Teško je reći što se događalo s tom curom, ali svaki put kad je se tko spomene, stavi se ona slika nje u crnom kostimiću dizajnerskom talijanskom skupom, bijeloj košuljici i drečavo rozim štiklama sa velikom mašnom otpozadi na peti.
Kostimić, da i to pojasnim, nije kupaći kostim, nego žensko poslovno odijelce, imitacija muškog poslovnog odijela od dva dijela, dakle komplet hlače i jakna. Ona je imala usku suknju do koljena umjesto očekivanih ravnih nogavica koje bi joj pokrivale gležnjeve i fjoke na njima, ali u tom i je stvar.
Da je birala sama, vjerojatnije je da bi izabrala da gore bude pink, a dolje u tenisicama, ali kad se uspentrate visoko ne možete si više priuštiti luksuze samostalnih odabira, poslušnost se podrazumijeva.
Ove koje su ostale, kad je ona odlazila, i sada pokušavaju baš nju izvlačit kao zadnji adut iz rukava, kao znaju se sa moćnima i uglednima, ili barem takvima koji im imaju pristup, ali većina nas do sad zna što to znači kad se upadne u veliki kotao, to i je razlog zašto se ljudi s oprezom skupljaju oko kazana, ali ipak se skupljaju, s nadom besplatnog obroka. Ništa drugo im ne treba. Samo taj jedan, i samo za danas. Za sad.
I to nema veze sa sadašnjim trenutkom, majstora Ekharta. Tollea.
Razni su razlozi zašto se baš ta slika vadi, neki put da dokažu da se znaju sa lijepom i poznatom ženom koja se slikala ili sjedila i stajala i vjerojatno i razgovarala sa pametnim odreda muškarcima. Ona njima uz bok. Ili na krilu.
Neki baš to uzimaju za dokaz da je mala kurva uvijek bila i ostala. Štraca.
Nekima bude i inspiracija ono kad im se sugerira da se pojave elegantna i dostojanstvena a istovremeno ženstvena u tom i tom društvu.
Netko bude i stvarno ponosan što je išao u malu školu s njom, ili pjevao u istom zboru, ili bio na tom natjecanju na kojem je ona bila bolja,
- Uvijek je bila bolja.
Ali većina se samo sprda, kako to obično biva, kad postaje svjesna svoje pozicije.
Kako ćete sebi podić cijenu?
Molim, tako je, ponižavanjem onog koji je istaknut kao suprotnost vama.
- Loše, loše, govori kupac, a kad kupi, hvali se dobrom kupovinom.
Nitko nikad nije uspio izgledat dobro, govoreći ružno o drugima, ali treba vremena da se tog sjetite. Ako!
Ja sam se tog sjetila kad je agentica po tristoti put došla sa istom ženom, kojoj je moj stan bio odvrtan i nije znala kako mogu živjet u njemu, vidi tu ispod centrala za struju, tu odma do ulaza parkirališna mjesta, ni trunke zelenila, uh šta bi ja to ozelenila, džunglu bi napravila da je bilo mene pitat.
- Nu, jel vam ovo vlaga probila na balkon. I po ve ceu mi se činilo da sam vidla gljivica. Uz rub kade.
Koga sada briga je li uživa tamo. Šta je tražila to je i dobila.
- Pustiti ću na njih ono čega se plaše.
I onda tom logikom, mislim, da je Nada i ispala kriva.
Kako može, ajde mi recite, u kolu, za koje nitko nije znao kako se vrti na koji pogon, i u kojem nikad ništa nije bilo po zakonu i zbog kojeg nikad nitko nije bio zadovoljan, sad odjedanput kad je ta nova krv došla da ih poboljša, ispast jedina i baš ona ta koja je kriva?
Mlada zgodna cura, koja samo gleda kao se obukla i kako se namazala, i jel joj bolje svjetlije pramenove ili zagasitije:
- Ajme zamisli da se pojavim sa tirkiznim! Baš bi bila fora! - to je bila ona, ali...
...odjedanput - mastermajnd organiziranog kriminala.
I sad dolazi ta slika:
- Onako iz daleka figura, al vidćeš kad ne primakne. Na faci joj se vidi, podla i umišljena.
Kad zurite izbliza, sve mi imamo proširene pore, i bore na čelu i pod očima. Spuštena usta i maleni podbradak od zabrinutosti i dubokih razmišljanja što sutra kuhat, šta ne? Ajde od dugotrajnog položaja glave i vrata i ramena prema naprijed i pognuto, od buljenja u ekran dopisujući se s drugim trolovima, veća je vjerojatnost.
- A onda se vamo pravi, kao neka dama, gospođa u skupim cipelama i odijelom po mjeri. Da joj prikriju drob od pustih pobačaja šta ih je napravila.
Nema većeg zla od jezika, stara stvar.
Kako ti to sve znaš?
Pa piše.
Bilo u svim novinama. De mortuis nihil nisi bene!
Nada, kad je kasni film pri kraju, Nada... kad se gosti opraštaju, nada...
