Petar, kad se rodio, bio je tako predivno divalj da nisi znao bi li se bojao ili prepustio bogu koji je prosijavao kroza nj da i vas vodi. Potpuno bijela kosa kao u onog anđela sa freske koji se može vidjeti na posterima i magnetima za frižidere a svi misle da se radi o umjetničkom prikazu amora ili erosa koji je upravo odapeo svoju strelicu u srce nekog kamenoga stvora i tako mu otvorio dušu za nešto novo. Ne nužno mekše i ne nužno ugodnije, ali novo.
I te uljane modre oči, i sjajne i snene, na rubu. Odavde prema tamo, ili od tamo prema nama ovdje. Te su oči mogle vidjeti u obadva smjera. I to što je pred njima, i to što ovo pred njima vidi. Znate kako su već u onih za koje kažemo da su puni sebe. Sve zna!
I taj čarobni, čarobni osmijeh na obrazima. Nisi ga se mogao nagledati. Nije to tako u sve djece, iako sva jesu na svoje načine posebna, ovo je bilo više nadzemaljsko, nego ispod, ja znam, vidjela sam ih baš dosta za ovaj život.
Bila je ta svađa oko njegova imena. Majku se mladu nije ni pitalo, trebalo je da kao prvi muški koji se rodio u toj familiji ponese ime pokojnoga djeda što bi značilo da će ponijeti i sve njegove dugove a tih je navodno bilo. Običaj je takav, bolje neka mali nosi i neka se dokazuje, nego neki od ovih koje se već dobro zna. To vam je ono kad se kaže prestolonasljednik. Još da je pokojnik ostavio iza sebe kakvih materijalnih dobara, ne bi nitko riječ rekao, a ovako, samo problem na problemu. Neka maloga, neka se čeliči, a mi ćemo pomoć ljudima ako šta treba.
Druga je opcija bilo ime sveca na čiji je datum rođen pa da ga zaziva svatko svaki put kad zovne maloga, to je ta igra, da se ne zaboravi a da se ne prekrši ona, ne spominji moje ime uzalud. A svakomu treba neka zaštita, pa u tom tonu.
Treća je trebala bit neka kombinacija poznatih imena ili slova, znate onu napisat ćemo na papiriće, smotati u kuglice ubaciti u staklenu teglu pa kojeg prvoga nečija sretna ruka izvuče, tako da svi budu zadovoljni ili ako ne budu da nitko ne bude kriv.
Netko je bio rekao da su na malome htjeli ponoviti ime oca ili matere, kojima je navodno u životu dobro išlo pa da maloga ne napusti taj dobar val, a onda se mlada mati usprotivila, i odabir je pao na Petra, koji se proslavio i potrajao jedini od njih dvanaest koji su nešto valjali, samo zato što je znao kad je čas da okrene ploču, igru, štap, novčić na drugu stranu. Katolički jin i jang. To je on, a ne neki vratar ili trgovac oprostom. I to se pokazalo kao dobar izbor.
Zbor anđela je odobrio aklamacijom, i svi bi rekli da je to taj spas u pravi čas, da je ikoga bilo briga za još jedno dijete u gomili istih, čak i kad je vaše rođeno, ili pogotovo tada. Jer tuđe vidite samo kad su slatki, a slatki vam budu i kad vam njihove matere govore kako su prljavi i uvijek gladni, daju vam razlog i opravdanje da njih mrzite, matere a ne djecu, pogledaj zločeste kučke tako o svojima, pa voli li ta ikoga, i voli li itko nju, može li uopće.
A onda je počela ta glasina, koja je počela kao šala, koja je počela sa školskim projektom koji nije bio dobro zadan, ali učiteljici je bilo stalo da se to napravi. Nekakvo je natjecanje ili neka priredba bila u igri, i ona se htjela pošto poto dokazati da radi i vrijedi za razliku od ovih koji samo prate propisane programe, zadane odozgo, da stvore što više poslušnih robota koji bi robovali režimu, koji im je u zamjenu dao sigurnost doma i ognjišta. Mir i mar. Jedina ona u kontru.
Ne znam, možda to tako treba. Da nema uzbuđenja lova, zečevi ne bi znali da imaju noge za trčanje, ni koliko su brži od pasa a koliko od konja. I da je veličina tijela bitna, jednako kao i veličina duše koja u njemu ili oko njega prebiva. Više je tih slojeva, uvijek, uvijek, a mi se zakačili samo za taj jedan, pa još da je sredina ona slatka i mekana, nego ljuska.
A ljuska se oljušti sa svega, kako joj samo ime govori.
Naslov je projekta, koji više škola nije htjelo raditi, bio 'samo reci NE!', velikim slovima i sa uskličnikom. Od svih zadanih tema i likova i mjesta na kojima se i komu se može i kada i kako reći glasno NE!, Petrova je učiteljica izabrala drogu, a Petar je trebao igrati dilera i dalje vam mislim ne moram pričati. Sama priredba iz učionice nije nikad izašla na pozornicu niti školsku a kamoli neku malo obilatiju, ali priča je. Uskoro su svi ovi koji su imali potrebu zovnuti Petra po imenu sveca obraćenika, sada zazivali tog lika kojeg je ovaj imao igrati, uz detaljno objašnjenje tko je taj Đimi, Đoni, Čak ili Dik, i eto je tako stvar krenula.
- Puno smo ti tužni. - tako mi je rekla Petrova mama - Ne znam jesi li čula, Petar nam se drogira.
- Kho? Otkad? Kako znaš?
- Ne znam sad detalje ali čula sam od njegovih prijatelja. I upala sam mu u sobu i našla, istina je, bile su mrvice po krevetu i ispod kreveta i taj specifičan miris koji samo narkomani imaju, smrad.
- Pa on je tinejdžer, možda mu bičve smrde, možda su mu cipele pod krevetom a možda ostaci sendviča, šta znaš. A kakve to mrvice?
- Mrvice!! Bijele, bože. - i onda udre u plač.
- A da nije perut. Možda mu se koža ljušti, to su te godine, a i da nisu, nama je svima po raci koža suha.
- Nije!!
To u vam te greške koje ne smijete stavit pred lice bezgrešnima. Da je i ona ista takva jer su u rodu. Čak i onda kad sebe stavite uz nju. I meni je koža suha. Bijela prašina koja se skuplja po stanu po podu nije samo bijela boja koja se ljušti sa zidova, i mi smo zidovi samo sa nogama, i ljuštimo se. NE!
Ona je uvijek cijela i ista.
Kad smo nas dvije bile djeca, a možda je još uvijek ista ta igra sa djevojčicama, mislim da to ne želim znati, ali svejedno moram ispričati zbog njih i zbog nas, kad smo nas dvije bile Petrovih godina, nama su te bijele mrvice bile proglašavane gnjidama i ušima, krpeljima i zvali su nas ušljivice koje treba do kože ošišat i pokazivat selu na sramotu roditelja. To vam je znate ono kad se nitko ne usudi odraslima reć što ih žulja pa se osvećuju na djeci. Ovako ili onako. Dug predaka, osobna odgovornost iz Ezekiela, sin više neće nositi štetu tuđu nego samo svoju, pa pazite svi da ne pogriješi. Ali pop to pročita izražajnije nego što je zapisničar prenio proroka. Mi sada možemo zamisliti da je bio jednako nježan poput gurudeva s istim onim laganim osmijehom i spremnošću da vas jednako zagrli i prihvati i nosi kao i bilo koga drugoga prije i poslije vas. Pa što vas briga da vas i zarazi, to je dobra zaraza. I bolje bi bilo da je više takvih nultih pacijenata. Ali ne.
Iako, ne može se poreći da ima nekog napretka: od uši koje su realno nekakva bića koja se nekako kreću i navodno skaču i odskaču i odskakuju i preskakuju iz glave u glavu iz kose u frizuru i drže druge nepoželjne na pristojnoj distanci, pa do bijelih mrvica koje nisu žive one same ali nakon što se nekako konzumiraju utječu na duh koji će ili oživjet ili omlohavit, kako god da bilo steći ćete prijatelje jer nije da nema potražnje što znači da nešto rade nešto mijenjaju, makar izazivaju znatiželju i učine vas popularnim, istina bila ili neistina to što će netko o vama govorit, postali ste vidljiviji i to vam je. Je li to do oka ili do mozga, ili čista zloba, koja je često prikrivena glupost koja se srami same sebe pa zato.
I sad kad već idem ovim redoslijedom, što se vama čini od navedenog trojca da je gore, i kako se uopće mogu prepoznati, kako razlikovati je l netko glup ili zao, i je li sramežljivost vrlina ili greška.
Ako se netko očito srami, povlači se i samog sebe stavlja svjesno i svojevoljno u drugi ili treći ili najzadnji plan, tad valjda zna da nije dorastao, ima li očitog priznanja. Eh vidi mora da je to razlog zbog kojeg obični misle da je sramežljivost mana koje se treba rješavati, a mi posebni radimo tim više na poniznosti i skromnosti. koju će oni proglasiti lažnom. Pa što ti više nestajao, oni se više trude da te izvuku na ono što smatraju svjetlošću dana.
Glupost je stvarno opasna. Ne može se reći da je grijeh, jer svi već polako priznaju da se radi o grešci, o običnoj grešci koja se događa svakodnevno baš svakome i svima, a ne o nečemu što bog munjama kažnjava. Jer ovdje ispravljanje ne igra ništa. Što više nekoga odgajaš i educiraš, to taj sve glupljim postaje i pronalazi to više opravdanja za svoje zablude. Ko je kriv a ko prav, on je uvijek u pravu.
Zato velim, bolje je šutjeti, pa nek se odmota do kraja i neka što više ljudi vidi u čemu je stvar, pa da sam makar ne ponavlja isto. Ako opominješ i ako iznosiš i svoju stranu, on se neće prilagodit novim prilikama nego će počet vikat kako su pale maske i proglasit sebe pravednikom, u boljoj varijanti, a u onoj češćoj koja se događa, samo pazit da ti jedan koji si se usudio nešto reći, ne budeš uključen u igru kad se bude dijelile informacije i dalja planiranja, a onda si u goroj poziciji, dočim misliš da si u boljoj jer su svi naglo postali fini prema tebi.
I tako radiš na vlastitoj propasti, i to je uglavnom to. Nema preobraženja.
Kano što bje s mrvicama, koje su prije bile mravci.
