Danas sam teta Kata, te od ranog jutra nižem tanke očice, kosice u miljetiće, tabletiće. Pahuljice, cvjetiće. Koji će potrajati duže od prirodnih.
Nisam nikad prije o tome na taj način razmišljala, rukotvorina ali tako da udovolji svima, i božjima i poganima: uspomena bijelih cvjetova u čvrstu tlu, ledini ili travi, samoniklih ili pripitomljenih. Iz ničega, ili malo. Obećanje cvatnje. Očekivali je, ili se iznenadili.
Uvijek se, jako ljubomorno čuvala od sviju uspomena na tetinu personu, te o njoj znam tek anegdotu koja se ponavljala toliko uporno i dugo da sumnjam da je istinita.
Da je bila prava ljepotica u svakom pogledu, govorili su svi koji su je znali. I umom i duhom i pojavom i stasom. Fina i nenametljiva, a uvijek primijećena. U prvom planu, pogotovo zato jer se sama nigdje nije gurala.
Samostan, nije nikad bio nikakva kazna, nikada. Ova naša moderna vremena sve iskrive:
Kad im treba krivac, neka dragi bog ispravlja!
Eto, znači da ga nema za stvarno.
Časne nije nitko u stvarnom svijetu pravo ni štitio, osim ključa i katanca. I jedno i drugo da se lako slomit. A dalje svi znamo kako su skončavale te, po svemu svete žene. Svi znamo kako ljudi gledaju na ljepote djevojke. Zašto su stvorene. Zašto su zatvorene.
U samostan se ide da se poboljšate, da se odmorite, da naučite nešto što prije niste znali, a u vanjskom svijetu prilike ni vremena.
Ponekad radi zaštite. I utočišta.
Tamo bi primili raširenih ruku i otvorena srca, bilo koga, bez obzira na sve: i cure iz finih familija, i one koje su bile sa ruba uništenja. Posrnule i upropaštene, prevarene i ostavljene, nemilosrdno iskorištavane. Učile su se kako preživjeti: kako čuvati sebe i svoj prostor čistim.
Teta Kata je tamo naučila raditi s tankim najtanjim koncem i kukicama. Sitni najnježniji bod. Prozračno meko tkanje za fine bluze i za spavaćice. Nitko nije imao tako strpljive i mirne ruke.
- Oči ćeš izgubit, jadna ne bila. Digni malo glavu, oćorit ćeš.
Stvar je bila u tome, što je ona mogla vidjeti samo tako na sitno, i samo tako na blizu. Nije ona izgubila oči od rada, nego je radila ono što je mogla i znala. Sitno, nježno, fino. Mirna, meka, strpljiva. Takav joj je bio život, takva narav, tako i sve što bi dotakla.
Cure koje su radile na krupno i na široko, prije bi završile, više bi dobile, i novaca i pohvala i vremena za druge stvari, ali uvijek bi se našao netko da pokaže:
- A vidi kako je Katino fino.
Pa bi fina ljubomora uzela, zaprljala, isparala, iskidala, ukrala, podvalila. I ne samo njen rad. I ne samo tajno i kradomice. Ta su javna sramoćenja, da svi vide, a ne vidi nitko, i sad jako popularna.
Ne znam kako ovo drugačije ispričat, a da ne budem nepravedna ni prema njoj ni prema događajima kojima nisam sama svjedočila, koja znam samo po kostima, zglobovima, člancima, i po onoj mekoj, tvari što ih drži na okupu. Ovakve kakve su sad.
Kao cvijet koji se danju zatvara, i samo se noću usuđuje prodisat, jer bi mu uzeli i dah iz latica. I narugavši se plahoj dobroti, strgali i pogazili, da ne ostane ni sjeme.
Bio je, dole u ulici, neki dobar čovjek taman za našu Katu, tako su svi govorili koji su ga znali.
- Samo voli malo više popit.
Pa se cerekali za njim dok bi teturavim koracima prelazio cestom. Bolna izraza na licu. Pokidane odjeće. Zacavatanih coklji.
Zamišljam da je tako sveta Katarina od Sijene držeći objema rukama glavu nesretnog osuđenika na smrt, gledajući ga ravno u oči, rekla:
- Ja ti vjerujem.
dok je bijesna gomila na nji lijepila sve grijehe kojih se mogla sjetiti, koje je mogla prepoznati iz vlastitog života...
