- Kako ti neobično govoriš, - tako je rekla malena plavuša drugoj - sigurno puno čitaš pa zato.
Od svega se može napisati knjiga, i svatko to može ako samo ima vremena i alata, a danas malo tko da to nema u obilju. Barem od ovih ljudi koji nemaju brige na svijetu jer nisu od svijeta. Ali pogledaj samo s kolikim nemarom gospodare sa svojim resursima.
- Sigurno puno čitaš. - ponovila je, stežući pod laktom plik tankih bilježnica debelih korica. Ona je učiteljica ili nastavnica koja mora čitat tuđa sranja to joj je u opisu radnog mjesta, za ocjenu i za bodove. I jedna i druga. Ona i oni se boduju. Pa kako kome grah padne. Nema tu sistema, sve je na sviđanja i dopadanja.
I onda mi sine, ti novi jezici koji čekaju da ih se otkrije, da bi se njima, ili po njima da bi bilo objašnjeno, već postoje i umrli su, ubile su ih nastavnice svojim crvenim olovkama, premještajući zareze i dvotočke, crtice i velika početna slova, onako kako je po priručniku po kojem su učile za neki od ispita koji se više ne uzima zaozbiljno, ali je njima navika svejedno ostala.
Vrijedi li učiti i studirati strane i domaće jezike. Ove žive?
Ako je samo čitanje u pitanju a nećete imati izgovora jer će vas u suprotnom optužiti da trošite vrijeme koje ste mogli iskoristiti za nešto iskoristivo i naplativo, onda da, sigurno da, upišite taj studij jezika kojem je književnost samo priljepak i dobro ga iskoristite. Samo mi nemojte, ako vas se zaposli da predajete nekim praznim glavama koje bi da nije vas možda i ostale čiste, prodavati maglu da je jezik znanost i da se kao prava znanost treba da poučava. Pjesnici su stvorili riječi, izmislili ih iz ništa, i koriste se samo zato što je jednom na ovome svijetu i postojala neka kultura čitanja. Zajedničkog čitanja. A kako drugačije?
Pošto je više onih koji sporije shvaćaju, ali su brzi na jeziku, pa im zato morate priznati prvenstvo, znate kakav je redoslijed.
U početku bijaše riječ koja djelo postade, po tome, to se radi njih zadržavamo na sitnicama dulje nego što bi bilo preporučeno, nikakvog drugog razloga nema da usporavate ove koji su odmalena doma jedino kad su sami u svojim mislima, a ovdje ne mislim na misli što dođu i prođu nego više na ono što mislimo pod duh i dah. Rečeni prazni prostor koji nagovještava slobodu. Njima su riječi podsjetnici, a djela zapreke, prepreke ili odskočne daske, to ovisi o okolišu. Čemu drugome?
Važno je čitati puno a ne previše toga.
Ili, trebalo bi čitati više različitih stvari i tema, a ne količinski puno slova.
Postoje mislim već izdanja od samo jednog slova, a postoji i izreka da se treba čuvati onih koji znaju samo za to jedno. Znate ono, ljudi od karaktera, a karakter im sav oko te jedne ideje koju je povijest potvrdila kao pogrešnu.
A onda opet postoje i učitelji koji će vas nastojati upraviti na samo taj baš jedan određeni put, dapače neće se ustručavati baš tako i da kažu, ja sam put, istina i život, slijedi mene, ostavi sve i idi a mnom. Mojim stopama.
Pa kako se onda razlikuju jedan od drugoga, kako da ovaj neuki nenačitani koji nema vremena za svoje neke potrebe, zna? I pravo vam je pitanje, kako, zaista.
Onda vam iskrsne treći i kaže da je to put srca, ako vam nešto privlači srce, a tih trgovaca i vodiča će uvijek biti koliko duša ti poželi, samo pričekaj dovoljno dugo i otvorit će ti se, smilovat će se netko, i to je sva istina. Zaista hoće, popusti i najtvrđi čuvar pred ustrajnim kucanjima, ako ništa zbog straha da mu vrata ne budu razvaljena pa kako će platit majstora gdje će ga tražit, pogotovo što zna da su mu zadnji put bogovi gradili zidine, a sad da im je zabranjen pristup u ovo područje svemira. Čak piše po zidovima, nema bogova, ljudi su ih izmislili. Kako onda?
Bog je mrtav! Pa tko ga je ubio?
Kako biste mogli razumjeti i znati ovo što vam sada govorim da nije jednom to netko stavio u knjigu i pustio u optjecaj bez da mu je na pameti bilo da zaradi za svako slovo po novčić, i izrezbari svoje ime zlatnim slovima u vrijeme, ili memoriju jednako tako.
Možda da su mu ljudi znali tko je i odakle je, ne bi niti htjeli primirisat tim njegovim gatanjima i čaranjima, u tom smislu sve je dim i sve je prevara, zato vam govorim. A ovako obistinilo se, ljudi su vidjeli, našli, uzeli i koristi im, nije svako zlo za zlo, odnosno u svemu ima i nekoga dobra, pa mrvica, mrvica, od takve se jedne tako govore sve legende, jednom i stvorio svijet, i pogledajte sada koliki je, ne vidiš mu kraja, a kraj posvuda. I ne znaš što je ni otkuda izvire. Iz zemlje, e pa molim onda pažljivije hodajte, nikad se ne zna, je li tako. A oni sve zalili betonom, da im ne propadne. Pa plaču kad vide da omladina pleše po grobovima. Bi li tako i doma, materi!
I onda ona bane sa svojim zaključkom i još to naglas lane, ti sigurno puno čitaš kad se koristiš takvim riječima koje čudno zvuče, i u neku ruku, u pravu je, sve je već ovo jednom bilo, i netko je zapisao na nekome jeziku, a ja samo hvatam zjake. U zraku su, pa nemam izbora.
I uopće, što je to sa plavušama, je li to isto kao ono sa bijelim šećerom - koliko je rafiniran toliko deblja - pa zato, kao upozorenje, da se ne pretjera s tim uozbiljavanjima nestvarnoga.
Kad nešto čujete prvi put iz ustiju nekoga tko je unaprijed obilježen kao nepametan, ili neopasan, veća je šansa da taj netko preživi i nastavi širiti svoj glas, svoju dobru vijest. Dočim, ako biste istu tu stvar čuli od nekoga tko izaziva strah, u isti mah sve od straha i zaboravili, pa koja korist, samo šteta, potrošena energija i vrijeme na nelijepe emocije. Ili ako bi vam netko od autoriteta izdao proglas da od sutra morate se nosit tako i tako s tim i time, biste li? Išli biste istog časa u kontru i skupljali oko sebe sljedbenike, dok biste po danu smjerno klimali poslušnim glavama i smjerno spuštali kapke tiho mrmljajući, dok mrmor ne postane bruka, i vaša i njegova.
A ovako, usadilo vam se u uši, pa kad proklija, proklijat će, dalje sve ovisi o zemljopisu i vodonošenju.
Prihrana i dnevno svjetlo kad ga ima, i koliko. Ako uopće. Ako se ne primi, kad tad će izniknuti kao korov, pa eto mu pošteno testiranje, ako šta valja neće se pustit da ga se iskorijeni. A kada umre, opet u sjetvu, za novu žetvu, i to je ta uvijek ista igra. Tko će dulje, a tko ljepše, nema ničega drugoga osim toga. Ako i nema ljudskog oka da bi posvjedočilo i ljudske ruke da bi zabilježila, uvijek ima tko vidi i tko računa. Na prste, a tih prstiju i tih ruku uvijek ima, ima.
+++
Oni stvarno, izgleda misle da nešto znače, i da nešto mogu, kad skupe onako glave na jednu gomilu i krenu s jačanjima čija je jača, koja će se prva rasprsnuti a koja će dulje izdurat neozlijeđena. Oluja mozgova, tren prije nego popucaju lubanje kao ljuske jajeta, oni su negdje čuli ili se prenosila tradicijom ta nekakva priča a oni shvatili doslovno, pitajte ih sami pa pričekajte šta će vam reć.
Nema tih riječi, uglavnom, to. Samo to.
A ti puno čitaš pa zato čudno govoriš.
A može li se iskombinirat nekako od poznatih slova i poznatih riječi, ovo što ne piše u knjigama koje ste nabavili za kućnu biblioteku? Ima li šanse za nešto novo, ima li prostora. Ili nije propuh u glavi, jer da je mozak, mozgovi, da su od zida do zida, čuli biste da vibrira, da kuca, kao što se nekad može srce čuti u prsima, ili zrak kroz dušnik kad napuni pluća do vrha, pa onda opet isprazni. Tako bi valjda isto bilo sa mislima u mozgu ako znamo čime se taj hrani. Ali ne, te izlaze na usta u obliku zvukova koje netko dešifrira na način, kako ti čudno govoriš, čije su to misli, ako ih nije nikad čula od nikoga, sigurno su iz knjiga, ti sigurno puno čitaš, a ona zna jer je i sama čitala, prije nego što su je zatrpali tuđim glupostima, sastavcima za ocjenu po mjeri, šta treba, i trebalo je, da sam napisala ovo dobila bi dva, pa ću drugi put pisat o ovome pa možda dobijem bolje. Trgovina.
Kad dvaput razmislim, to je dobra vijest, ta spoznaja da postoje knjige koje nije pročitala i da to mogu bit nečije misli. U suprotnom bi vas proglasila ludom i potrudila se da što više svijeta o tome sazna i zatvore vas na sigurno, u tonu ako su dva i dva uvijek četiri da isto mora bit i sa slovima, a ova sve govori pogrešno, čudno, da nije opsjednuta zlim duhovima. Uglavnom, tuđinskim. Odakle je, to provjeri. A onda slijede liječenja i ispravljanja. Posthumno ako se ispostavi da ste društvu dodali neku vrijednost, možda vam udijele medalju ili titulu, i time potpomognete rast svojih potomaka, ako ste ih uspjeli sačuvati sa tim stavom, ako ne još bolje, manja je šansa da će vam netko od njih sve srušit pokušavajući naplatiti plemenitost svoga podrijetla. Sad vidite da je svaka opcija dobitna, pa što čekate, što se ustručavate, nema straha od pada unatrag. Sad sigurno prolazite. Ovaj krug sigurno da.
