Spomenuta kaša iz korpe pune krvi i sluzi sa obdukcijskog stola, već se počela hladiti i nešto nalik dimu svijetložute boje prema ružičastoj, je treperilo miješajući se sa neonskom rasvjetom hladno plava praha.
Djeluje, raspršena svjetlost poput čestica prašine, ponekad, ako promatrate s pažnjom, a ne znate još kako imenovati to što vas razoružava.
Mora se raditi o nekakvoj materiji, koja je dovoljno oštra da rasiječe tamu.
Inače bi, da nije tako kakvom je vidimo, posvud bila tama, zar ne bi? Crna gusta tama. Možda poput one koju moderna znanost zove crnim rupama, kad bi tama bila praznina sama. Samo što nije. Nema se baš razlogike misliti da bi rupa uz rupu mogla stajala ikako drugačije osim kao rupa.
Eto, tako bi i ta svijetložuta koja se hladila u plavoj, propala od srama zbog vlastitog neznanja, da nije nekako zbunjeno čeznula za neodređenim nečim, čega se sjećala da je vezano za kašu koja je sve tiše i sporije pulsirala na stolu.
Plin i zrak iz abdomena već se uz slabi fijuk stopio bio s atmosferom.
Tkivo će se razdijeliti na sve strane svijeta, veći dio čega će oteći niz odvod, rastopiti se u spalionici, i zajedno s tuđom odjećom i cipelama u kemijskoj čistionici.
Dobro je samo ako neće završiti u hrani za pse, lisice i zmije. Ali sve je bolje od one za ljude!
Što je bilo vidljivo, postalo je smeće, što je bilo nevidljivo, takvo je i ostalo, nije postojalo ni za koga sem za tog mrtvaca.
Ono što je preostalo, bilo je sjećanje koje se sada nepoznati ljudi dogovaraju izbrisati, umanjiti, uvećati, promijeniti vrijednost i važnost, zamaskirati, niti ne pitajući (za) ožalošćene. Postojanje, postanak i podrijetlo vrste izmijeniti da pristaje lijepo uz njihovu agendu!
Pokojnik sam tu nije mogao ništa, a da je slučajno i mogao, pitanje je veliko, da li bi se htio upuštati u takve avanture.
Sjećao se da je izišao gologlav i loše odjeven, u to hladno jutro, i još mu je bilo toplo oko fantomskoga srca od miline na okus piroške sa mesom koju je pojeo s puno poštovanja tek koji trenutak prije, skoro isti onaj iz ranoga djetinjstva. Gazdarica ih je donijela bez riječi i bez očekivanja, čiste namjere da podijeli svoj višak s izgladnjelim podstanarem, i čistih ruku, dakle bez naplate.
Ta naizgled sitna gesta dijeljenja svog viška s nekim kome manjka, izazvala je toliku zahvalnost da ga je toplina preplavila od tjemena do pete, pa od pete do tjemena, tako da je prestao osjećati hladnoću i glad i strah od nepoznata svijeta, i sram od svojeg iznemogla tihog piskutava glasa, kao da se nagutao helija pa sad grca od ushićenja, nije niti pomislio da je sirota žena učinila to iz sažaljenja ili zato što ju je podsjećao na nekoga tko joj je uistinu jednom i bio drag, znao je samo za taj novi osjećaj koji ga je ponio visoko, visoko, u neodređenom smjeru, i da se odjednom našao da leži uz rub trotoara a ljudi u bijelom ga na ho-ruk podižu u kola s vrištećom sirenom.
Ništa mu više nije trebalo. Ništa više niti nije htio. Osjetio se živim u najelementarnijem smislu, trenutak prije nego što ga je mlada žena zalizane kose u dugi konjski rep proglasila mrtvim. I sad se, dok još uvijek to sjećanje traje, raspada i rastvara na elemente, da, čak na one i onako, u tom smislu mislim, šerlokholmsovske.
- Dragi moj Votsone, što mi to imamo? - svjesno je odabrao zabavljati se. Ionako nije mogao ništa drugo, nego sa zdravim odmakom promatrajući čestice kao iz projektora, povezivati tuđe riječi, pokrete i misli, u cjelinu koja će možda nekom jednom i značiti nešto, ali samo ako bude skladno interpretirana i uhvati se za medij koji će ju znati predstaviti na smisleni način.
Učinili su mu se ljudi vrlo prozirnima, iako su imali daleko čvršća tijela, nastupe i stavove od njegova. Nije im trebao kroz otvore na licu ulaziti u glave, mogao je vidjeti kroz sraštene kosti tjemeništa kako im parni i neparni kotačići rade. Neće obavijestiti roditelje, a kamoli gazdaricu, neće se raspitivati o njemu na sveučilištu ni među malobrojnim prijateljima, po svoj ga prilici neće ni sahraniti kao da je čovjek. Nije mu smetalo. Čak neće biti potrebe da skrivaju ili uništavaju pronađene uz tijelo osobne dokumente, mobitel i stvari. Samo da ih vrate neprimijećeno na mjesto nesreće.
Lice mu je već bilo toliko iznakaženo od siline udaraca o metalne šipke za invalidska kolica kod pristupne rampe pred malim dućanom. Ni uši ni zube gotovo da nije mogao zamisliti cijele. A prsti ruku i nogu prepuni opekotina koje bi mogle proći i kao ozebline u svakom trenutku. Oguljeni, iznakaženi, izobličeni, ranjavi i modri ekstremiteti.
Mali zeleni, modri ili sivi, baš sve je igralo, sve se uklapalo u kalup. Napokon to je čitav život bio. Takvu je auru nosio. Tako se osjećao.
Crveni i bijeli patuljci već postoje, iako malo tko razumije što su. Smeđi i žuti teško da su novost. Izronili iz iste crne rupe, o kojoj nitko ne zna ništa, ili one druge koja se tek otvara, malo kome znači išta više od znan-fana, a i tom rijetkome teško da išta ili nešto.
Pa hajmo se bar još malo zabavljat sa pristojnim svijetom.
Udarac koji je osjetio trenutak prije pada, nije doživio ni kao sudbinski ni kao iznenađenje. Ni kao baksuz niti kao osvetu ili kletvu, iako je prijetnje dobivao stalno, ovakve i onakve, ovako ili onako, s razlogom ili bez ikakvoga, uvijek se je netko ljutio na njega. Iz navike, iz dosade, iz čistog uvjerenja. Bio je stranac u stranoj zemlji i ovdje i tamo i kamo god da bi ga put nanio, noge lake dovele. U vlastitom domu, u koži u koju je srastao, čak iza trepavica kad bi ga umor tijela natjerao da zaklopi kapke. I sad je napokon mogao vidjeti zašto.
Korpa puna kaše i struna i smotuljaka u kojima je vibriralo nešto nalik na glazbu. Mogao je to vidjeti. Okusiti. Onjušiti. Čuti. Preko sva četiri osjetila. A peto? Dodir je bio, eno, tamo, dolje. Po koži koja se raspala. I uskoro će sav biti predan što zemlji, što vatri, pa eteru.
Nasmijao se glasno, a to se moglo čuti kao slab fijuk iz ventilacijskog otvora, i izgubio se u tananom zraku.
