Josip - osip!
Znate već kako ljudi svakom loncu nađu poklopac, i ne govorim to zato što mislim da je to loša navika il vještina, dapače. Kad je teća poklopljena, juha brže uzavre i brže se skuha, čak ako je hladna, teže će u poklopljenu upast kakav trun ili muha.
A prije nije bilo tih poklopaca puno, i prodavali su se posebno. Skoro po zlato, jer se uvijek gledalo kako da on jedan leži dobro različitim loncima, tećama i tavama. Grlo je bitno, širina otvora.
Nije to tako uvijek bilo, davno prije su naši stari sve kuhali u istom kazanu nad otvorenim plamenom, a kazan da je visio o lancima nad vatrom, ili naćuljen bio na željeznom tronogu pa dok traje, traje. Lanac ili tanke noge. Ili sveta posuda za obredna jela.
Nije zaludu onaj strah od najslabije karike koja određuje čvrstinu i pouzdanost lanca, a niti onaj o klimavim nogama ili rupi bez dna. Moglo se je u svako doba očekivati da vam objed završi u pepelu i da ga vrag odnese svojima. Pa šta ćeš onda.
Tako da pravo ne znam zbog čega se netko vrijeđa kad ga se poklopi duhovitim dosjetkama.
Nemate jednak smisao za humor i neka na tome stane.
Koliko glava toliko mišljenja, a o ukusima kao ni o bojama ne treba se raspravljati, jer rasprava znači svađu, a sa riječi ništa nije lakše nego prijeći na borbu stvarnijim udarcima. Šakama, štapovima, šmajserima. I šmajser i štap su izumili ovi koji nisu imali snage u rukama. Znači li to da su imali u glavi?
E pa to.
Kad je počela zadnja najezda skakavaca koju pamtim, po svojoj koži a ne po pričama najstarijih žitelja ili čak onih prastarih samo zapisanih u analima i almanasima koji se čuvaju u arhivima kojima nitko nema pristup jer ga nije ni tražio, ili odglumljenih u popularnim filmovima, ovi su se poučeni tuđim iskustvima nastojali prilagoditi na način da što prije usvoje i pokazuju ponosno to usvojeno znanje naših domaćih izvornih i tradicionalnih narodnih običaja, te su svojoj tek rođenoj djeci nadijevali imena tipična autohtonim stanovnicima.
Da li zato da se malome ne bi rugali, ili da bi ga prepoznali kao svojega, ili ipak da ga utope brže među ove koji su ih bez pitanja i provjera s povjerenjem prihvatili, to ne znam, i strah i ludost imaju svoja pravila, ali, o vještini i brzini prilagodbe ovisi golo preživljavanje, a mi koji smo ostajali kad su drugi odlazili to najbolje znamo, što nije zapisano u knjigama piše u genima, tko zna zna.
Postoje ti tajni jezici, znakovi raspoznavanja, kome se vjeruje a tko vas otpočetka laže, samo što se to ne vidi ni na očima ni po očima a niti u očima. Neke stvari jednostavno znaš, prepoznaš ih kad ti se otvore. Vrata ili oči. Vama ili njima.
Zbog čega vam dijelim, njih od nas. Zato što dva mora biti da bi se život očitovao svima u najboljem izdanju.
Imali smo mi tih igara s imenima koliko hoćeš, ali nikad nismo upirali po različitostima, nego smo težili prirođenim sličnostima. Ne možete bit toliko drukčiji od nekog tko je isto kao i vi stvoren od mesa i krvi. A duh je drugo.
- Accipe et manduca! Bibe!
Uzmi i jedi. Uzmi i pij. Ovo je savez moje krvi. Činite ovo meni na spomen.
I to je ta točka preko koje dalje nema.
Tako da su bila ta tri zaštitnika. Sveti Ante, Staško i Josip. Kako su vremena prolazila a društvena kretanja krivudala i službene se vlasti mijenjale, a svi skupa nametali svoja sve najmodernija uvjerenja, tako su se njih trojica poprilagođavali na način da ostanu isti. Osim u pismu i u izgovoru.
I kad ste malog pisali u crkvene i matične knjige kao Antonija, ili Tonija ili Tonča ili Tonina, uvijek ste znali tko će ga paziti, i ovdje i u bilo kojoj zajednici bilo gdje u svijetu, a koja se kršćanskom zove, to je tako jednostavno. Ako ste ga pisali kao Anastazija, e to je već prema vani skoro egzotika, ali tim ste osigurali da ostane uz vas gdje mu je i mjesto, gdje ga svi po imenu patrona znaju. Ali sa Josipom je već druga igra, i to je to što treba znat, kad se već igrate sa svim svojim kraticama i odmiljenicama.
Taj se svetac, znate, slavi u razna doba godine po raznim kalendarima i sa različitih razloga, od kojih je jedan praznik rada koji svi drže komunističkim, a komunizam da je naj naj naj veće zlo kojega se vrag mogao dosjetiti, da svi budu skupa i da svak svakome pripada, nema moje tvoje, ni stvari ni misli ni ideje, sve je naše, i svak uzima kako mu se šta dopada.
Sveti je Josip uzeo trudnu djevojku i posvojio njenog sina. Uzor očinske zaštite. Bez njega nema govora o svetoj obitelji. Kad djetetu date Josipa za zaštitnika ne možete glasnije reći da ga u stvarnom životu nema.
Zato josip - osip.
Osip su one crvene točkice po koži koje se pojavljuju uslijed alergija, pa se vi mislite ili nagađajte ili opravdanja smišljajte i razloge za glupost, umjesto da gledate pametnija posla, dakle, da l su od svraba koji je zarazan, pazite da ne skoči na vas!, uzrokovanog izloženosti vanjskim utjecajima, tipa pelud ili toksične mikro čestice mikro plastične prašine sa marsa, ili modrica koja tek ima izbiti van, ili se dijete češe da se utješi, a znamo svi kako je ugodno češkanje bilo gdje po koži, i kad je koža cijela, a kamoli kad se stanji do skoro krvarenja, ili je prosto osjetljiv na deterdžent koji se zadnje vrijeme agresivno reklamira, pa ga treba malo stavit sa strane, to je produkt samoga đavola! Eno vidi šta su Josipu napravili. Osipa se.
- Ma šta osipa se, nije, nego šporak, ne pere ga! uf šta bi ja to fregala do krvi. Skviča bi ka prajac.
- Nu, jel skviknija.
Nije istina da je sada nasilje u porastu, nego je više ljudi koji ga prepoznaju kao takvo. A onda o tome koliko se zaštićenima osjećaju ili kako im savjest nalaže, to i prijavljuju. Još uvijek nas je premalo takvih, tako da sporo prestaje, puno brže i spremnije se pronalaze izgovori i opravdanja za to što se prepozna kao zločin koji traži kaznu. Tješi se nasilnika, a od žrtve se očekuje da bude i ostane hrabra i ponosna.
- Vaša će vas djela osudit, vaša će vas djela osloboditi.
Dakle, pripazite što radite. Ako ste i lanuli do sad ono što svecima po volji nije. Pazi, svecima! Kao da oni šta mogu. Kao da uopće postoje.
Postoje naravno, to su oni koji ne čine ništa.
Zbog ravnoteže.
Tako da biste vi koji mislite da radite korisne stvari, mogli odraditi svoj dio prilagodbe.
Zlu uvijek treba podrška i poticanje, tako je rekao jedan od njih, inače se ne bi moglo pomicati. Dok dobrima ne treba ničega. Njima je sve dobro, sve ima i sve štima. Pusti ih, neka. I to će proći.
Stvar je u tome da svijetu ne treba više svetaca, nego više ljudi koji neće praviti gluposti.
Nemojte tuć djecu!
Jer nikad ne znate tko im čuva leđa.
Tko im to nad glavama leluja.
0:)
Aleluja, aleluja!
