Sa istom lakoćom ću kad za to dođe vrijeme ostaviti kožu da bi spasila dušu. - tako sam bila napisala nakon što sam odbacila personu koju sam nosila radi svijeta. Više radi matere nego ljudi, mater je svijet u percepciji slijepoga djeteta. Jedino po njoj možete znati za unutra i van.
Ona vam donese osjećaj tuge, kojega očito nije bilo ili ne bi bilo, ali koja je stalno prisutna. Ne stalno u vama, naravno, jer ste svjesni tih perioda samoće koja vam bude darovana, i zbog koje i jeste sposobni odvajati ono što je vaše od onoga što vam se priprema, da bi se povašilo.
Danas je jedan od tih dana kad vlastitu kožu osjećam kao teško sukneno odijelo. Zbog čega sukneno, i zašto odijelo, a ne recimo lanena haljinica ili pamučna pidžama od jednoga dijela kako nose miki maus i šiljo, s tregerima preko ramena i otvorima na kritičnim mjestima. Crtani likovi i malena djeca jedini imaju taj privilegij da mogu hodati goli po ljetnim vrućinama a da ne izazivaju sablazan nego simpatije. Ovo je vrijeme stvoreno za povratnička uživljavanja u lažnu bolju prošlost.
Takva mi je misao prva došla pod prste, sukneno odijelo, kao da sam cijeli život provela u svojoj kaki uniformi ležeći u blatu vojničkoga rova, ili na činovničkoj poziciji svejednako nezaštićena i zastrašivana gubitkom sredstava za gola preživljavanja dok gubim vrijeme u tobožnjoj odraslosti koja to nije. Zato to debelo tkanje, da zaštiti obraz.
Neodgovorni ljudi miješaju odgovornost sa spremnošću da se gine za ove sa viših pozicija (umjesto sa nižih), a jedini izbor što vam je dan je onaj, da kad napokon bane kritičan moment dobrovoljnog sagorijevanja za više ciljeve, da brzinski procijenite, tko je to oduvijek bio viši u vašim terminima visočanstava, obitelj ili društvo.
Kolege iz kancelarije su društvo, bez obzira što ste s njima realno punih osam sati od njih dvadeset i četiri, koliko jedan božji dan u životima ljudi traje. Ekipa iz kafane, također. Stranački drugovi. Čak familija u kojoj ste rođeni, ako ste do tog momenta uspjeli zasnovati svoju.
Kad vam, dakle, polože glavu na panj, tko će vam biti prvi u tim zadnjim mislima. Možda bi razumno bilo, ja i moje, možda, očekivano. Da li točno, i jedino pravilno, ne znam. Koga je i briga, za misli koje vam se roje u momentu kad vam se svijet raspada. Ta niste toliko blesavi da trčite za njima i hvatate se u koštac sa stvarima koje sljedećeg trenutka, vidjet ćete to jasnije, više ne postoje. Veliko je pitanje, da li ikada i jesu.
Eto, tako teško sukneno odijelo danas nosim umjesto kože. Iako razumski znam i osjetilno da je najgornji sloj kože tanak niti par milimetara, ili čak mikro. Malo latinično m ili ono iz grčkoga alfabeta, razlika je u broju nogica.
Kad bi bila tanja, moglo bi se vidjeti koje su mi boje kosti, točno. Jesu li stvarno bijele kao ona plastična pokazna lutka sa satova anatomije ili maske za noć vještica, ili plavkasto srebrenaste kako ih ja zamišljam s bakreno crvenim tragovima moždine koja je u njima, vezivnog tkiva kojim su opkoljene i krvi zbog koje sam živa.
Kad bi ta rijeka odlučila da se zaustavi, bio bi to kraj svijeta. Nismo srećom mi ti koji donosimo odluke.
U meni je još toliko života da znam da kraj svijeta neće bit kraj svega. To po ovoj koži znam. Po tom svom teškome odijelu u vrući ljetni dan.
Od vrha nosa, pa preko brade i vrata, prsnih vršaka i vršaka prstiju na nogama i na rukama, u jednome komadu, trebam samo odvezati taj čvor na mjestu pupka i sva bi se odriješila kao jalu suknja, kao torba ili vreća sa tankom uzicom koja drži sav sadržaj unutar iako će svi reći da joj je jedina funkcija da se prebaci preko ruke ili ramena kao ručke, kao ruksak, na leđima, možda zato svi govore o teškom teretu o teškim bremenima koja se nose na plećima, jaram, tijelo, brat magarac.
Kad bi presložila ruke ispod prsa, mogla bi ga svući preko glave kao da je majica, zatim snažno tresnuti njome da se strune mrvice i otpale dlake sa glave, tih uvijek ima pogotovo onda kad vam nitko to ne kaže, i onako rastresenu, osvježenu uredno složiti na naslon stolice. Ili objesiti za kvaku na vratima, jer u ormarima nema više slobodne vješalice, sve su ih zauzele moje druge persone.
Sklopila bih ruke, kako to i inače običavam kad prelazim pragove, iz jave u san i obrnuto, jer, što je ovaj život nego san, i poklonila se praznini koja je zauzela mjesto na kojem sam do tad bila.
To obavezno. Bitno je da se osjeća poštovana, i da bude lijepo dočekana. O njoj ovisi kakav će sutra biti dan.
Stigla sam dakle do vrha nosa, i što sad?
Svi oni divni, uzbudljivi, pustolovni filmovi o potragama za izgubljenim blagom i misterioznim predmetima, zapravo su mape ljudskog tijela, čini li se tako i vama. Sva ona propadanja u duboke rupe i pokušaji otkrivanja šifri da bi se sigurno prošlo opasnim prolazima koja se otvaraju i zatvaraju neočekivano, sa opasnim šiljcima i zupcima i potocima otrovane tekućine sa smrdljivim isparavanjima, ili one koja ključa do točke vrenja u kojoj se shvaća da je to grozni kotao u kojem se spremaju komadi možda ljudskog mesa, ili kosti njihovih najboljih prijatelja. Nekoć su koze i praščići bili kućni ljubimci jednako kao što su danas psi, a pse ne jedemo. Još.
Mogu bez očiju, zašto su mi one ostavljene?
Što ću bez prstiju, kako sve zabilježiti kako pokazati smjer ikome, kako čitati simbole?
Gdje ću se skloniti, kako ću bježati ako stvarna opasnost dođe, stvarnija od one "i što ćeš sad radit, što ćeš reć ljudima, što ćeš jest?".
- A što sam do sada jela?
- Pa ne znam ja...
- Eto, to isto.
Meandrima ušnih školjaka može se proći jedino kažiprstima, i nikako drugačije. Čak ako ste kap vode ili ulja, tu preciznost možete izvesti jedino prstima ruke koja je pod njima. I nikako obrnuto, takva su pravila.
I te sam dakle lijevke čudesne i prekrasne ostavila pred vatima kao žrtveni dar. Poklon. Šum šumi koja je u njima. Sva osjetila, osim jasnog vida.
Od vrha nosa pa prema gore.
To što je smo meni neznano, ili se nije u dobroj mjeri razvilo. Da bih još radila na njima?
Ili je to tako svima? Nama koji idemo sigurno dalje.
Oči, fizičke oči, loptice, okruglice, da su moždano tkivo, u stvari, jedini dio mozga koji smije biti van. Istureni dio mozga. Ili zaštitni čepovi da se sadržina ne izlije iz kupole. Unutrašnjost koja stremi van.
Ne znam koliko precizno prenosim citat koji sam nedavno pročitala, ne pamtim, jer nije bilo navedeno, čija je to mudrost dana, da li nekog cijenjenog sveučilišta zapadnjačkog tipa dakle da li je već spreman i gotov mainstream zadani pravac, ili je ipak nekakva ezoterija koja ima ispitati mišljenje javnosti koja će odrediti sljedeće pravovjerje od krivovjerja koje već ima nakupljene sljedbenike. Jer svi imamo oči, i vjerujemo samo ono što vidimo njima, vlastitim fizičkim očima. Lako je za tumačenja.
Tom logikom smo i došli do zaključka da boga nema.
Kad bi skupila dovoljan broj ljudi, mogla bi promijeniti sliku svijeta.
Svi su jednom čuli za ovo učenje, zato i jesu u jurnjavi za glasovima, u lovu na ljude kao da su ptice koje jedva čekaju svaka svoj zlatan kavez da ih se u nj potrpa, nebitno s kime, poklat će se međusobom ionako u trenutku dokonosti.
Oni koji imaju dara za postavljanja zamki i oni koji trče brže od drugih i koji se ne srame guranja ni grabljenja, dapače, ti na žalost ne znaju što će s tuđim glasovima, kad ih jednom zaokupe, pripitome, pridobiju za sebe i svoje, i u tom je sva tuga.
Molim te, molim, molim, ti budi moj glas.
Bujica kad krene ne gleda tko se kako zove niti tko se s kime druži. I to je baš lijepo znat. Nije to nikakva utjeha tipa u smrti smo svi isti, kozmička pravda, pjesnička sloboda. Bolju će šansu da prežive i prenesu svoju priču dalje imati usamljenici i individualci, oni sa ruba ili iz rovova.
- Kamen kojeg odbaciše graditelji, postade ugaoni kamen.
Mjesto zaokreta, preokreta, promjena smjera. U istom se pravcu na isti način dalje ne može. Stigli smo do ruba svemira, i što sad?
Okretanje pješčanog sata, za nove tri minute koje će bit potrebne da se jaje skuha dovoljno utvrdo za razbijanja na uskršnji ponedjeljak.
