Sve naše pojedinačne priče su istinite, i one prošle i one koje će tek proći, i one izmišljene i one posuđene i one ukradene i one za koje ne znamo da su naše. I one koje su nam nametnute i one za koje smo se nadmetali, i one koje su nam podmetnute i one koje su nam podvalili. I one koje smo samo željeli čitati, i one koje smo morali na živo proći. I one o kojima smo samo načuli nešto sekund prije nego što smo povjerovali da te nisu o nama. Jesu.
Da slučajno nisu, ne bi bile zapisane u knjigu spomenicu.
Eter. Prostor-vreme. Akashic records. Kako god da tu zbirku zvali.
I sve ono što vam se čini kao da je nečija bujna mašta, u stvari je zgoda koju je kao takvu upamtio netko. Stvarni događaj koji su sudionici ispričali kako im je u tom trenutku dano. Tko zna više riječi, napisat će knjigu. Tko ima snažniji glas, zabavljat će kafanu. Tko ima brojnije pleme, kreirat će stvarnost svojih suvremenika, na osnovi toga nečeg što je jednom načuo, i tko zna koliko krivo ili pravo protumačio. Na volju mu.
Ako vas je ikad itko, u lice ili iza leđa, nazvao lopovom, pa njini sljedbenici prihvatili brže-bolje sa:
- Jesi, jesi, nemoš reć da nisi, aj nemoj se sad izvlačit
u pravu su. Sve ako i niste pri svijesti tog trenutka, pri onoj onog drugoga, sasvim sigurno jeste, netko jednom jest. Ako ne u ovom tijelu ovog dijela priče, u onom tijelu onog drugog dijela, netko sigurno jest.
Sve one užasne stvari koje nas mogu gledati sa ekrana, vrebati iz ormara, i sve one predivne stvari koje se dese drugima ali nikad nama, sve su one stvarne, dogodile su se i događaju se i događaju se i događaju se i ponavljaju, da slučajno nisu, ne bi o njima takvima bilo ni spomena.
