Ovaj je kraj bio ugodan samo zbog drveća i bilja koje je tu bilo raslo. Visoko i snažno i mirisno i plodno i rodno. U prirodi nema otpada, nema smeća sve je hrana, kako god da se nekome to strašnim činilo. znate već po onoj kletvi ili prijetnji,
- Pazi dobro da te ne pojede mrak.
Ili ne proguta, ovisi o količini strave i užasa koju namjeravate proizvesti, sa svim njenim divnim posljedicama. Strah nas navodno smekša i razvodni, te smo spremniji prepustiti se. Iako prije mislim da se radi o paralizi, odrvenjenju ili okamenjenju, koje dozvoli predatorskoj kukavici da postupa s vama kako mu se prohtije. Nećete se braniti, jer niste više doma. A onda pljačka! Zauzeće.
A je li mrak ikada ikoga stvarno i pojeo, ako se i sami možete uvjeriti svako jutro da vas čekaju vaše stvari onako kako ste ih i ostavili. Ukoliko, naravno, ne živite s mamom koja će umjesto vas pospremiti nered koji ste napravili, a vi naivno mislite još i sada da ili imate kuću koja se sama čisti, ili da u vašoj sobi prebivaju nevidljiva stvorenja kojima je sveta dužnost da brinu za vas.
Ili ipak u suprotnom smjeru, ako živite sa svinjama koje sve iznerede i još misle da je to jako smiješno i zabavno, gledati dakle vašu izbezumljenu facu koja se čudi što se moglo dogoditi, ali im ipak vjeruje kad tvrde gledajuć vas direktno u oči bez treptanja, da su to demoni i vrazi i zločesti patuljci prebirali po vašim stvarima u potrazi za zlatom ili hranom ili čak podmetnuli kakvu stupicu otrovnu, ili - dijete.
O čemu ovisi hoće li netko odrasti kako je bog otac ili majka priroda bila zamislila?
Ili će dugo još vremena možda i zauvijek ostati praznovjerno stvorenje koje od svega preda i u svemu vidi krivca za svoje privatne nesreće. Za one javne, krivi su učitelji i narodni vođe koje mogu sami izabirati, znate onaj moment kad se naglo svi osvijeste govoreći:
- Činilo se da je pošten čovjek, strašno je razočarao, kako izgled vara, lažna obećanja, jeftini trikovi
i tako dalje i bliže, dok ne nasjednu na opet istu sliku.
Kratka pamet, duga kosa, tako se to zvalo u vrijeme kad su male djevojčice nosile duge pletenice, a sad ih i njima režu, da se ne bi nešta uspentralo do sjajne kupole na kojoj bi trebala biti kruna dostojna kraljice kakva treba biti.
Prva verzija Matovilke kako je meni bila pročitana, više je sličila na onu o mornaru Popaju: trebalo je natjerati dijete da pojede nešto konzervirano pa je tako i postao taj popularan crtić po kojem je ona zelena kaša navodni eliksir života od kojeg se dobije natprirodna snaga. Popajev glavni neprijatelj je žderao hamburgere, i zbog loše je prehrane a ne zbog urođeno trome naravi, bio zao i agresivan prema svemu i svima, onda kad ne bi besposleno gubio trenutke, u kojima bi svatko zdrav duhom i tijelom s veseljem uživao.
Eto tako je Matovilkina mati voljela matovilac da je mijenjala svoju malu kćer za jednu vezicu.
Osobno ne znam jel to neki začin ili prava hrana poput špinata prije spomenutog koji bi se mogao pojesti onako, kao samostalni obrok ili kao prilog ili kao salata, ali znam da se u nekim verzijama sa istim slikama pojavljuju i drugačija imena, i parsimona, mislim peršin, i majčina dušica.
Mravinac je origano, a murtela bosiljak. To znam. Od previše boli glava, i zavrti u drobu ako se proguta naglo, a od malo, ko preporođena.
Moja mama nije nikad koristila nikakve začine u kuhinji, i zapravo da vam priznam, rijetko da je i kuhala, pa što bi. Ali pokojna baba … kako je to mirisalo, i suknja i traverša i koža i kuća i stazica kojom bi se prolazilo između gredica ispod stabala u svako doba godine.
Godina je bila blaga. Dopuštala je prilagodbu iz dugih rukava u kratke bez naglih promjena. A promjena je uvijek bilo. Puno više nego sada. Ili smo ih više bili svjesni.
Ne znam da li zbog toga razloga, zbog te dakle slikovnice sa prozorčićima s kojih je provirivala glavica zarobljene djevojčice zamijenjena za vezicu zelenja iz vrta vještice, ja nikad nisam imala dugu kosu. Ali iz ove se pozicije sve čini mogućim i stvarno vjerojatnim.
Do crtane se Matovilke po njezinim čvrstim pletenicama uzverao neki princ, na prevaru. Odglumio je da je nešto drugo, promijenivši glas a koristeći poznate riječi, prevario djevojčicu i nagovorio da s njime pobjegne.
U nastavku priče, on je oslijepio i tako slijep tumarao pustom zemljom, sve dok ga Matovilka nije ozdravila ukapavši svoje suze u njegove oči. Rodila je blizance i živjeli su tako sretni u prekrasnom dvorcu do njezine zemaljske smrti.
Sve te stare priče strogo odvajaju dadilje od majki i maćeha, i sve ih male junakinje imaju baš tim redom. Neki put dadilje zovu kumama, ili vilama, ako priča gleda samo slatku stanu, ili vješticama ako gleda strašnu, ali vjerojatno je da se radi o mudrim ženama, učiteljicama, odgojiteljicama, koje su trebale izvesti bezazlenu dušu na opasno mjesto koje prevladava i zato se ne može izbjeći, na način da ga smogne propješačit sama sa što manje ožiljaka, sačuvavši čistoću duše. Duha. Impresija utisnutih događanjima na koje se ne može utjecati drugačije nego iznutra, svak za sebe.
U nekom smislu, svaka od tih žena može biti jedna te ista, a moglo ih je biti i puno različitih, i svaka od njih može biti ili pretežno dobra ili zla, ili dobro izbalansirana. Kakvom se nastoji izgraditi tu novu dušu jer je i njena sudbina da prenese svoje stečeno znanje budućim naraštajima, koje će netko naći u kupusu, jer ih je netko drugi ostavio tamo. S namjerom, ili zbog neimanja boljega izbora.
Drugačija je igra sa ostavljenim dječacima, i ne mislim sad na družbu Petra Pana. Oni koje je podojila divlja zvijer, i sami su postajali slični vukovima, pa filozofirali mi koliko hoćemo, jesu li to stvarne bile životinje ili dobre pastirice koje bi se smilovale nejakima jednako ljudskim potomcima kao i bilo kojem iz svog stada. Dječaci sporije uče, nagoni prevladavaju i uglavnom inercija koju istjeruju razbijanjima jer se rezultat brže i bolje vidi, i prava je sreća da tih lucidnih momenata nema više i da ne traju dugo.
Djevojčice su strpljivije, po prirodi nježnije pa možda zato i stignu nešto upamtiti od onoga što vide u kući milostive žene sa sela, sa ruba šume.
Druga verzija kaže da je vještica ukrala Matovilku dok je njezina umorna majka spavala. Toliko je ta sitna djevojčica bila dragocjena. Teško je vjerovati u to, puno teže nego da je stara bila usamljena. Po kući se uvijek ima nekog posla, a još ako živite u šumi, ili imate svoju okućnicu s vrtom koji traži vrijeme za sanjarenja i za prekopavanja po smislovima i značenjima.
- Znači to je to!
Dok sam bila mala nije mi bila strašna ni vještica, iako je bila prikazana stvarno ružna, sa kukastim nosom i šiljastom bradom i sa bradavicama, ni način na koji se postupalo bilo sa sitnim djevojčicama, iako je cilj baš bio da prestraši, znate po onoj, ako ne budeš dobra.... ako ne poslušaš...
Sigurnost i zaštita, takvom se je meni činila ta visoka kula, a vještica čuvarica, i to dobra. Zašto bi joj inače djevojčica nudila bespogovorno svoju kosu da se po njoj penje do visokih prozora visoke kule bez vrata?
Nitko ne može bit u tolikom strahu, pogotovo ne male curice koje više sliče radoznalim mačkicama, a znamo što je znatiželja učinila mački, i koliko života mačka ima.
Ali ovaj drugi, uvijek zanemarivani dio koji se ipak nastavlja nakon što ju tobožnji princ tobože spasi, jer rijetko tko misli da nakon revijskog vjenčanja postoji život vrijedan življenja a kamoli čitanja i zapisivanja, taj dio i zbunjuje i straši.
Odjednom, zemlja je pusta, i odjednom njoj ispada kosa i ona hrama i spotiče se o kamenje, a onda taj princ odjednom oslijepi i sve zaboravlja. I onda mu ona ukapa svoje suze u očne duplje i on progleda i vidi i iznova zaljube se. Ili sad po prvi put, ne znam? Čini se kao druga sasvim priča, s drugog mjesta podmetnuta. Ili je to ipak bila nekakva sapunica popularna u vrijeme prije svih modernih dostignuća kojima smo bombardirani sa svih strana da se ne stignemo ni zamisliti nad onim što je taj trenutak prozujalo pred zdravim nam i pravim i taman koliko treba suznim očnim jabučicama, da ne bride.
Ali, kako svi pravedni junaci zaslužuju sretan kraj, tako završimo i ovu staru priču:
Isprva zaslijepljen ljepotom tajanstvene djevojke ili zbog neke igre izazova koje su oduvijek popularne među obijesnom omladinom, mladić je zaveo naivnu djevojku nevještu smicalicama svijeta koji da nije privlačan u svojim ludostima ne bi bio nikakav takmac. Malo pomalo kako je vrijeme prolazilo, uvidio je svoju vlastitu bijedu, ili možda ipak stvarnu vrijednost blaga s kojim je tako nehajno postupao, dok mu milost s visina nije dala da progleda njezinim očima i pokaje se, popravi se, rekli bismo doživi obraćenje. U tom trenutku sve se mijenja. Zemlja ponovo počinje disati, trava mirisati, a trbuh vjerne žene bujati. Vraćaju se zajedno svojoj stvarnoj kući, a staro znanje koje je stekla još kao djevojčica u kući mudre žene, i novostečeno znanje kombinirano sa životnim iskustvom boravljenja u stvarnome svijetu, im je uvijek bilo u pomoći.
Susjedi i ljudi su to prepoznali te su nagradili svaki savjet koji bi dolazio iz njihovih usta, a gledajući njih vješte u raznim i važnim poslovima, oponašajući učili i poboljšavali se, iz dana u dan.
A ono dvoje blizanaca, nek budu za podsjetnik o dvojnosti svega. Jedan predobar, drugi prenestašan, samo što nikad ne znaš koji je koji, pa si spreman na sve, ponajviše na iznenađenja.
I u tom je sav život.
Takva je priroda stvari.
Baš tako to treba.
To je sretan kraj!
