Nitko od njih nema nikakav interes u tome, zato i jest teško povjerovati da se to još radi, a još teže objasniti i riječima opisati, što to točno rade. Uglavnom, obrazac je ovaj: Ako ste se opremili kišobranom u slučaju kiše, budite sigurni da ćete ga izgubiti do kraja dana a da nitko neće znati gdje je i tko ga je zabunom uzeo, iako će se svi odreda potruditi da vas sjete na odlasku da ne zaboravite kišobran.
Dulja verzija pripovijesti:
Znači, prognoza je bila da će padat kiša, ne olujno nevrijeme, kišica koja paducka, možda hoće a možda i neće, u svakom slučaju, šteta bi bila da vam pokvari frizuru, a niti prehladu si ne možete dopustiti u sredini radnog tjedna pogotovo što vas nova mlada doktorica ne voli i neće vam pisati bolovanje za svaki mačji kašalj, a prije neki dan ste kupili baš lijep novi kišobran sa dvanaest žica, od mikrofibre, neuništiv, s veselim cvjetnim uzorkom da razvedri tužan jesenji dan, ili zimski, ranoproljetni, kiši je slobodno da padne kad god ona hoće, nije njoj kao nama ljudima, da se moraju opravdavat ili dozvole tražit u dragoga boga. Bog i ona su na ti.
A vi, vi volite kišu jer daje priliku u zimskim vremenima da promijenite gornji sloj odjeće, iz vune u poliester i nitko vam riječ neće reč. Zdravlje je zdravlje i zdravlje je na prvom mjestu, a tek onda ekologija i održivost. Uostalom i prirodna vlakna kao i ona umjetna će završiti na istom mjestu a to je kontejner prema odredištu za sirotinju ili neki second hand shop. Jedna stvar koja se ne može dogoditi vašem kišobranu, od čega god da je napravljen kakogod.
Etiketa kaže da je ručno sastavljan. Ali ne kaže tko je i kako radio te sastavne dijelove. Niti što je to mikrofibra. Reciklirane plastične boce ili ipak vrećice od bombona koje bi inače plutale po površini nekog izvora pitke vode dok ne bi potonule u dubinama nekog od oceana. Tihoga, najvjerojatnije, taj ne bi rekao nikome ništa. Pa kako bismo znali.
Birali ste ga prema uzorku, gledali ste da se boje slažu i lijepo da pristaju uz one komade odjeće i obuće koje već imate za po vani, da sebi uštedite druge nepotrebne troškove. uvijek ste bili šparan.
I onda tako opremljeni dođete u školu, u ured, na šalter, u dućan, kamo vas već put vaš nanese.
Putem se sudarate s drugim ljudima, neki od njih imaju iste misli u glavi i slične kišobrane nad njom, i ponašaju se po pravilima lijepog ponašanja, kad idu ususret uspore i nagnu se, bez obzira na to što ih dočekalo, jednako tako susretljiva i pristojna individua ili ipak kakav neotesanac. koji će se zabiti u vas, imali vi kišobran ili čitavu prikolicu stvari. Ali takvi to rade i za običnih, a ne samo kišnih dana.
Znate ono, kao očešu se o vas slučajno, a onda ako se zapletete u priču njihovu ili svoju, uzmu vam i ono malo svjetla iz očiju. Sve te igre već svi dobro znamo. A netko možda čak u njima i uživa. Ali ovo je drugo.
Držite nadstrešnicu nad glavom i ovi ljudi sa sela vam se smiju. Oni su možda navikli na drugačije vrste zaštite, a možda nemaju nikakvu. Njima ni kišica ni olujno nevrijeme ne igraju ništa. Možda stapanje i spajanje s elementima, ples na kiši, drugačija vrsta veselja, uostalom svatko promjene unutarnje ili vanjske doživljava na svoj način, e pa slobodno mu je. Da samo može zadržati svoje misli unutar svoje glave, sve pet!
I uopće je smiješna ta stvar sa mislima i riječima koje postoje za njih iako im možda ne odgovaraju svaki put u dlaku, ali niti jednojajčani blizanci nisu u dlaku isti, svaki naime ima po svoju vlastitu.
Nikoga se ne bi trebalo ticat to što je u tuđim glavama, sve dok ne rade baš o vašoj glavi, a to se može dogoditi jedino ako počnu ogovaranja i priče, i skupljanje sljedbenika u svrhu egzekucije istih. I kako je jezik i inače brži od pameti, ili je samo više isturen prema vani pa se tako to uvijek čini, stvarne krivce nikada nije teško identificirati i dokazati im krivicu, budući da oni sami laju hvaleći se svojim podvizima. ergo, da misle da je to što govore i čine nešto sramotno, glupo i štetno, ne bi to ni na prvom mjestu učinili bili. A nije li tako. Znači, oni misle da su jako duhoviti, kad nekome sakriju kišobran, ukradu ga ili slome, ili još bolje, ako podvale taj ukradeni slomljeni i tuđi nekom tko za čitavu stvar još ne zna a onda se slegnu i smiju i čekaju reakcije, svađe, kazne, dokazivanja i traganja za stvarnim počiniteljem i konspiratorima neslane šale i igre.
Još je sve gore, jer nije ni malo smiješno, kad se ovo dogodi u vrtiću ili maloj školi. Kupite svom djetetu i pametni sat da znate gdje vam je u svakom trenu, pod uvjetom da ima signala i da mu je sat još na ruci. Kupite mu papučice, i kapu i jaknicu i taj kišobran pravi mali slatki dječji na praščiće ili neki od najdražih crtanih likova, prozirni da ga može dobro nabit na glavu da ne pokisne a da opet vidi kud putuje, i on, ili ona ga kategorički ne želi nositi jer zna unaprijed što to znači, ta živite u istoj kući.
I onda vam se prvo teta iščuđava, pa vozač marendi, pa čista, i naravno glavna. Sva druga djeca imaju istu priču, nije vaša mala jedina i pitate se kako im ne dosadi. Njima odraslima, šta vide u tome. Ili baš ciljano naručuju kišu svaki puta kad im bude dosadno, pa onda organizirano tražimo kišobrane, čiji je čiji u tom moru istih. I baš vašega zapadne onaj razbijeni. A svi su takvi. I onda jasno krivi su Kinezi.
Sjećam se kad sam prvi put došla na posao u toj školi, sve sami visoko obrazovani i ozbiljni ljudi pogrbljeni s trbuščićima i svi u sivom, bež ili modrom, žene lijepo počešljane razgovijetno govoreće i vrlo glasno i polako čak i kad vas pristojno pitaju za zdravlje, ne vide više ni same razliku između učionice, ulice ili pazara, sve ravno ko zemlja a one joj kraljice, i sve se misliš, pa zar bi se spuštale toliko nisko, a ako i bi, ne bi im rutina dozvoljavala da su jedna kad je sunčano i vedro na prognozi, a druga kad su oblaci i kiša. Lako ćemo za vani, pustimo sad to.
Imala sam djedov veliki crni kišobran na sklapanje, jer sam već bila izgubila čitavu silu svojih djevojačkih ravnih i uspravnih, sa šiljcima na vrhu i onih ravnih, i kad su mi i taj slomili i slomljenoga napokon našli:
- Pa bio je takav.
znači, osmatrali su, pratili i dobro znali što rade, tad mi je pukao film i na glas sam ih pitala jesu li normalni, a oni u smijeh. Dobro sam prošla, i toga se sjetim svaki put kad se netko počne iz čista mira u lice mi smijat, naizgled ničime izazvan, ruganje je zamjena za batine, i manje je bolna i onome tko bi ih davao kao i onome tkogod da ih prima.
Nemaju nikakvog interesa, osim tog isforsiranog smijanja u grupi, kao mi smo si dobri mi dijelimo tajne.
Najslađe im je, kako se čini, jer počela sam i ja promatrati taj obrazac da vidim u čemu je vic i kako to prestaje, ukrast i razbit i sakrit kad znaju da je posuđeno, da nije vaše vlastito da niste to svojim platili novcem, nego povjerenjem. Da vam je netko posudio ili dao na korištenje svoju dragocjenost jer vam vjeruje. Lijepo ste zamolili i obećali da ćete vratiti kako ste i primili. A onda vam nepoznati drznici, tu stvar, povjerenje, ukradu.
To je čudnije, što oni ne mogu znati, čuti ni vidjeti kako ćete se vi toj osobi opravdat.
Velika je vjerojatnost, makar bi ja to prvo pomislila, da će se branit na način, one budale sa posla kradu ljudima kišobrane. Što je i istina. I što je vrlo vjerojatno da će vam i povjerovat, jer i on je isto sigurno bar jedanput u životu bio u prilici da susretne neku budalu koja će bez razloga nekome stvarati probleme. I još da je problem.
A čujte, u pravu ste, možda je samo trening za krupnije stvari. danas kišobran, sutra grudobran domovine, prekosutra su već sve branke i brane pale.
Djed mi, naravno, nikad nije rekao ni riječ, osim da je taj kišobran bio vrlo vrijedan. I ništa više ni dalje. Ni koliko je vrijedan, ni zašto je vrijedan. U slučaju da je mislio na novac koji je za nj dao, ili uspomene koje uza nj vezuje. Bilo je više meni žao nego njemu, jer je meni s tim kišobranom ukradena, slomljena i izgubljena moć koju sam preko njega dobila da zaštitim samu sebe od neke više sile, a ispalo da je ona najmanja sitničava sila u stvari pobijedila i mene i boga kojeg sam tada smatrala za djeda. Zaštitnika.
Vjerojatno ovo nije dovoljno jasno, ali nema još načina da se ispripovijeda: Djed mi je dao svoj veliki crni kišobran iako je znao da sam tolike svoje već bila izgubila. Kiša nije bila toliko strašna da bi me bila ubila. Uostalom, mogla sam ostati doma, manja bi puno manja šteta bila. Ruku na srce, koja je korist od sjedenja u uredu i izbjegavanja upadanja u neprilike i svađe. Još da se ima kakvoga posla, a koji se ne bi mogao odraditi i kod kuće. Koliko sam puta nosila posao doma, jer ga ne bih imala kad odraditi tamo, a nije da vremena nije bilo. Jednostavno ti ne daju. Moraš sudjelovat u tuđim prljavim igrama ili popiješ krivicu. Odlasci u urede su čist gubitak vremena. I novca. A to se najbolje vidi u sezoni kišobrana.
Djedov se kišobran otvarao na gumb, a ne na potezanje kako su svi bili naviknuti do tada, tek nakon tog njegovog novog, započeo je taj trend i kod nas. Neko su se vrijeme djeca, i ljudi zabavljali na način da ispaljuju te gumbe jedni prema drugima, znate ono, upere kišobran prema vama, držeći ga jednom rukom, a ne objema kako su nas mame učile, i pritisnu taj gumb vama ravno u lice i smiju se reakcijama. Nešto kao smrtonosno oružje. Očekujete napad, i molite boga da nije toliko lud pa da će vam tako pred svima iskopati oko. Bude lud, naravno, stvar je samo u tome, da netko od publike poviče na vrijeme, ili da se vi na vrijeme sakrijete, a onda slijedi potjera.
Češći su bili slučajevi da bi kišobran zakazao, odbio se otvoriti ili ako bi se ona sklopiva cijev i razvila dokraja, krila bi ostala slomljena. A onda se vi njemu rugate, opet, ako ste toliko lud da sudjelujete u tome.
I ovo bi bilo u redu da se radi o djeci, pa da doleti neka teta ili baba, nebitno skroz kolike veličine, kad ste dijete, svi su divovi i bojite se kilaže i tonaže, a ne osobe ili onoga što bi osoba mogla govoriti o vama, ili što vam stvarno govori. Ali ovdje su u pitanju odrasli ljudi. I narasli su ogromni i zastrašujući, obukli su pravu robu i kravate i naučili glasove da zvuče duboko i otmjeno, a onda vam ubodu taj kišobran u bradu.
U pravu ste, možda se radi o neiživljenoj igri iz djetinjstva, ili onoj čije posljedice nisu osvijestili, pa ponavljaju sada samo onaj dio koji znaju i čekaju da se odmota. A ne odmotava se jer ih se tetke i babe boje, pa šute. Da ih se pustilo da u djetinjstvu do kraja sagledaju posljedice, da su oni a sve igrajući se i sve ne misleći ništa zla i sve čekajući da netko prasne u gromoglasan smijeh, nisu vidjeli da su nekome izbili oko, a nekome suzu na oko, direktno ili indirektno, dakle, baš oni vlastoručno s tim gumbom na povlačenje, ili preko posrednika, mame tate ili pravog vlasnika kišobrana koji vam je zalijepio šamar ili tražio da platite što ste izgubili razbili i nemarni bili s povjerenjem koje vam je dao.
Ne znam što drugo.
U vrijeme kad su kišobrani bili dragocjenost jer su bili rijetkost, a mislim da je ta moda počela sa onim svilenim putovanjima, kad su naši ljudi počeli slati trgovce na istok umjesto vojnike, nakon što su vidjeli kakav je bio ratni plijen, dakle bogat, a kako im mi vraćamo, dakle krađom i sijanjem smrti i boli i zauzvrat mržnje i straha i boli, koja se počela razlijevati potocima i prema ovamo, zajedno nekako s pojavom kišobrana, suncobrana već kako je sezona zahtijevala su stizali i majstori koji su popravljali kišobrane. Mijenjali te slomljene i oštećene žice ili robu i stavljali nove za nekakvu nagradu.
Zvali smo ih cigani, i smijali se ne baš dobronamjerno iako su bili znalci rijetke i vrijedne vještine, koju su mogli i prenijeti na nekoga da je samo htio učiti kako se gradi i radi, a ne samo razbija, ili jednostavno uzme i pokvari jer se krivo koristi, na pogrešan način i u pogrešne svrhe. A oni su svejednako prolazili ulicom i vikali "Popravljamo kišobrane", pa tko je imao svoj, zdrav i čitav, ili ikakav, slao djecu da dovedu majstora u kuću, jer se u takvim učmalim sredinama, goste jedva čekalo, pogotovo takve dobronamjerne koji su znali sa rukama, tko zna popravljat tako tanke žice, zna još ponešto, pa da donese kakvu zanimljivu priču, onda je donio nekakvu zanimljivu priču i bogatiji ste toliko koliko možete upiti u se. On bi išao zajedno s djetetom. Napravio svoje, blagoslovio vas i krenuo, dali mu vi što ili ne.
A onda su na njihovo mjesto počele dolazit varalice, i više nisi nikome vjerovao, ni za kime djecu slao, nikoga u kuću svoju puštao, bez obzira što je odvajkada bio običaj, i stari su nas tako učili, da strance treba pogostit velikodušno, jer nikad ne znaš kad dolazi vlasnik.
Eto to.
