza njene suknje, i sad kad je velik.
Bilo kako bilo, sjećanje na njega, jer njega sam znala, jedina je stvarnost koju mogu vezati uza nju.
Pogrbljen i šutljiv, radišan i uredan, suh ko grana, i crn ko panj. Tako su ga opisivali i dok je bio živ. Davno mrtva, nitko ga ne spominje. Nadam se da ga ova pripovijetka neće uznemirit iz lakoga sna.
- Evo ovu ću ja malu sebi uzet. Za moga Joška ili za moga Ivicu, nek bira. Neka sama kaže, kojega će...
Ne znam što je to bilo. Koga se ticalo. Niti zašto sad mislim da je tako važno.
Mogu samo tipkat riječi, nadajuć se da teta Rozina vodi.
