Kako se počelo s ovim zahtjevima za ostvarivanjima osnovnih ljudskih prava na informaciju o kvaliteti hrane jedemo, zraka koji udišemo i što to točno pliva u vodama kojima ćemo se zaliti sve ako ih i nećemo baš piti onako, sa pozivanjima na prosvjede mirnoga tipa, sjećajući se onih koji su čak i ljudske žrtve odnosili, sa osvješćivanjima i educiranjima, dobronamjernim savjetovanjima i dizanjima svijesti na svim razinama s posebnijim akcentima na onima koji se tiču golog preživljavanja, jer kad se baš tu i tako snažno ne bi udaralo, bi li itko obratio pažnju, tako se meni pogoršalo zdravstveno stanje.
Iako ni to ne mogu točno tako određeno reći, da mi se od tada baš pogoršalo, ili da sam tek tada toga počela postajati svjesnija te budnije promatrati kako mi se tijelo drži, a kako duh, i u tom bi smislu halabuka koja se diže oko najbanalnijih stvari imala skoro i pozitivne posljedice, jer da se nije počela dizati svijest o tome da umirem, mogla sam do sada davno biti mrtva a da nitko to ne bi niti primijetio ni znao, pogotovo ja.
Stvar je u tome što se sve bilježi, oduvijek je tako, još od Hamurabijeva vremena, samo što sada, mi sami, u realnom vremenu a ne par tisuća godina poslije, imamo pravo pristupiti informacijama, ili ih dobiti na uvid, pogotovo onima koje se našega zdravstvenoga i imovnog stanja tiču, rečenome zdravstvenom kartonu i poreznoj kartici.
Upada li i vama u oko način na koji je upotrjebljena materija zvana karta, u svojem nematerijalnom, pisanom i govornom obliku? Kako je u zdravstvenoj branši promijenila ako ne baš spol, a ono rod, iz karte u karton, masculinum-femininum, dočim je u financijsko-policijskom sektoru postala malo manja. Magna charta libertatum, a ono kartica mala.
I dok se mi zabavljamo lako uočljivim mađioničarskim trikovima, bitna stvar bude lako previđena.
Tko vam to podmeće, tko vam to klipove pod noge meće, tko su ti i kako se usuđuju, vama je do imenovanja krivaca i do poštenog procesuiranja istih, još poštenijeg suda pravde, vi samo pošteno hoćete da znate na koga je najsigurnije prebaciti odgovornost. Bilo tko, bilo kome, bilo kako, jel tako, samo da to ne budete vi.
- Tko je taj, taj, taj, taj gad podli, uopće. - tako to izgleda kad se pravedničkim bijesom obrušavate na nekoga tko se usudi da vas krivo pogleda, krivo po vašem cijenjenom sudu, dočim se možda čovjeku samo zijevalo od dosade pa zaškiljio na obadva oka da ne bi zaspao za stvarno, ili mu je možda sunce pripeklo u bjeloočnice, pa mu zacrnjelo pred očima.
Taj jadni i podli gad nema ni imena ni prezimena i on se vama bahati, jel tako, taj nitko i ništa se vama tako usuđuje, je li je, a ovdje odjedanput želite znati i od životne vam je važnosti da znadete puno ime i prezime i sve što uz njih po oib-u stoji, u vezi s ovim mutnim likovima koji se kriju iza aparata koji možda mjere strujanje zraka a možda mogu i njegovu kakvoću, možda kretanje morskih struja a možda mogu i njihove stvarne namjere, pa predviđaju i usmjeravaju baš tako da vama napakoste. I ne samo da to želite znati nego smatrate to svojim osnovnim ljudskim pravom, i to tolikim i takvim da skupljate ljude da se organiziraju, oko vas a s vama skupa, u mirne prosvjede. Mirne, civilne i civilizirane, tu najveću tekovinu ljudskog naraštaja, od vremena kad se Krista pratilo do kalvarije, pa na ovamo. Kako je bilo prije kurentne ere, neznano je. Zato i jesmo odlučili započet sve ponovo opet ispočetka.
Koji broj molekula kisika treba imati jedna zdravstveno prihvatljiva čestica šta ja znam smoga, a koliko kapljica što ti ja znam rose? Jer sve nas to okružuje, sve to nas dodiruje i ne tražeći naše dopuštenje, i sve mi to htjeli il' ne htjeli udišemo i konzumiramo na ovaj ili onakav način. Ne samo oralno, nego i preko kože. Naša koža znate ima otvorene pore i sve se to na njih lijepi, kroz njih skuplja i taloži u naš organizam, bili mi svjesni ili nesvjesni svega, znali mi o tome ili tek nešto načuli. A zamislite samo, koliko njih ne znaju. Ništa. Groblje. Živi mrtvaci. Jad i smrad.
Tako to počinje.
A zapravo se radi o informaciji koju je netko krivo razumio, pa sad krivo prenosi. Ali nema brige, naići će, ako je već vani, na uho koje će htjeti samo nešto više o svemu doznati pa se možda primakne izvoru bliže te bude bolje sreće sa širenjem znanja. Blažena tišina!
Sada da se vratim na svoj zdravstveni karton:
Ima pustih tih kućica sa svim svojim poljima, i nisu bezveze, ni nama ni njima, vidi se da ih je sastavljao netko tko se u svoj posao razumije i s namjerom da ubrza proces prikupljanja, sad pitanje je svrhe prikupljanja, proces je znan ali ne i cilj. A svi vjerujemo da je informacija moć.
Od onih osnovnih, ime adresa spol dob, boja kose i očiju, visina težina, pa po godištima, od rođenja pa preko svih sistematskih koje ste kroz redovito školovanje i pomicanje po ljestvicama zaposlenja radnih mjesta bolovanja, prolazili, vakcine koje ste primili i koje niste onda kad se trebalo nego naknadno i zbog kojeg razloga. Moguće alergije, i uopće reakcije na lijekove propisane i terapijska liječenja, uz moguće prigovore i opažanja koja ste podijelili s osobom zaduženom da vas vodi. Zatim popis ovlaštenih liječnika i ljekarnika kroz čije ste ruke prolazili, te šifre i pečati ustanova ili instituta kojih ste korisnik, ili po kojoj ste osnovi i preko koga osiguran. Tako da vam drugi put, pod uvjetom da ga bude, ne podvale terapiju koja vama ne valja, je li tako. Nije. Jer su sve kućice prazne, doslovce sve osim one prve i ove posljednje. Zna se dakle samo tko koristi koje osiguranje, odnosno tko troši a tko plaća. Platite vi sami na kraju, obično glavom sa ramena.
Eh vidite, možda baš zato ovaj glavni i jest karton kurton, a ova druga obična kartica. Na kojoj također nema upisanog ničega, sem vašeg imena i adrese, da se zna gdje da vas traže, ako se baš vas nađe krivima, što se nadamo da neće. U međuvremenu, živjet nam je svima u strahu i u strepnji, ko će me i kad će, dobro se zna gdje. Jer je baš u tome stvar.
I onda koliko vas vaše napametno sjećanje može daleko i dugo u povijest vašu osobnu povest, sjetite se koliko puta vam je dano da vadite krv i kontrolirate tjelesne izlučevine, i muke što ćete učinit ako se nađe da niste mogli iscijediti dovoljno u čašicu, a ne da bi im se slučajno mogle te čašice izmiješat sa tuđima, onako jedna do druge na otvorenom stolu kraj kojeg svi prolaze, skroz iste staklene, a razliku čini jedino papirić na koji su načuljene, obrazac koji čeka da ga se ispuni, rečeni podmetač za čaše.
Ista stvar sa iglama i sa epruvetama. Laborantica začepi gornji otvor prstom, doduše u gumenoj rukavici par brojeva većoj, zalijepi naljepnicu i promućka isto i jednako i na isti način na koji je, vidjeli ste, i ovu prije vas, i na koji će onu poslije. I to je u redu, njima se vjeruje. Njima ili brojevima, jer sad točno vidite i znate, dali su vam da vidite svojim baš očima i da umom pročitate i shvatite što je s vama, u vama i kroz vas. Ostvarili ste vaše pravo da znate što točno pliva u vama, kojom se brzinom kreće i kojom se taloži, iako ne i što to točno za vaš stvarni život znači, pogotovo ako ne tražite bolovanje, jer ste na praznicima, a ono vas baš tad strefila bol. Tako su rekli.
Samo što svega toga sada nema nigdje, ništa nije evidentirano. Kao da nikada niste ostvarili nijedno od tih svojih prava da sebe kontrolirate, da znate točno u treću decimalu i imate crno na bijelom, koliko ste zdravi i koliko samima sebi možete vjerovati.
Eto tako sudbinski.
Jer imate pravo, dali su vam, sve ako i niste tražili u početku, a niste tražili jer niste znali, i sada kada znate, opet ne možete znati ništa. Jer ništa ni ne piše.
Potpuno ista stvar, zar nije:
Vi, ko da ste majka zemlja, da ste dali dopuštenje i sad kad vas se prevarilo, ajmo svima reć:
Što točno?
Da smo svi krvavi ispod kože, i da ta krv nije svakome jednako gusta i crvena, u nekoga je rjeđa u nekoga tamnija i da to nije pošteno. Sve ako i ne znamo točno što to stvarno je, imamo ime što znači da smo si na ti, pa bi onda valjda trebali znat što ćemo i kako ćemo dalje.
Ako je dakle točno propisano da zrak čine dvije molekule kisika, vodu dvije vodika i jedna kisika, a živu ne znam točno koliko čega ali znam da je otrovna i štetna, onda bi trebali valjda ljudi stručnjaci koji se razumiju, odvojiti prema propisima jedno od drugog i prerasporedit sve po pravilu i pošteno, na jednake dijelove, pravedna dioba. A što ćemo s ovim što je štetno? Pa zabraniti valjda nekakvim zakonom i strpat u zatvor ili kaznionicu dok se ne opameti i preobrati na našu vjeru. To je naše osnovno ljudsko pravo, na siguran i zdrav život i takovo okruženje. Pravedan mir svim poznatima u svijetu, novi Jeruzalem. Novo zlatno doba! Jamac da će sve čega se čovjek takne postati zlato.
Samo dalje, ruke k sebi, noli me tangere! - rekao je mudrac.
