Nije se namjeravao dugo zadržavati na jednome mjestu, veze mu nikada nisu išle dobro. Napravi svoj posao, pokupi nagradu i produži što dalje. Naknadna objašnjenja nikad nisu nikog usrećila. Ali, kako su ga godine počele sve brže i nemilosrdnije dostizati, to je počeo žaliti što se nije skrasio s nekim, kako su mu stari roditelji uvijek bili govorili, što nije bacio sidro u neku sigurnu luku.
Trošiti vrijeme za ispravljanje prošlosti, bliske nam i daleke, više je no uzaludno. Skoro jednako, ako ne i jednakije nego planirati budućnost nerođene djece. Na sadašnjosti je, s druge i bolje strane, valjalo poraditi.
- Kako će nam se djeca zvati? - nespretan način da nekome kažete da ga namjeravate zauzeti za stalno. A jadna guska misli da je voli.
Samo je ovlaš, i samo zato što je prepoznao mjesto nesreće, pogledao televizijski prilog u kojem je zgodna mlada doktorica sva prštavo praskajući objavila svima svoje stručno sudjelovanje u stvarnome svijetu.
Kamera joj nije bila naklonjena, ali samo zato da podeblja okrutnu realnosti stvarnost. Novinarsku profesionalnost, koja nalaže da fokus mora biti na detalju koji će nositi priču.
Na žutim je kolima pisalo "Ambulance" crvenim slovima. Rotirajuće svjetlo je žmigalo indigo plavo i mentol zeleno. U sivilu zimskog jutra, izblijedjelo crnoj sa mokroga asfalta, fotogenična je bila jedino novonalivena invalidska rampa.
Kamera je potražila dokaze klizanjem po šipci za invalidska kolica, i komadić inja ili oguljene boje se baš i mogao, protumačen prikazati kao komad kože ili kosti s tijela nesretnika, a onda iznenadan okret za tristo šezdeset stupnjeva, pa snijeg.
Da je itko i pogledao spomenuti tv-prilog, bez dodanih riječi, analiza i debata, nije mogao znati ni zaključiti ništa. Ali i debata je i analiza je i rasprava je također, s punim pravom bila otkazana do daljnjega.
Tragovi u snijegu su, običnom čovjeku prestali biti zanimljivi nekako oko obvezne lektire za osnovnu školu. Ništa tako učinkovito ne može ubiti znatiželju kao detaljna analiza pročitanog ili pogledanog umjetničkog djela. A ovo ovdje, što smo mi vidjeli, čemu svjedočili, bila je čista umjetnost.
Produžio je korak, još uvijek pod dojmom viđenoga, i dospio u maleni dućan. Djevojka za kasom ga nije ni opazila, a ona za frižiderom se, nakrivivši zbunjeno glavu, nevino nasmiješila, i taj osmijeh mu je rastopio srce.
- Izvolite, dobar dan. - riječi su joj se zalijetale jedna u drugu, a on je, jednako zbunjeno se osmjehujući izvalio frazu pa odmah zažalio:
- Kako će nam se djeca zvati? - na što se žena naglo uspravila.
- Oprostite, - rekao je - sad sam bio svjedok na mjestu nesreće, i još sam pod dojmom. Život je tako prokleto kratak. I tako nepredvidljiv.
Sve ovo možete izgovoriti jedino ako ste pisac vlastitog romana. Na naknadnu pamet mislim, i ne samo zato što u životu nemate prilike za takve ili ikakve duhovitosti, baš naprotiv, život vam ih pruži puno, nego zato što ih se je teško sjetiti ako ste u stanju šoka, i teško naglas izreći ako ste u promijenjenom stanju svijesti koju taj šok izazove, ali najviše zato što je teško, vrlo, vrlo teško, naići na slušača naklonoga uha koje bi vas čulo i razumjevši namjeru skladno i prikladno našlo odgovora.
- Život je tako prokleto kratak. Danas jesmo, a već sutra nismo. A sutra je svaki sljedeći trenutak koji isplaniramo. Isplanirao sam, eto, u tom duhu, što prije i bez odgode, ostvarit se u sutra. Makar preko djece.
Zgrabio je Dvojni Ce i slamku, i pojurio na kasu, platio plastikom, nije trajalo dugo, i našao se opet na istom tankome ledu.
Nebo iznad rijetkih krošnji i niskih krovova bilo je blijedo žuto prema ružičastoj i miješalo se sa sivim česticama iz ispušnih cijevi srebrnih automobila, posivjelih klima uređaja, bjelkastih usnica rijetkih prolaznika. Mogao je to vidjeti, čestice vode koja se smrzavala od hladnoće grada. I čudan, neobičan, nestvaran zvuk, nešto kao fijuk. Nebeska muzika? Ili obično zujanje u ušima od promjene tlaka zraka.
