Did Ivan je bio šofer šlepera čitavi svoj radni vijek.
Drugačije je kad prevozite neki teret, a drugo je kad ste prijevoznik putnika ili stoke.
U prvom vas slučaju nitko ne zna i put vam je slobodan onoliko koliko ste snalažljivi u svojoj kabini sa svojim volanom. Ako ste auto prijevoznik putnika ili stoke, morate se moć s drugim ljudima, a to uglavnom znači da nećete imati vremena za sebe ili pojam o sebi. Mislim da je ovako to pošteno kazati, iako možda stvarnost može biti drugačija, svatko zna svoje, a ja mogu pretpostavljati na osnovi tuđih prepričanih dojmova i nešto iskustva putnika, i to je sve.
Did Ivan je vozao terete, a to znači da je uglavnom noćima bio na otvorenoj cesti, uglavnom sam ili eventualno ako su relacije bile duge i opasne, s kolegom šoferom koji hrče na stražnjem sjedištu dok se on ne umori, pa promijene strane. Osim hrapavog glasa sa radio stanice i nježnih balada koje je sam snimao ono kad je bio doma na odmoru, gotovo da ne bi znao za ljudski glas. Gostioničari i radnici na benzinskim pumpama su znali da je bolje ne ulazit u priče sa šutljivim osobama, jer ti kad jednom progovore teško se zaustavljaju, sve im je cesta s isprekidanom linijom, a oni su majstori motora koji ne prežu od pretjecanja, tako da se to ne može pratiti, a i ne treba, neka njih slobodno. Treba štedjeti snagu, to je prvo pravilo. Daj mu to na što pokaže prstom i ne pitaj za teret niti za smjer. Ionako vjerojatno ni on sam ne zna što vozi ni za koga, njemu je sve točka a, b, i tako dalje i tako dalje. Do doma svog. To se zove poštivanje i povjerenje, ne mislite li i vi da je tako? Čist račun, hvala na pažnji, dođite nam opet.
Mogu zamisliti da je dolazio do nekih stvarno dubokih životnih spoznaja onako vječito sam, gledajući daleko ispred sebe jer što bi gledao asfalt s bijelom crtom ili žutom, ta nije on limeni čovjek ili strašilo koji putuju prema Ozu da ih spasi, pa još pri toj brzini, ne znam koliko može potegnut šleper s dvije prikolice, a da je po zakonu. Zamišljam da je, bar bi ja to tako, gledao daleko ispred sebe ili čak poviše, pogled da mu je sezao vrhove planina i vrhove borova na tim planinama koji su se mogli razabirati, ili još više prema oblacima koji sneno plutaju, susreću se i razdvajaju i mijenjaju oblike mijenjajući smjerove kretanja onako kako im vjetar dirigira, ili ljudski dah. I kako palucaju po mekanim rubovima sjajne svijetloplave zrake sunca za kišnoga dana ili tamnoljubičasti sutoni nakon cjelodnevne vedrine.
I po tome znaš, doznaš to instantno, sve se mijenja, sve je na ovom svijetu podložno promjeni. Stajao ti na istom mjestu ili se kretao pod istim dojmom da sjediš. A sjediš za stvarno i realno samo pitaj tu svoju pozadinu kako bridi i kako boli, uvijek u tom istom položaju. I lagani dodir stopala na pedalu uvijek istu, uvijek uvijek uvijek istu toliko istu da je dobro upamtila i prilagodila se oblikom i otporom tvojem stopalu, koje nije uvijek nježno.
A onda je netko izvukao tu sliku tog nekog vozača iz te neke daleke zemlje, i to još kao medicinski dokaz da ne stare svi jednako čak ni ako su u istom tijelu, dapače da ne obolijevaju i ne ozdravljaju u istom ritmu desna i lijeva strana istog tijela. Kao mjesec kad se deblja ili kad crkava. Mogu nama znanstvenici kolikogod hoće govoriti da je mjesec uvijek okrugao i da je uvijek isti i uvijek gore, a da smo mi ti koji se pomičemo i da ga zato vidimo jedan put punoga, a uglavnom kao rogove tanje ili deblje, pa po tome, kao rogove jarca ili ovna ili bika, naprijed nazad okrenute i na nama je jedino ako imamo za to volje i ako nam je tako dano, da odgonetavamo kakva će nam sudbina bit na osnovu toga na koju su stranu okrenuti, prema njima ili prema nama. Jer, znate, jarcima su zavinuti prema natrag, bikovima prema naprijed, a ovnovima tobože krenu natrag, ali se savijaju i prema ovamo, tako da nikad ne znaš u kojoj ste fazi, s tim mjesecom, koji raste i opada, kako mu puhne.
Eto, tako je na toj slici to i bilo objašnjeno, taj je lik godinama vozio kraj otvorena prozora i to mu je propuh tu jednu stranu lica toliko iskrivio i izbrazdao da je prije svoga vremena ostarjela, za razliku od desne, koja je u isto vrijeme s njime putovala, ali bila koliko toliko zaštićena. To je bilo dovoljno da opravda beneficirani staž i prijevremene mirovine za ta neka zanimanja u kojima je Did Ivan bio šef. Gazda. Uživao je baš to raditi, to mu je bio životni san i svrha još od jasličkog vremena, ili čak i prije, možda je još u maternici znao da je stvoren za taj tip mudraca, uglavnom nije mu se išlo u penziju, volio bi da je mogao raditi još, da mu je bilo dozvoljeno da ga i sahrane u toj kabini u kojoj je, ne ostavio život, nego u kojoj je jedino živio.
Pravila su pravila, poslali su ga doma. Čak su mu za njegovo dobro uzeli dozvolu i ostavili samo onu za mali auto i motor. Mislim da i za traktor i biciklu treba dozvola, ali on tu nije ni tražio. Bicikla traži više snage u nogama nego njegov šleper na koji je navikao. I koljena i bedra i prepone, nije to nikad bilo za njega.
Malo pomalo, vjerojatno na osnovi te slike, počeli su ukućani prepoznavati kako mu se desna strana lica u odnosu na lijevu nekako krivi, ili lijeva na desnu, uglavnom da su nejednaka ta dva obraza, jedan je više obješen a drugi je više zakrenut prema obrvama samo u suprotnom smjeru. I kao da ima viška kože nad kapcima, jedno mu je oko bilo sasvim zatvoreno. Nikome nije padalo na pamet jer ga nikad nije ni vidio kako radi to što je radio veći dio života, da je to šoferski način da bude budan dok spava, na način mačaka ili lisaca, uglavnom opreznih i noćnih divljih životinja koje znaju da im život ovisi jedino o njima samima. Život i posao također, no ima li razlike. Vaš je život vaš posao.
Dobri su ljudi zaključili da je to ta neka misteriozna bolest i uskoro našli i nekoliko stručnjaka koji su potvrdili njihove sumnje i uskoro je Did Ivan sjedio na vrhu stola, kao da je kralj što je i bio, njegova je penzija jednako kao što je i njegova plaća, podigla obitelj i držala uspravno.
Da li zbog tuge iznenadne, ili ipak prosto iz navike, minimalni pokreti tijela su protumačeni kao tjelesna nemoć, i određen je tim stručnjaka koji su brinuli o njegovoj higijeni i prehrani, što je njemu bilo nekako sramotno, on velik muškarac pa da ga se tako tretira kao da je dijete, i još nedonošče. Baš! I pelene mu još fali da stave. Ne reci dvaputa! Dogodilo se. A njegova dobra žena nije propuštala prilike da mu skuplja malenom žličicom ostatke kaše od jabuka s brade, i to baš kad ima publike, kad su gosti prisutni, i vezenom maramicom tapka po tom jednom obješenom obrazu, tepajući kao da je maleno malo dijete koga voli najviše na svijetu, je li dobri moj, koga, koga, tebe, bravo.
Za velikih obiteljskih okupljanja stavili bi ga na najistaknutije mjesto, da sjedi na čelenki, da svi vide kako je poštovan i kako se sa poštovanima postupa u toj familiji, pa opet pročitaj prethodni pasus. Bravo!
Njemu se prvome vadi, i njemu se žlicom trpa u usta, dok svi jedu krutu hranu. Sa roštilja, ili pohovano. Jedino njemu juha. Bistra.
- Mama, mama, zašto Did Ivan onako?
- Muči, šuti, nemoj bit bezobrazan.
- Bolestan je jadan.
- Did? Bolestan? Pa zašto ga ne puste da umre?
- Zato što mi njemu puno dugujemo.
I onda krene zdravica. Koliko kapi toliko ljet… Živjeli Dide Ivane!
Ovde isto dobro ide ona iz Alan Forda ili Ostapa Bendera, da su se tako, kako su se svi trudili oko prevare, potrudili sami oko sebe ili oko nečega što bi ih veselilo ili još nekome osim njih donosilo kakvu korist ili radost, vjerojatno je da bi bolje uspjeli. Ovako su se ograničili na trajanje koje je bilo istaknuto na stražnjoj strani ambalaže. Čak ako bi sadržaj i valjao nakon tog roka, red je da se baci: ili red ili strah od kakve strašne bolesti, će to učiniti umjesto vas. Postoje službe koje to prate. I gnjevni i prestrašeni građani koji vas izdaleka promatraju i paze da ne pogriješite. Postoje instrukcije i postoje zakoni. A na nama je samo da ih slijedimo i poštujemo. Nismo li zato učili čitati i velika i mala slova. Pa molim, izvolite pročitajte sami što piše. A piše do ovdje i do ovoliko, i dalje ne.
+++
S tim u vezi, kad bi brižne majke žene domaćice istu brigu i skrb pokazivale i na svojoj ili ičijoj nejakoj djeci koja se tek uče držati žlicu ili na onima koji to nikad neće moći, gdje bi nam bio kraj. Moguće je da se baš zbog tog razloga i uvode polako ali sigurno sve one novčane nagrade za one kojima će trebati vanjski poticaj da nahrane i očiste one ili ono što se samo ne može održavati. Ovo gore je bila dovoljna Didova penzija, a ovdje ti država daje bodove i razvija aplikaciju kao ono kad je tamagući bio hit kratko vrijeme, dok svima nije pocrkao a za kupiti novoga nije više bilo interesa. Ima tih slatkih ljubimaca koji duže traju. Tako i sa djecom i s invalidima, fakat jesu otporniji i od pasa, od pravog krzna i kože, a skoro i od onih od plastike.
Koliko god puta da ih zaboraviš oni nikako da se izgube ili da crknu. A mi svi tako lijepo izgledamo kad nam lica izobliči tuga, tako profinjeno. I već znamo koju ćemo robu i koje cipele, i u kojem ritmu prelazit sa duboke crnine na vedrije tonove, a da se ne izgubi ništa i da nitko ne zaboravi naš pretrpljeni gubitak.
Ali onda je to postalo masovno, a kad je masovna nije prevara nego novi običaj, kojeg valja promijeniti, za novo sve ispočetka.
