Alien je, nazovimo ga tako, iako to nije bilo pravo ime to mu je sudbina, a ni ne pristoji se nazvat glavnog lika sretne priče nesretnikom s rampe, Alien je, dakle, prije te nezgode, bio, u stvarnom životu, student violine.
Nije smio vježbati u stanu privatno jer je susjed imao slabe živce, pa nije pokazivao napredak u vještini i nije očekivao ništa od života. Kupovao je vrijeme, krao je strpljenje, gubio se u tišini, i kad je god to mogao u samoći. Bio je samodostatan, moglo bi se to i tako reći. Ništa mu nije trebalo, nikoga nije trebao, nikome nije nedostajao a nedostajao je svima.
Njegova iznenadna odsutnost, pojačala je onu frekvenciju koju je odašiljala njegova nevidljiva i tiha prisutnost, i svi su se osjetili bitno drugačije zbog toga. Iako nisu bili spremni to i priznati.
Profesorica više nije imala na kome pokazivati ljutnju i razočarenje, ali nije se zasramila reći da joj ne nedostaje. Djevojke iz klase se više nisu mogle nadati da je svaka od njih uzrok onih podočnjaka, ali nije im bilo teško reći da im je baš drago što onaj jeziv lik više ne dolazi. Gazdarica nije imala o kome pričati susjedima, niti je znala što reći roditeljima, ako ipak nazovu, i to joj je stvaralo bolan čvor u prsima, bilo joj je žao momka iako nije bila sigurna je li sasvim ljudsko biće. Onako čudnih, jedva primjetnih kretnji, i još nečuvena tona glasa i naglaska koji niotkuda nije prepoznavala. Tečno je on govorio, kad bi progovorio, bolje od većine izvornih govornika, ali ton, ritam i boja, kao melodija. Nenametljiva i skladna. I tad je zaplakala.
Kad tako čvrsta neka osoba zaplače, to je, tako stara pjesma kaže, znak da je nekom dana još jedna prilika.
Ponovno rođena, ne nužno ta osoba koja cijedi tako tešku suzu, ali netko, negdje na ovome svijetu, možda sličan njoj, a možda potpuno različan.
Mi ne bismo mogli znati tko, da nismo bili svjedok radnje u kojoj je svaka kockica i točkica slike pomno promišljena.
Eto, po tom znamo da je ista gorka suza kanula niz obraz onog kamermana ostavljajuć za sobom plitku svilenu brazdu od kutka sjajnog oka sve do čekinjaste brade i sledila se na šalu od filca u vidu finog čipkastog kristala, rekao bi, pahuljica snježna prava. A to je i bila.
Kao ono u Snježnoj kraljici Hansa Andersena, kad jedna iskreno isplakana suza okopni sav led sa srca, eto tako.
Bilo mu je žao momka, viđao ga je po gradu, vidio ga je i trenutak prije nesretnog slučaja. Znao je da su ga svi odgurivali i zatupljivali, jedva bi dolazio do daha, kamoli do riječi kad bi ih i imao za reći. Slutio je naivnu dobrotu, iako je nije nazivao baš tim imenom. Bio je ili prepametan da šuti, ili preslab da se bori, ili prosto glup. Idealna žrtva.
- Nisu ovdje čista posla. - rekao je novinarki koja je s dosadom obrađivala prilog. - Stara ga nije namjerno, našao joj se na putu, ali ova mlada, ova doktorica, mhm.
- Ne reci samo da ga je namjestila samo zato da bi dospjela na telku. - otpuhnula je kolegica odgurnuvši se skupa s uredskom stolicom na kotače do drugog kraja stola.
- Eh, tebi stvarno nisu svi kotačići na mjestu! - Jedan je od pet zacvilio bolno i odvojio se od plastičnog dijela koji je otkotrljao pod vješalicu sa stalkom za kišobrane. Ni ona ni on nisu smatrali vrijednim tražiti ga. A onda je neobično tužan, a u isto vrijeme skladan zvuk koji je na tren zacvilio zrakom, učinio da preusmjere pažnju na snimku sa terena.
Momak je po svoj prilici još bio živ kad je stigla hitna. I jedno i drugo su se nagledali smrti po raznim ratištima, i sad pred penziju, na mjestu mirnih slika mirnog grada, mogu prepoznati nju. Gospu Smrt.
Netko bi rekao da na hladno pušu, željni avanture. Da, tako bi rekao svatko tko nije tuzi gledao u obraz. A znali su tugu, ovo obodvoje, dovoljno i taman da nikad ne oguglaš.
Iako je tijelo, u vrijeme kad su se svi vratili na mjesto nesreće da bi snimili taj prilog, bilo uklonjeno, baš tako je rekla "tijelo, uklonjeno", činjenica da nije bilo ograđeno mjesto radi očevida, i način na koji su se svi ponašali, podmazano, uvježbano i skoro plesno, pogodila je živac istraživačkoga novinara. Pa što ako je neplaćeno? Zabranjeno, time bolje!
Zgrizli su obadvoje, bez sumnje i zadrške.
Sada samo fali da ih priča prati, kad bi ovo bila takva vrsta priče, dakle, kriminalistička, umjesto što hoće da je magični realizam s elementom folklora i elementom horora: Folklor je u violini, a horor u duhu koji ju svira.
A svira, da prepukne srce.
